Pozovite » (+381) (0)24 535-533

nosnjehrvata_matis-1-mU godini obilježavanja 60. obljetnice, 7. prosinca u Hrvatskoj matici iseljenika (HMI) svečano je otvorena dojmljiva izložba pod nazivom „Tradicijsko ruho Hrvata u Vojvodini" autora Josipa Forjana. Riječ je o reprezentativnoj postavi iznimno vrijednih i unikatnih starinskih narodnih nošnji koje pripadaju tradiciji hrvatskoga naroda u Vojvodini. Posebnost ove izložbe ogleda se u činjenici što se prvi put, na jednom mjestu, predstavljaju sve narodne nošnje Hrvata, s područja Srijema, Bačke i Banata. Simbolika je to koja ukazuje na važnost Hrvata u Vojvodini kao iseljeničke zajednice, a jednako tako i na dobru suradnju s Maticom iseljenika, istaknula je ravnateljica HMI Katarina Fuček.

nosnjehrvata_matis-3-m„Veličanstvena je to izložba koja pokazuje sve bogatstvo tradicije, običaja i tradicijske kulture Hrvata u Vojvodini. Prikazano je to muškim i ženskim narodnim nošnjama koje su početkom prošloga stoljeća bile u uporabi, ali su sada dio povijesti. One pokazuju duh Hrvata u Vojvodini, stapanje sa zemljom, s krajem u kojem su nastale, pokazuju ljubav prema hrvatskim osobitostima. To je nešto po čemu su Hrvati u Vojvodini ostali prepoznatljivi i čime su se predstavljali drugima", rekla je Katarina Fuček i dodala kako vrijednosti skrivene u ruhu treba čuvati i to očuvanje poticati.

Izložbu su, uz emotivni naboj, pratili i vojvođanski Hrvati koji žive u Zagrebu, te ju tako uveličali.

Vojvođanski Hrvati dali su sasvim sigurno značajan doprinos očuvanju vlastita identiteta. Zato je važno poticati stvaralaštvo hrvatske zajednice u Vojvodini, jer u uvjetima odvojenosti od matice, to nije lako. Ipak, ono i dalje postoji, kaže ravnateljica Hrvatske matice iseljenika.

„Postoje ljudi koji su predvodnici takova duha i bez njih bi se teško kroz povijest očuvao hrvatski identitet, ne samo u Vojvodini, nego i u drugim zemljama. Ipak, Vojvodina je poseban primjer zbog bliže nam povijesti. Međutim, procesi koji se odvijaju u obje zemlje sigurno otvaraju i nova vrata i nove mogućnosti. Zasigurno su manjine te koje povezuju dvije zemlje i svojom kulturom i tradicijom obogaćuju svijet u kojem živimo i pridonose jednom drugom gledanju u budućnost."

nosnjehrvata_matis-5-mPosebice je zanimljiva banatska hrvatska narodna nošnja koja je posljednjih desetljeća nestala iz života i s folklorne scene, kao posljedica migracija i nestajanja hrvatskoga življa u tom dijelu Vojvodine, pa je za ovu izložbu napravljena vjerna rekonstrukcija temeljena na starim fotografijama, što je iznimno vrijedan doprinos čuvanju i obnavljanju tradicije na tim prostorima.

Puno je ljudi sudjelovalo kako bi imali jedan umjetnički i kvalitetan autentični prikaz tradicijske kulture vojvođanskih Hrvata, kaže ravnateljica Fuček. Izložbeni eksponati vlasništvo su Gradskog muzeja Subotica, Posudionice i radionice narodnih nošnji iz Zagreba, obitelji Piuković i Vojnić Purčar iz Subotice, obitelji Čoban iz Bača i Rukavina iz Zagreba.

nosnjehrvata_matis-4-mMnogobrojne nazočne među kojima bilježimo izaslanika ministra ministarstva kulture RH, Srećka Šestana, ravnatelja Uprave za glazbeno-scensku djelatnost, koji je pozdravio nazočne, potom Andriju Ađina, dopredsjednika Nacionalnog vijeća hrvatske nacionalne manjine za Podunavlje, Petra Kuntića, predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, Tomislava Žigmanova, ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Istvána Hullóa, ravnatelja i Svetislava Milankovića, tajnika Gradskog muzeja Subotica, te Grgu Piukovića, člana obitelji vlasnika dijela izložaka izložbe, pozdravili su ravnateljica Matice Katarina Fuček i autor izložbe, Josip Forjan.

U Matici su, uz narodne nošnje, izložene i uvećane fotografije iz starinskih obiteljskih albuma, kao i fotografije u vlasništvu Posudionice i radionice narodnih nošnji, te privatnih zbirki Dalibora Mergela, Ivana Terzića, Nace Zelića, Zorana Vukmanova Šimokova, Pere Skenderovića, Dražena Bote i Lee Bogović.

Na otvorenju izložbe posjetitelji su imali prigodu uživati u reviji originalnih prelijepih hrvatskih narodnih nošnji iz Vojvodine. Reviju su nosili ugledni Hrvati rođeni u Vojvodini koji žive u Hrvatskoj: urednici na HTV-u Goran Rotim i Slavica Babić, leksikografkinja Jasna Ivančić, predsjednica zagrebačke Udruge mladih Bačke i Srijema Mirela Stantić, profesorica Maja Buza, pjesnik Lajčo Perušić, odvjetnik Vladimir Lendvaji, glavni urednik National Geographic za Hrvatsku Hrvoje Prčić i predsjednik Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata u Zagrebu Zvonimir Cvijin.

nosnjehrvata_matis-2-mUz njih su reviju nosili i nekolicina vrijednih čuvara hrvatske tradicijske kulture iz Vojvodine: Marija Turkalj iz Bačkog Monoštora, Stanka Čoban, vlasnica etno-kuće i iznimne zbirke nošnji iz Bača, te zagrebački studenti i studentice podrijetlom iz Vojvodine. Režiju revije tradicijske odjeće Hrvata u Vojvodini potpisuje koreografkinja Iva Cvetko.

U glazbenom dijelu programa uz Tamburaški orkestar Zagrebačkog folklornog ansambla pod ravnanjem Marka Firsta nastupila je Antonija Piuković iz Subotice, te violinist Emil Gabrić kao solist. Stihove je kazivao glumac HNK Vlatko Dulić.

Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture RH a svi ljubitelji folklorne baštine mogli su je u prostoru HMI-a razgledati do 29. prosinca.

Izložbu je pratio katalog izdan u nakladi HMI-a koji iscrpno opisuje tradicijsko ruho Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu, uz obilje lijepih fotografija.

Tekst: Željka Lešić i Siniša Jurić
Fotografije: Zlatko Žužić

Predstavnici hrvatskih kulturnih udruga koje djeluju u općini Bač održali su 2. prosinca 2011. godine, radni sastanak u Plavni, na kojemu su analizirali zajedničke aktivnosti ostvarene u prvoj godini od potpisivanja povelje o trajnoj suradnji. Osim izvješća o dosadašnjem radu i tekućim pitanjima, na dnevnom je redu bilo i imenovanje novog predsjedatelja, budući da je koordinatorici radnih sastanaka i suradnje među udrugama Kati Pelajić istekao mandat.

Na skupu su bili nazočni predsjednici HKUPD-a „Dukat" Vajska-Bođani, HKUPD-a „Mostonga" Bač, HKUPD-a „Matoš" Plavna i HKPU „Zora" Vajska, te tajnik HNV-a Željko Pakledinac. UG „Tragovi Šokaca" iz Bača nitko nije predstavljao.

Izvješće o zajedničkim aktivnostima u prethodnoj godini podnijela je Kata Pelajić. Ona je podsjetila da je na inicijativu „Matoša", točno prije godinu dana, održan prvi susret predsjednika pet hrvatskih kulturnih udruga u općini Bač i da se tom prigodom razgovaralo o strategiji djelovanja i potrebi tijesne suradnje između udruga.

Tada su u raspravi, među ostalim, dominirale dvije teme: uvođenje izučavanja hrvatskoga jezika s elementima nacionalne kulture u tri osnovne škole i pitanje daljnjeg rada emisije na hrvatskom jeziku na Radio Bačkoj. Na prvom sastanku svi su predsjednici udruga potpisali povelju o trajnoj suradnji, radi poticanja jedinstvenih oblika djelovanja u cilju međusobnog uvažavanja i zajedničkog očuvanja tradicijske kulture i običaja Hrvata, te povijesti, obrazovanja i kulturne baštine na ovom prostoru.

U detaljnom izvješću navedeno je 13 zajedničkih aktivnosti, od kojih su neke od osobitog značaja kao, primjerice, susret predsjednika svih hrvatskih udruga s predsjednikom općine Bač i predstavnicima hrvatskih institucija u Srbiji, predstavljanje NIU „Hrvatska riječ", sastanci na kojima se odlučivalo o produljenju emisije na hrvatskom s novim i boljim konceptom, predstavljanje zbornika „Identitet bačkih Hrvata", organiziranje kazališne predstave „»Atentatori" T. Zajeca u izvedbi dramskog odjela HKUPD-a „Stanislav Preprek" iz Novog Sada, te predstavljanje monografije „Tragovi Šokaca od Gradovrha do Bača 1688.-2008.". Ovome treba dodati i zajedničke aktivnosti u svezi s popisom stanovništva koje su u ovim mjestima uspješno provedene. Nakon otvorene i iscrpne rasprave izvješće je pozitivno ocijenjeno i jednoglasno prihvaćeno.

Tajnik HNV-a Željko Pakledinac naglasio je učinkovitost posjeta čelnika hrvatske zajednice ovoj općini, što je urodilo pozitivnim pomacima glede produljenja emisije „Zvuci Bačke ravnice" na dva sata, uvođenja nastave hrvatskoga jezika s elementima nacionalne kulture u školama u Plavni i Vajskoj, a za očekivati je da se to provede i u školi u Baču. On je istaknuo potrebu i mogućnost da se u Baču osnuje Hrvatski kulturni centar, što bi poboljšalo položaj Hrvata u ovome kraju, a kada su u pitanju zajedničke aktivnosti i manifestacije, potrebno je da se sve udruge odazivaju, a ne da svojom pasivnošću i ravnodušnošću ostavljaju svoje članove po strani. Također je pohvalio angažiranje pojedinih udruga pri popisu stanovništva.

Pakledinac je izrazio i zahvalnost dosadašnjoj koordinatorici na dobro vođenom poslu, u kome je, pokraj određenih poteškoća, bilo i uspjeha.

Predsjednica HKUPD-a „Mostonga" Dara Filipović pozvala je sve udruge na zajednički rad i bolju suradnju. Pri tome je istaknula da je potrebno još više međusobnog povjerenja među pripadnicima udruga kako bi se što više povezivale i djelovale u prijateljskom ozračju, jer će samo tako rezultati biti bolji. Ukazala je na potrebu da se prekinu govori o zaslugama u prošlosti, a da se udruge u svom djelovanju okrenu budućnosti.

Pavle Pejčić, predsjednik HKUPD-a „Dukat" Vajska-Bođani govorio je o problemima s kojima se susreće u vođenju emisije na hrvatskom jeziku i o potrebi da mu se više pomaže u realizaciji programa, jer je u pitanju zahtjevan i složen proces, a uredništvo često ima i tehničkih poteškoća. Naveo je da HKUPD „Dukat", čiji je on predsjednik, priprema i neka iznenađenja, pogotovu iduće godine, kada ova udruga proslavlja jubilarnu desetu obljetnicu postojanja.

Upravo iz ovih razloga Pejčić je jednoglasno odabran za koordinatora suradnje među udrugama u sljedećoj godini, a svi su sudionici sastanka izrazili želju za ostvarivanjem boljih odnosa i suradnje među udrugama, te međusobnim pomaganjem i razvijanjem inicijativa i kreativnosti.

Ovome treba dodati da svaka udruga mora osigurati dostupnost informacija o svome radu komunikacijom i priopćenjima. To je osnova međusobnog uvažavanja i unapređenja zajedničkog cilja - očuvanja kulture Hrvata na ovom prostoru.

Tekst i fotografija: Zvonimir Pelajić

Kako planirati komunikaciju s javnošću i kako predstaviti kulturni događaj javnosti, odnosno kako komunicirati s medijima, bila je tema predavanja diplomirane pedagoginje Marije Skala, na redovitom susretu s predstavnicima hrvatskih udruga kulture u Vojvodini, 3. prosinca 2011. godine.

Iznimno važna tema za rad svake udruge koja djeluje na području kulture dolazi u pravo vrijeme budući da se svi subjekti u kulturi moraju prilagoditi suvremenim načinima komunikacije s javnošću, napose kada je riječ o predstavljanju svojega rada, a samim tim i traženja sredstava za svoj rad. Ovo je predavanje podrobno dalo sliku o organizaciji kulturnog događaja i komunikaciji s medijima te može poslužiti svima koji se bave kulturom. Prezentaciju ovoga predavanja, kao svojevrsni podsjetnik, možete preuzeti ovdje.

Književnik Milovan Miković na više je načina obilježio jednu značajnu epohu u književnom životu Subotice, i premda je osjetno prisutan, nema potrebu sebe posebice promovirati, istaknula je profesorica književnosti Judith Plankos, govoreći na književnoj večeri posvećenoj Milovanu Mikoviću, održanoj 2. prosinca 2011. O pjesniku, publicistu, istraživaču i dugogodišnjem uredniku većeg broja književnih časopisa, govorio je i njegov kolega književnik Zvonko Sarić.

Tekstualna potraga Milovana Mikovića za njega je putovanje prema kraju noći i traganje za tračkom svjetla. I bez obzira na sve tamne teme o kojima među ostalim govori, ipak se u djelima Milovana Mikovića osjeća težnja prema svjetlosti. Zvonko Sarić još ističe i Milovanovu volju za pomoći mladima koji se žele otisnuti vodama književnosti, što je i sam iskusio.

„Milovan je dao priliku jednom mladom čovjeku pokušati krenuti u odabranom pravcu. Moja prva knjiga objavljena je skupa s još tri, čijim je autorima, mladim piscima, Miković dao priliku objaviti svoje prve knjige. To je po mom mišljenju doista jako bitno. Milovan je davao priliku mladim autorima objavljivati djela, a vrijeme će na koncu pokazati hoće li od toga biti književnost ili neće."

Judith Plankos izdvojila je značajku Milovana Miovića, da on definitivno u svojim djelima provjerava vlastite granice.

„Uz takvu nagovijest, u njegovu cjelokupnu stvaralaštvu osjeća se malo gorčine, koja je motivirana različitim, katkada jasnim, a katkada teže uhvatljivim razlozima. Moglo bi se reći da piše poeziju u kojoj se neprekidno, prema nekakvom unutarnjem ritmu smjenjuju tragovi zlokobne stvarnosti. U proznom stvaranju ta ogorčenost dobiva eksplicitne forme, samim time što je izazivana manje-više dnevnim zbivanjima i potrebom da ponešto od svega toga ostane zabilježeno, dok je u poeziji, sasvim, ponekad do neprepoznavanja preoblikovana pa se više daje naslutiti, nego što bi bila lako uočljiva."

Profesorica Plankos je bila inicijatorica književne večeri posvećene Milovanu Mikoviću, smatrajući da zaslužuje barem toliko, jer je, kako kaže, jedan od onih kome je dovoljna nagrada za vlastiti rad tiskanje knjige i časopisa čiji je urednik.

Prve pjesme Miković je stvorio i objelodanio 1965., a pjesničke, prozne tekstove i kritiku objavljuje u književnoj periodici od 1967. godine. Prvu knjigu, pjesničku zbirku „Ispitivanje izdaje" objavio je 1989. godine, i od tada do danas je, sveukupno s ponovljenim izdanjima, objavio 22 knjige.

Nepatvorenost koju je izražavao u sve novim i novim mislima prenosio je u pisana djela temeljno, bez žurbe, kaže Milovan Miković.

„Nastojao sam pružiti čitateljima doista poeziju, ili doista prozu, ili doista esej. Nikako nečije prepakirane ideje ili zamisli o tome kako bismo trebali živjeti. To je bio jedan od razloga zbog kojih sam se ustručavao brzo objaviti ono što sam napisao. Pravi stvaralac, po mom sudu, i kada je već jako, jako zreo i ostvaren, neprestano je u poziciji zbunjenosti, propitivanja, provjere i samo-provjere. On ne može ne propitivati, jer ako je siguran, onda je sasvim sigurno i mrtav."

Danas, više od 45 godina nakon prvoga objavljenog književnog djela, osobito su zapažene njegove pjesničke zbirke „Avaške godine" i „Slušaj: zemlja riječi" te knjige eseja „Život i smrt u gradu" i „Iznad žita nebo".

Poznavatelji književnih i kulturnih prilika u Bačkoj cijene Milovana Mikovića, ne samo kao književnika, nego i kao vrsnoga književnog i kazališnog kritičara, te kao urednika nakladničke djelatnosti u NIU „Hrvatska riječ".

Osim uredničkog angažmana u književnom časopisu „Rukovet", aktualni je urednik „Klasja naših ravni", časopisa subotičkog ogranka „Matice hrvatske". Značajni su i Mikovićevi književnopovijesni pregledi o periodici i književnoj djelatnosti Hrvata u Bačkoj, osobito o proznoj djelatnosti. Zbog svoje plodne djelatnosti postao je član Društva hrvatskih književnika.

Tekst: Siniša Jurić

Prigodnim programom koji su izveli mališani vrtića „Marija Petković Sunčica" otvorena je izložba božićnjaka, 13. po redu. Izložba, koja nas uvodi u adventsko vrijeme, u očekivanju Božića, ima za cilj unijeti puno radosti u domove svih nas, istaknula je Katarina Čeliković u ime organizatora, dok su autori istaknuli da im je vječito nadahnuće Biblija, uz pomoć vremena u kojem se iščekuje rođenje maloga Isusa.

U predvorju glavnog ulaza u Gradsku kuću izloženo je više od 40 božićnjaka, koje su načinili vjernici župa Isusova Uskrsnuća i svetoga Roka, kao i članice pojedinih gradskih župa.

Likovni odjel HKC „Bunjevačko kolo" i Likovno-slamarski odjel HKPD „Matija Gubec" iz Tavankuta, organiziraju božićne izložbe od 1993., ali ove godine u isto vrijeme obuhvaćena je i izložba božićnjaka, kaže voditeljica odjela udruge iz Tavankuta Jozefina Skenderović.

„Sada je ovo prava božićna izložba, cjelovita je. Predstavlja Božić kako ga mi slavimo, od malih darova, čestitki pa sve do onoga što krasi naše stolove, a to su božićnjaci."

bozicnjaci2011-2Adventsko vrijeme potiče na plemenitost, ali motivira i na poboljšanje ugođaja i njegovo uljepšavanje, podsjetila je pročelnica Bunjevačko-šokačke knjižnice pod okriljem Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović" Katarina Čeliković.

„I ljepotom se trebate okititi, možete kupiti i poneku čestitku ili kakav lijepi rad od šlinga ili svijeću. Nemojte otići doma praznih ruku. Ima i božićnjaka za obitelji bez imena i prezimena. Njih su radila djeca u župi svetoga Roka, kao i žene koje žele darovati brojnim obiteljima božićnjak, kako bi Isus došao i u njihovu kuću."

bozicnjaci2011-5Prigodnu riječ za otvorenje izložbe trebali bi dati autori božićnjaka namjesto svećenika, rekao je tom prilikom pročelnik izdavačkog odjela Instituta vlč. mr. Andrija Anišić.

Autorice nisu izostavljene, stoga je pitanje za jednu od njih, Klaru Dujak, bilo kako izgleda pravljenje jednog božićnjaka.

„Sve počinje od dobre volje, rodi se ideja, u ruke dođe tijesto i počinje se ostvarivati zamisao. Trajanje izrade ovisi o broju figura. Za onaj veliki koji smo zajedno nas tri uradile trebalo je više od dvanaest sati. Svake godine mijenjamo motive, ovoga puta napravile smo i tri kralja. Nadahnuće crpimo iz Biblije i tako svake godine."

bozicnjaci2011-4Pjesmu Alekse Kokića „U noći adventskoj" recitirao je Davorin Horvacki. Jabuke koje su podijeljene djeci darovao je Branko Horvat.

Organizatori izložbe božićnjaka i Božićne izložbe članova Likovno-slamarskog odjela HKPD „Matija Gubec" iz Tavankuta i Likovnog odjela HKC „Bunjevačko kolo", su Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost «Ivan Antunović», HKPD „Matija Gubec" i HKC „Bunjevačko kolo".

Izloženi radovi mogu se pogledati do 8. prosinca, svakoga dana od 10 do 20 sati.

bozicnjaci2011-3

Tekst: Siniša Jurić
Fotografije: Hrvatska riječ

Osnovno polazište i strateško načelo kulture hrvatske zajednice u Vojvodini trebalo bi biti - kultura vojvođanskih Hrvata kao dio jedinstvene hrvatske kulture, ali ujedno i dio kulture Srbije. Unatoč vidljivim naporima i uspjesima hrvatskih institucija u ovom području, u nekim mjesnim kulturnim udrugama ova problematika još nije u potpunosti shvaćena, a svijest šireg članstva o tom segmentu djelovanja u pojedinim udrugama trebalo bi podići na višu razinu.

Zbog površnog poznavanja povijesnih veza Hrvata s ovih prostora s matičnom zemljom, pa i hrvatske kulture općenito, i njihova je nacionalna svijest slabije razvijena, te o hrvatskim velikanima, pa i onima koji potječu iz ovih ili obližnjih krajeva, znanje je oskudno. Mnogi od njih dosegnuli su univerzalne vrijednosti i zaslužuju mjesto u kolektivnoj memoriji, ne samo Hrvata, nego i drugih naroda. Ovom ćemo se prigodom sjetiti dvojice velikana koji su svojim djelima zaslužili pozornost ovdašnjih Hrvata, kao i njihovih susjeda.

Josip Andrić

Vraćanjem biste dr. Josipa Andrića 2007. godine na staro mjesto i osnutkom HKUPD-a „Matoš", svake se godine u Plavni 7. prosinca obilježava, makar sv. misom zadušnicom, Dan sjećanja na dr. Josipa Andrića, koji je toga dana 1967. umro u Zagrebu.

Josip Andrić je rođen u Bukinu, u Bačkoj, 1894. godine. Odrastao je u Moroviću u Srijemu, glazbu učio u Slavonskoj Požegi i Pragu, pravo u Zagrebu, filozofiju u Innsbrucku i Zagrebu.

Tamburu je svirao od osme godine. U svojim je skladbama obrađivao pretežito bačku, srijemsku i slavonsku tematiku, pa je njegova prva opera „Dužijanca", prva bunjevačka opera uopće. Druga opera „Šijakinja" tematizira požeški kraj, treća „Raspršeno kolo" je slavonsko-srijemskog sadržaja, a četvrta „Matoš" ostala je nedovršena. Njegova je opereta „Na vrbi svirala" posvećena Plavni, rodnomu selu njegove majke. Svestrani umjetnički i stvaralački rad dr. Andrića nije predmet ovoga teksta, a njegov duhovni lik nedavno je predstavljen u župi sv. Ilije, prigodom posvete crkve u Bođanima.

Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu upravo je za potrebe HKUPD-a „Matoš" priredio građu Andrićevih zapisa narodnih pjesama iz Plavne i Bođana, koju je ovaj glazbeni pregalac zapisao 1952. i 1953. godine u ovim selima. Njome će se „Matoševci" baviti idućih godina.

Tambura je velika ljubav šokačkih Hrvata, a dr. Andrić je ostavio neizbrisiv trag u oblasti tamburaške glazbe, kako komponiranjem, tako i pisanjem na zanimljiv način različitih tema o glazbi: „Prvi historijski dokument o tamburi na ovom tlu potječe iz godine 1551. Nešto više od jednog stoljeća kasnije pjeva već naša narodna pjesma o tamburi, a još jedno stoljeće poslije pjevaju o tamburi dalmatinski pjesnik Andrija Kačić Miošić i slavonski pjesnik Matija Reljković... Po Paji Kolariću postao je Osijek prvi historijski centar tamburaške glazbe. Iz Osijeka je Franjo Kuhač znanstveno, a Mijo Majer praktički prenio tamburaška nastojanja u Zagreb, kao što se nešto kasnije Pera Ilić iz Srijemskih Karlovaca pojavio s tamburaškim pokušajima u Beogradu." (Dr. Josip Andrić, „Tamburaška glazba, historijski pregled", Slavonska Požega, 1962.)

Franjo Ksaver Kuhač

Ove se godine diljem Hrvatske nizom glazbenih događaja obilježava stota obljetnica smrti velikoga hrvatskog muzikologa Franje Ksavera Kuhača.

Ovaj osnivač hrvatske muzikologije, koji je prvi zapisivao i proučavao narodne melodije svih južnih Slavena, zalazio je i u Bačku. U njegovim zbirkama, među dvije tisuće južnoslavenskih narodnih melodija, ima 47 pjesama iz Bačke. Poslije Kuhača, i kasnije dr. Vinka Žganeca, više nitko nije sustavno posvećivao pažnju šokačkom glazbenom folkloru u Bačkoj, osim, naravno, dr. Josipa Andrića.

Glazbeni povjesničar Franjo Kuhač, kao prvi etnomuzikolog, proputovao je sve južnoslavenske zemlje, od Bugarske do Gradišća, od Slovenije do Makedonije, zapisujući narodne pjesme i proučavajući narodna glazbala. Otkrićem hrvatskih napjeva u djelima Haydna i Beethovena privukao je veliku pozornost europske stručne javnosti. Naslijedivši od Kolarića ljubav prema narodnom blagu, Kuhač je otišao studirati glazbu u Peštu, Leipzig, Beč i Weimar, gdje je jedno vrijeme učio klavir kod Franza Liszta.

Kuhač je punih 12 godina putovao sabirući i zapisujući narodne pjesme i za to je vrijeme skupio oko 5.000 narodnih melodija, te je 1.600 napjeva objavio u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u zbirci pod nazivom „Južnoslavenske narodne popijevke".

Značajno je i Kuhačevo djelo „Prva hrvatska komparativna muzikologija" u kojoj uspoređuje osobine hrvatske pučke glazbe s osobinama pučke glazbe Mađara, Talijana, Nijemaca i drugih susjednih naroda. Napisao je i knjigu „Uputa u glasoviranje", što je prva hrvatska škola za klavir namijenjena djeci i odraslima. U njoj su skladbe i narodne melodije iz svih krajeva Hrvatske, kao i djela hrvatskih skladatelja: I. pl. Zajca, V. Lisinskog, F. Kuhača, F. Livadića i dr.

Svojim sustavnim istraživanjem i prikupljanjem folklorne građe postavio je temelje na kojima su se razvijale hrvatska muzikologija i etnomuzikologija. Melodija, koju je J. Haydn iskoristio za stvaranje njemačke nacionalne himne, vrlo je slična pjesmi koju je Kuhač pronašao i zapisao kao vrlo stari napjev podrijetlom iz Marije Bistrice, Sv. Ivana Zeline, Međimurja i Gradišča (!).

Hrvati, ali i drugi južnoslavenski narodi, ocijenili su Kuhačev rad vrlo korisnim. Zato je Kuhačeva rodna kuća u Osijeku, u kojoj se rodio 20. studenoga 1834. godine, označena spomen-pločom. Najveća ulica u povijesnoj osječkoj jezgri nazvana je njegovim imenom, a glazbena škola u njegovu rodnom gradu ponosno nosi njegovo ime.

Ono što je u svemu ovome osobito zanimljivo jest činjenica da je Kuhača Srpska akademija nauka i umetnosti 1892. godine proglasila svojim počasnim članom (iste je godine titulu počasnog člana SANU-a dobio i Josip Juraj Strossmayer). Danas već i neke ulice nose naziv po dr. Andriću, a nadamo se da će i njegov glazbeni nasljednik Julije Njikoš, koji također pripada velikanima hrvatske tamburaške glazbe, uskoro dobiti svoje obilježje.

Ovo sjećanje na dvojicu velikana završit ćemo jednom britkom mišlju A. G. Matoša, koja bi mogla biti nekima od koristi: „Ima duhova, u kojima je narodni duh cijelog naroda, a ima naroda bez narodnog duha." („Umjetnost i nacionalizam", u: „Kritike. Prikazi i polemike iz hrvatske i srpske književnosti i plastičnih umjetnosti", Zagreb, 1940.).

Tekst: Zvonimir Pelajić

Iako spada među najmlađe u zajednici, Hrvatska glazbena udruga „Festival bunjevački pisama" iz Subotice jedna je od najaktivnijih. O tomu, među ostalim, svjedoči i podatak da priređuje dva godišnja koncerta. Nakon proljetnoga „petrovačkog", mladi tamburaši „Festivala bunjevački pisama" predstavili su nam novine u svojemu radu i u nedjelju, 27. studenoga 2011. godine, na jesenskom, službenom Godišnjem koncertu.

Koncert je održan u Velikoj vijećnici subotičke Gradske kuće i sastojao se iz tri dijela. U prvom se predstavio Dječji festivalski orkestar, u drugom Veliki festivalski orkestar, a na koncu je predstavljen nosač zvuka s pjesmama izvedenim na ovogodišnjem XI. festivalu bunjevački pisama, koji je održan u rujnu u Subotici.

god.koncerthgu2011-2-mRavnateljica orkestra prof. Mira Temunović kaže kako mladi glazbenici koje vodi za svaki koncert pripremaju novi repertoar, što njihove česte nastupe, ali i samo ozračje u radu, čini zanimljivijim. Što se tiče odabira skladbi i za ovaj koncert priredili su nam raznolik žanrovski kolaž: od skladbi za dječju dob, preko klasične literature, do filmskih tema („Čarobnjak iz Oza") i numera pisanih u duhu vojvođanske glazbene tradicije („Sin pustare" Bele Kelera). U gotovo svakoj skladbi nastupili su solisti. Uz dječji orkestar predstavili su se Ana Piuković (solo flauta) i Davorin Horvacki, a sa starijima tamburaši Matija Temunović, Danijel Dulić, Nenad Temunović i Miran Tikvicki.

Profesorica Temunović osobito naglašava kako je na koncertu izvedena i skladba „Rumunjske impresije za solo instrument i orkestar" novosadskog skladatelja Ferencza Kovácsa, pisana upravo za orkestar „Festivala bunjevački pisama".

U okviru promocije nosača zvuka izvedene su pobjedničke i nagrađene skladbe ovogodišnjeg festivala, a koje su uz orkestar izveli vokalni solisti - Tamara Štricki, Vedran Kujundžić i Bernardica Vojnić Mijatov sa ženskim tamburaškim sastavom „Corona", te subotički ansambl „Hajo".

god.koncerthgu2011-3-mTamburaši HGU-a su u proteklih nekoliko mjeseci imali više zapaženih nastupa na glazbenim skupovima i manifestacijama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovali su, među ostalim, u radu 4. europskog tamburaškog kampa koji je ove godine održan u Banjaluci, zatim na Festivalu tamburaške muzike u Pljevljima, na „Bisernici Janike Balaža" u Novom Sadu, na manifestaciji „Starčevačka tambura" u Starčevu, te koncem listopada na Republičkom festivalu tamburaških orkestara u Rumi, gdje su osvojili drugu nagradu.

Udruga „Festival bunjevački pisama" osnovana je prije dvije godine s ciljem očuvanja i popularizacije glazbene kulturne baštine, unapređivanja glazbene kulture, edukacije mladih o značaju čuvanja, te zaštite i unapređenja glazbene kulture bunjevačkih Hrvata.

U dječjem festivalskom orkestru HGU-a trenutačno ima 32 tamburaša, a u velikom festivalskom orkestru 25 članova.

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografije: Bojana Jurić

Hrvatska manjinska samouprava grada Kecskeméta organizirala je 26. studenoga „Hrvatsku večer" na kojoj su se predstavili članovi slamarske i folklorne sekcije Hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Matija Gubec" iz Tavankuta.

Tavankućane je dočekala potpredsjednica Hrvatske manjinske samouprave Katica Patarčić, koja ih je provela kroz izložbeni prostor Muzeja primijenjene narodne umjetnosti. Svaki dio izložbenoga prostora predstavlja zasebnu cjelinu, pa se tako može u jednom dijelu vidjeti mađarska nošnja iz Rumunjske, u drugom oruđa koja su napravili pastiri za svoje potrebe (drvorezi, razni predmeti napravljeni od kostiju), zatim dio s različitim vrstama nakita od perlica, šarenih jaja i predmeta od vune.

Tavankućani su, također, imali prigodu vidjeti vezove iz različitih dijelova Mađarske koji su specifični po svojim bojama, kao i izložbu slika poznate mađarske glumice Klare Tolnai. Na samomu kraju bio je izložbeni dio slika od slame i nošnje iz fundusa HKPD-a „Matija Gubec".

tavankucani u kecskemetu-1Prigodom otvorenja izložbe nazočnima se obratila Katica Patarčić, koja je naglasila da je od ideje do realizacije ove izložbe proteklo četiri mjeseca.

„Prije tjedan dana stigle su slike u izložbeni prostor muzeja. Ovaj divan, interesantan i jedinstveni materijal čast nam je pokazati građanima Kecskeméta", dodala je Patarčić.

Ona je ravnateljici muzeja Mariji David Kristo, koja je osigurala izlagački prostor, kao i predsjedniku HKPD-a „Matija Gubec" iz Tavankuta Ladislavu Suknoviću na odazivu. Ravnateljici muzeja darovana je slika od slame u cilju očuvanja sjećanja na ovu izložbu, kao i na dobru suradnju Kecskeméta i Tavankuta.

tavankucani u kecskemetu-2Poslije izložbe u restoranu KFMFK nastupili su članovi folklorne sekcije HKPD-a „Matija Gubec". Kulturno-umjetnički program otvorio je predsjednik hrvatske manjinske samouprave Stipan Šibalin, na čiju inicijativu su Tavankućani i došli.

Folkloraši su se nazočnima predstavili s dva spleta bunjevačkih plesova, kao i plesovima iz Mađarske, a pjevačka skupina je otpjevala „kraljičke pisme" Za ovaj nastup folkloraše je pripremio koreograf Ivica Dulić.

Tekst: Suzana Gagić
Fotografije: HKPD „Matija Gubec"