Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Nakladom NIU „Hrvatska riječ" tiskana je knjiga „Narodne pjesme iz književnih djela i sakupljačke ostavštine Ilije Okrugića Srijemca", koju je pripremila i pogovorila dr. sc. Jasna Melvinger. Prema njezinim navodima, Okrugićeva su djela prava riznica lirskih narodnih pjesama i narodnih poslovica, koje je nerijetko isticao i kao moto svojih, najčešće, pučkih igrokaza, diveći se u njima sadržanoj narodnoj mudrosti.

„Također, ne treba zanemariti ni Okrugićevo nastojanje da se suoči i s raznim pučkim običajima, o kojima je mislio da su pogubni, ne samo za duhovno zdravlje naroda, kao što su razne vrste gatanja, vračanja i svi oblici praznovjerja. No, sukobljavajući se, dakako, ne samo kao katolički župnik, nego i kao pisac s tim pojavama u seoskom pučkom životu, nesukladnim s vjerskim načelima, ostavio je, folkloristima, zacijelo dragocjene opise i onih tradicionalno uvriježenih vjerovanja, nastalih iz strahovanja od zatamnjenih prostora zla i nesreće, tog carstva raznih grabancijaša, vampira, te svakovrsnih uroka. Također, Okrugićeva dramska djela nikada nisu niti bez interpolacija, koje podrazumijevaju i glazbu. To može biti ili solo vokalno izvođenje kakve narodne pjesme ili dvopjev, obično ženskog i muškog glasa, ili je, pak, na sceni cijeli ženski, muški ili mješoviti pjevački zbor. Pjeva se uz gusle, uz zvuke pastirske frule, karabljice ili pak gajda. A u pojedinim segmentima napose, pučkih igrokaza Okrugićevih, uz glazbu se i pleše, pa se na sceni ustalasa čak i narodno kolo, prema kome ovaj autor nikad nije imao odbojni stav, kao nekada Slavonac Relković", bilježi priređivačica Jasna Melvinger.

Ovo djelo šesta je knjiga NIU „Hrvatska riječ" posvećena stvaralaštvu Ilije Okrugića Srijemca. Knjiga se može kupiti po cijeni od 300 dinara u subotičkim knjižarama „Danilo Kiš", „Školska knjiga" i „Limbus".

Tekst: Milovan Miković

Posljednjeg dana ožujka 2012. svoju novu knjigu „Franjevački samostan Bač", u suorganizaciji s Udruge građana „Tragovi Šokaca", predstavio je predstojnik Franjevačkog samostana u Baču fra Josip Špehar. Nazočne poštovatelje pisane riječi i uzvanike pozdravila je i predstavljanje najavila predsjednica „Tragova Šokaca" Stanka Čoban, a potom riječ prepustila uvodničaru, članu UO Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata „Šokadija" iz Sonte Ivanu Andrašiću.

„Franjevački samostan i Bačka tvrđava bile su dominantne točke Bača u vrijeme kada je bio u naponu svojega gospodarskog, kulturnog i duhovnog procvata. O samostanu, kao građevini i instituciji, govore dokumenti još iz XII. stoljeća, no, njegovo nasljeđe je, kako je naš današnji domaćin napisao, a danas će vam o tome i govoriti, znatno starije. Skupa s Manastirom Bođani, Franjevački je samostan odabran među 26 lokaliteta predviđenih za financiranje rehabilitacije u okviru projekta Integralne obnove kulturnog nasljeđa jugoistočne Europe. Tim činom ovi jedinstveni spomenici kulture s područja Vojvodine uvedeni su u Svjetsku kulturnu baštinu", rekao je među ostalim Andrašić i svojom pjesmom „Pisma praotaca" završio kratak uvod u izlaganje fra Josipa Špehara.

predstavljanje knjige spehara -2Autor je svoju knjigu predstavio vrlo detaljno, napominjući kako nije ni pisac ni novinar, nego je samo pokušao složiti na jedno mjesto sve relevantne podatke o samostanu koji su mu bili dostupni, a poimenično ih je naveo u prvom dijelu izlaganja. U drugom dijelu je govorio o doseljavanju Hrvata Šokaca s područja Bosne Srebrene na ove prostore, sa zasebnim osvrtom na povijesne okolnosti i ulogu franjevaca u tom procesu. U trećem dijelu govorio je o sadašnjem statusu samostana, te o razlici u odnosu društvene zajednice prema ovom objektu i prema Manastiru Bođani, osobito izraženoj kroz financijske efekte.

„Pokazatelj odnosa društvene zajednice prema nama je utrošak sredstava odobrenih u okviru projekta Integralne obnove kulturnog nasljeđa jugoistočne Europe. Dovoljno je pogledati što je sve urađeno glede uređenja manastira Bođani, dok na Franjevačkom samostanu nije bilo ni najosnovnijih intervencija, tako da još uvijek nemamo ni drenažu, ni kanalizaciju, a vlaga u zidovima se na pojedinim mjestima popela do stropa", rekao je fra Josip.

Predstavljanju knjige nazočila je i konzulica-savjetnica Vesna Njikoš-Pečkaj. „Smatram da je ovo bio poziv patera Josipa na dijalog glede zaštite spomenika kulture i apel pokrajinskim institucijama, osobito Zavodu za zaštitu spomenika kulture, da više skrbe o objektima za koje su nadležni. Mislim da je to bio vapaj za rekonstrukcijom jednog vrijednog spomenika kulture, samostana koji je dio povijesti Bača, dio povijesti ove zemlje i ovoga naroda i koji u svakom slučaju zaslužuje više pažnje. Predstavljanje ove knjige, ustvari, bio je jako dobar pokušaj i putokaz kako se podsjetiti na vrijeme kad i način kako je nastao ovaj samostan, tko ga je osnovao i tko je njim upravljao i bio ovdje tijekom svih povijesnih događaja na ovim prostorima. Ovaj kulturni objekt pripada Vojvodini, odnosno Srbiji, a kako Hrvatska skrbi o svojim vjerskim objektima, bili oni katolički ili pravoslavni, kao o svojim kulturnim dobrima i Srbija bi recipročno trebala poštovati isti princip."

predstavljanje knjige spehara -1Na posljednji dio izlaganja domaćina burno je replicirao predsjednik općine Bač prof. Tomislav Bogunović, prigovorivši, pored ostaloga i na duljinu trajanja i na način predstavljanja knjige. U raspravu se uključio i bački župnik vlč. Josip Štefković tvrdnjom kako od strane općine Bač ni župnoj crkvi nije dodijeljeno ništa od traženih sredstava, na koju predsjednik Bogunović nije izravno odgovorio, nego je naveo kolika su sredstva utrošena u obnovu crkve u Bačkom Novom Selu, a napomenuo je, bez navođenja argumenata, i kako se zna što je iz samostana svojedobno slano u Vukovar. Govorio je i o odličnim odnosima lokalne zajednice s Vukovarsko-srijemskom županijom i o susretu predsjednika Tadića i Josipovića prigodom prve plovidbe trajekta koji je povezao Bač i Vukovar. Na ove replike reagirao je i tajnik HNV-a Željko Pakledinac, koji se, iz samo njemu znanih razloga, ispričao predsjedniku Bogunoviću. Razmjena mišljenja između predstavnika Crkve i predsjednika općine, dojam je, ostala je nedorečena, a predsjednik Bogunović nije ostao ni na skromnom domjenku na kraju ove neobične književne večeri.

Tekst i fotografija: Kata Pelajić

uskrsna izlozba2012-1Likovno - slamarski odjel HKPD-a „Matija Gubec" iz Tavankuta i Likovni odjel HKC-a „Bunjevačko kolo" iz Subotice, priredili su devetnaestu po redu Uskrsnu izložbu, koja je upriličena od 27. ožujka do 4. travnja 2012. godine, u predvorju Gradske kuće. Osim tavankutskih slamarki - koje se mogu pohvaliti solidnom popularnošću (na HRT-u je iste večeri prikazan dokumentarac „Od zrna do slike", a poslije su izlagale u Splitu) - i subotičkih slikara amatera iz „Kola", svoje radove ovom prigodom predstavile su i članice kreativne sekcije MZ „Centar 3" te pojedinci koji izrađuju rukotovorine. Kao i uobičajno, ovim prigodnim bazarom dominirale su pisanice realizirane u različitim tehnikama.

Nazočne je ispred organizatora pozdravila slamarka Jozefina Skenderović, a izložbu je otvorio Ladislav Suknović, predsjednik HKPD-a „Matija Gubec" iz Tavankuta.

uskrsna izlozba2012-2„Ove divne žene nam svake godine osiguraju divan uvod u proslave dvaju najvećih kršćanskih blagdana. Smatram da njihovim skupnim predstavljanjem iznova potvrđujemo koliko su darovite, sjajne i koliko doista brinu o našoj kulturnoj tradiciji. Zahvaljujući njihovim autentičnim radovima i brojnim aktivnostima, naše su slamarke ocijenjene brendom Vojvodine, na čemu im svakako treba čestitati. Mislim da stoga njihovo stvaralaštvo trebamo njegovati i popularizirat", rekao je Ladislav Suknović, poželjevši da ova tradicionalna izložba poživi još dugo, a da se u njezinu realizaciju, osim „Bunjevačkog kola", uključe i druge udruge i institucije.

U programu prigodom otvorenja nastupila je Donna Karan, nagrađivana recitatorica Hrvatske čitaonice. (D. B. P.)

uskrsna izlozba2012-3Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo „Matija Gubec", Osnovna škola „Matija Gubec" i župa Srca Isusova iz Tavankuta priredili su 30.ožujka 2012. godine već tradicionalnu Uskrsnu izložbu u prostorijama Galerije Prve kolonije naive u tehnici slame u Donjem Tavankutu. Izložba predmeta od slame, dječjih uradaka, te ostalih zanimljivih ukrasa, privukla je veliki broj mještana koji su imali priliku kupiti svojim najbližima prigodni dar za predstojeći blagdan. Djeca iz OŠ »Matija Gubec «, od kojih su većina ujedno i članovi istoimenog kulturno- prosvjetnog društva, izvela su zabavni program, a izložbu je otvorila ravnateljica tavankutske škole Stanislava Stantić Prćić, koja je ovom prigodom istaknula kontinuiranu suradnju škole, župe i Društva na brojnim aktivnostima i različitim projektima. (Marija Matković)

uskrsna izlozba2012-4Klub ljubitelja cvijeća „Za sreću veću" HKUD-a „Vladimir Nazor" organizirao je 31. ožujka Uskrsnu izložbu i razmjenu cvijeća. Prikazani su prigodni aranžmani sa zečevima, uskrsnim jajima i drugom zanimljivom dekoracijom. Posebno su zanimljiva bila jaja oslikana slamom. U kutku rezerviranom za burzu cvijeća mogle su se razmijeniti sadnice proljetnog cvijeća za vrtove i balkone. Prigodnim riječima izložbu je otvorila Klara Karas Šolaja, pročelnica Kluba ljubitelja cvijeća „Za sreću veću".

„Ovo je treća godina zaredom da prije Uskrsa organiziramo izložbu i besplatnu razmjenu cvijeća. Naše članice koje za svoje kuće pripremaju uskrsne aranžmane to pokažu i na izložbi, pa je to prigoda da se prije Uskrsa okupimo na prigodnom druženju. Što se tiče razmjene cvijeća proljeće podrazumijeva raščišćavanje dvorišta, a sve ono što je višak ponudimo na ovoj razmjeni biljaka. Ove godine dio programa namijenili smo djeci, našim malim folklorašima koje je zeko obradovao darom", kazala je Klara Karas Šolaja.

Gošće na Uskrnoj izložbi bile su članice Udruge žena „Zlatne ruke Somborke", a voditeljica ove udruge Katarina Dmitruk kaže da su članice priredile prigodne uskrsne i proljetne aranžmane - cvjetiće od slame, male žardinijere za cvijeće od kamenčića, uskrsna jaja.

„Žene su mašti dale na volju, a kada ima mašte neiscrpne su i mogućnosti za korištenje raznih materijala. Redoviti smo gosti na ovoj izložbi i drago nam je što imamo priliku pokazati i dio umijeća članica naše udruge", rekla je Katarina Dmitruk.

Posebno zanimljiva bila su uskrsna jaja ukrašena slamom, djelo vještih ruku slamarke Ilonke Bogišić.

„Jaja se prvo ispušu da bi bila prazna, osuše i onda su spremna za bojanje, odnosno lakiranje. Tako nalakirana jaja se oslikavaju slamom. Ja radim slike, čestitke, cvjetiće od slame, pa sam tako došla na ideju da i uskrsna jaja ukrasim slikama od slame", priča Ilonka Bogišić. (Z. Vasiljević)

Fotografije: Hrvatska riječ

suboticki tamburasiSubotica je poznata po bogatoj tradiciji tamburaške glazbe i vrsnih tamburaša, a da se za budućnost ovog statusa ne treba brinuti potvrđuju i ovogodišnji uspjesi učenika tamburaškog odjela Muzičke škole u tom gradu. Naime, tamburaši iz ove škole, kako iz nižih tako i iz viših razreda, osvojili su čak 16, mahom prvih nagrada na dvama najvećim tamburaškim natjecanjima učenika u Srbiji - pokrajinskom i republičkom.

tamburasi-magdalena temunovicNa Devetom festivalu vojvođanske tambure koji je održan 21. ožujka 2012. u Pančevu, prve nagrade odnijeli su Magdalena Temunović (1. razred), Nenad Sanader (3. razred), Matija Temunović (4. razred), Marko Parčetić (1. razred srednje), Milica Lerić (2. razred srednje) i Miran Tikvicki (2. razred srednje), dok je drugu nagradu osvojio Aleksandar Amidžić (2. razred srednje).

tamburasi-marko parceticPokrajinsko natjecanje je prigoda i da snage odmjere tamburaški orkestri škola, u čemu su Subotičani ponovno dominirali. Njihov Dječji tamburaški orkestar (32 člana), ali i Tamburaški orkestar srednje muzičke škole (23 člana) osvojili su prve nagrade, dobivši 98,33, odnosno maksimalnih 100 bodova. Obama orkestrima ravnala je prof. Mira Temunović.

Učenici iz Subotice su svoje odlično glazbeno umijeće ponovili nekoliko dana kasnije na Republičkom natjecanju glazbenih škola Srbije u Novom Sadu (koje je bijenalnog karaktera za tamburu), vrativši se opet doma s lijepim rezultatima. Prve nagrade osvojili su već spomenuti Magdalena Temunović, Nenad Sanader, Marko Parčetić (laureat), Milica Lerić, Miran Tikvicki, dok su kao drugoplasirani ovo natjecanje završili Matija Temunović i Aleksandar Amidžić. Nagrađeni učenici polaznici su klasa profesora Mire Temunović (koja vodi i orkestre), Vojislava Temunovića i Milana Pridraškog. Korepetitori (klavirski suradnici) na oba natjecanja bili su Maša Vučinac i Saša Grunčić.

Magdalena Temunović je prvašica u osnovnoj Muzičkoj školi, a ovo su joj bila prva ozbiljnija natjecanja. „Na natjecanjima je bilo lijepo, nisam imala veliku tremu. Upoznali smo i učenike iz drugih škola, malo se družili", kaže ukratko ova mlada tamburašica.

 

tamburasi-miran tikvickiZahtjevni nastupi
„Republičko natjecanje je bilo izuzetno jako", kaže prof. Mira Temunović. „Programi srednjoškolaca traju od 15 do 25 minuta. Dakle, izvode jednu obveznu i još dvije do tri skladbe. Radi se, dakle, o zahtjevnim nastupima koji podrazumijevaju fizičke (svirače), ali i psihičke pripreme. Drago nam je da smo imali kompetentan međunarodni žiri sačinjen od profesora iz Makedonije, Hrvatske i Italije. Što se tiče pokrajinskog natjecanja u Pančevu, možemo također biti zadovoljni. Inače, Festival vojvođanske tambure će sljedeće godine biti jubilarni deseti i bit će održan kod nas u Subotici".

tamburasi-milica lericMilica Lerić iz Bačkog Brega tvrdi kako joj dobivena nagrada predstavlja poticaj da još više radi i trudi se. „Volim glazbu i tamburu i voljela bih nakon srednje škole studirati tamburu, najvjerojatnije u Osijeku", kaže nam Milica koja i svoje slobodno vrijeme provodi uz svoj instrument, svirajući u ženskom tamburaškom sastavu „Corona". Marko Parčetić je iz Sombora, a u Suboticu je došao upravo zbog tambure, gdje je upisao taj smjer u srednjoj glazbenoj školi. „Ljubav prema tamburi dovela me je u Suboticu, budući da u Somboru ne postoji taj smjer. Sviram primu, natjecao sam se i ranije, a ovo su mi bila prva srednjoškolska natjecanja koja su prošla uspješno. A za to je potrebno puno vježbe, jer bez rada nema uspjeha. Naravno, najvažnije je voljeti tamburu i glazbu. U Subotici tambura živi u svom punom sjaju, a ima i puno mladih sastava. Ja sviram s 'Klasovima'", kaže Marko Parčetić. Njegov godinu dana stariji kolega, Miran Tikvicki također je jedan od uspješnih đaka ove škole. „Nagrade nam svakako znače. No, važni su ljubav i posvećenost. Nakon srednje škole želio bih upisati tamburu u Osijeku ili nastaviti usvršavanje u području dizajna zvuka", priča Miran Tikvicki.

Tambura je kao nastavni instrument prisutna uglavnom u glazbenim školama u Vojovodini (Ruma, Pančevo, Sombor, Kula, Vrbas, Zrenanjin, Ada, Bečej, Srijemska Mitrovica, Subotica, Kikinda i Novi Sad), a u užoj Srbiji postoji samo u Kragujevcu. Subotička muzička škola je među prvima uvela tzv. neklasične - ali veoma popularne - instrumente kao što su tambura i harmonika. Trenutačno odsjek tambure u Subotici, koji ima tradiciju dugu oko pola stoljeća, pohađa 60 učenika u četiri klase, kaže nam prof. Mira Temunović.

suboticki tamburasi u hrMladi tamburaši dio europskog projekta
Tamburaši iz Hrvatske glazbene udruge „Festival bunjevački pisama" su tijekom vikenda 31. ožujka i 1. travnja 2012. nastupili na dvama koncertima - u Požegi i Osijeku, kao članovi Europskog tamburaškog orkestra. U Požegi su održali koncert u Gradskom kazalištu, a u Osijeku su se publici predstavili u prostorijama poznatog KUD-a „Željezničar". Na programu su bile koncertne skladbe pisane za tamburu, te obradbe popularnih melodija. Navedeni nastupi dio su koncertne sezone Europskog tamburaškog orkestra koji kao međunarodni projekt okuplja mlade glazbenike iz šest zemalja - Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Austrije, Češke i Crne Gore. Koncertna sezona ovog orkestra započela je u studenome prošle godine u Pančevu, a nakon koncerata u Hrvatskoj, predstoje im nastupi u Studenki u Češkoj i Banja Luci u BiH. Inače, Europski tamburaški orkestar broji 50 članova dobi od 16 do 23 godine. Orkestar svake godine organizira ljetni kamp kojim rukovodi Slavko Franjo Batorek iz Osijeka. Osim njega, orkestrom ravnaju i Budimir Stojanović iz Pančeva, Jovan Travica iz Novog Sada i Tomislav Galić iz Požege.

tamburasi-matija temunovicNa kraju našeg posjeta tamburašima u subotičkoj školi, prof. Temunović pitali smo što misli o neslužbenoj, ali ipak prisutnoj ideji aktualnih gradskih vlasti o osnutku umjetničke akademije u Subotici na kojoj bi se, prema špekulacijama, izučavalo lutkarstvo i tamburaška glazba.

„Čula sam za tu ideju još ranije", kaže naša sugovornica i dodaje da bi „to bilo sigurno dobro, budući da ni na jednoj glazbenoj akademiji u Srbiji ne možete studirati tamburu. Nedavno je smjer tambure otvoren na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i mnogi naši učenici će otići na studij tamo. Osnivanjem subotičke akademije zadržali bismo ih, a i tamburaški brend, koji se vezauje za naš grad, digli na višu razinu".

Upisi u glazbene škole počinju krajem svibnja, a Mira Temunović poziva sve zainteresirane da se okušaju na prijamnom, te možda postanu dijelom ovoga uspješnog tima.

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografije: Hrvatska riječ

branko jegicPrije deset godina, 19. ožujka 2002. godine, hodočasnik Branko Jegić stigao je na cilj. U zadnjih desetak godina sjećali smo ga se nedovoljno, tek nekoliko puta i to spominjući ga, no bez ozbiljnijih analiza. Prvi sustavniji prikaz njegova pjesničkoga rada objavili su njegovi prijatelji 2007. u knjizi „Ja, hodočasnik" u kojoj su sakupljene značajnije pjesme po kojima je donekle mogao biti procijenjen i vrednovan. Tijekom vremena, poslije njegove smrti prisjetili smo ga se nekoliko puta u sklopu spominjanja hrvatskih pjesnika iz Vojvodine. Jedno od zadnjih pisanih spominjanja Jegića bilo je u „Glasu Koncila" 8. siječnja 2012. g. u rubrici „Iz hrvatske duhovne poezije", te usmeno spominjanje po recitiranim pjesmama u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu gdje su na tribini Društva u Zagrebu na temu „Suvremeno pjesništvo vojvođanskih Hrvata" recitirane i njegove pjesme. Kada se sve skupa uzme u obzir smatram da je premalo proučavan njegov pjesnički doprinos u hrvatskoj zajednici.

Branko Jegić (1944. - 2002.) bio je pjesnik hrvatsko-bunjevačke i katoličke orijentacije i članom mnogih hrvatskih institucija i udruga. Za života nije puno objavljivao. Mogli smo ga čitati u kasnim šezdesetima i sedamdesetima u književnim listovima u Hrvatskoj, a kasnije u raznim tada dostupnim glasilima i u Subotici. Već na temelju 29 pjesama u zbirci „Jeka sa ravnice" objavljenoj u „Bačkom klasju" br. 69 iz 1992. mogli smo proniknuti u njegovu bogatu duhovnu imovinu. A ona je bila natopljena svakojakim osjećajima, razmišljanjima, a često puta i suprotstavljanjima. Njegov se opus kasnije sažeo u posthumnoj knjizi stihova „Ja, hodočasnik". Zato se želim, kao njegov suvremenik i prijatelj, u kratkim crtama osvrnuti na njegovo pjesničko nadahnuće koje je pokazivao već u ranoj mladosti, o čemu smo jako puno razgovarali, ne samo dok je „piskarao„ po raznim bilježnicama, nego i kasnije kada je ozbiljno, sažeto i duboko iznosio svoje temeljne ljudske osobine.

Jegićeva poezija je zapravo autobiografska. Odnosno, njegova poezija je biografija jednog hodočasnika kroz vrijeme na ovome planetu. Sva njegova nagnuća i nadahnuća koja su izvirala iz stihova bila su jasan pokazatelj njegova odnosa prema samome sebi. Taj put prema sebi bio mu je trnovit, pun dvojbi, nerazumijevanja, pogotovo u mladosti, put pun varka i trauma. Na sebi je iskalio svu svoju snagu volje kako bi stekao otpornost u borbi s vlastitim duhovnim neskladom. U stalnom trvenju sa samim sobom tražio je načina kako se hodočasteći kroz vrijeme može stići do transcendentalnoga. I dok mu čitamo trenutke kada se činilo da gotovo dotiče dno na kojem se skriva gubljenje smisla i volje za borbu, kad se učinilo da ga obuzima klonulost i potištenost, on je zapravo dokazivao da je hodočasnik na duge staze čija životna filozofija ima cilj. Tema njegova duha je u vječnom traženju ulaska u sebe od njega samoga, tema neispjevana do kraja, a nama koji ga čitamo i poznajemo postaje neispisiva i neopisiva. Veo nejasnoće mnogih njegovih stihova ostat će nam neprobojna brana pred ulazom u njegovu stvarnost.

Nije ga teško pročitati jednom. Tek kad ga budemo čitali više puta i kad budemo osjetili njegove nemire kao svoje, tada ćemo ga u cijelosti shvatiti. Jegić, dakle, jest hodočasnik, kao što i naslov zbirke njegovih pjesama glasi, hodočasnik koji je cijeloga života hodao, išao, tražio sebe, tražio u svom čvorastom klupku duše početak i kraj. Hodočastio je prema jednom cilju, prema nebu, Bogu, i to hodočasnički ozbiljno, iako je bio često puta zanesen obmanama vlastitih procjena: „... / Ja sam hodočasnik / ne dam se pomesti. / svaki je dio zacrtan mojega puta / Ja ne znam koliko je dug / moj put. Moja će duša vjerojatno / osluhnuti kraj. / Prema ljubavi. / Ja hodočasnik / vječno ću živjeti." („Ja, hodočasnik")

Često puta opterećen beznađem, ali koje nikada nije bilo njegov dominantni stav, nego kao izniman, usamljen i neplaniran nadošli utjecaj u trenutku slabosti duha. U jednom svom pismu meni, od 11. travnja 1966., pisao mi je: „Ali, meni se čini da sam umoran. / Nemam pouzdanje sam u sebe i tako se mučim... / moje srce boema zna samo za bol, / a ne zna u njoj da se i veseli." A u jednom drugom pismu od 29. travnja 1967., pisao mi je: „Imam samo pouzdanje. Ludo pouzdanje i volju koja izrasta kao brijeg u danima crnim, u danima patnje." Beznađe, nevjerica i nepouzdanost su snažno izraženi u pjesmi: „Moja je duša čaša / gorka grozdova soka" („Moja duša"), ili „Ima li nade čekati / spas / u sumornom jutru / kad budemo uništeni / ima li / i bespuće / svoje mirno sklonište" („Ima li nade").

jegic-ja hodocasnikKolikogod je Branko bio vesela i vedra duha, brojne njegove pjesme su odisale ljudskom turobnošću, egzistencijalnom turobnošću kao jednim od osnovnih sredstava njegova izričaja. Tim sredstvom on je svojim stihovima davao snažan poticaj za doživljavanje stihova punih metafora i slika iskrenog osjećaja: „Čini mi se svaka/misao/nedovršena, / kao crna mrlja / mutnog oblaka" („Slušam rođeni glas"). Ili: „Vi, oblaci / koji prolazite u sve krajeve / recite / kako me boli duša. / U krvi nosim umiranje / sa svojom pjesmom / gotovo ništa ne želim / izgaram / Gmilim kao crv zgažen kraj puta. / Neispisan jedan svijet / umire / u mojim osjetilima duše / I tu je započeo nemir / grudi su kipjele prezasićene / i srce počelo teći. / Na koju Golgotu / valja-poći?" („Jesen").

Kolikogod bih ustrajavao na oštrim Jegićevim osobinama koje iščitavamo iz njegovih pjesama, on je o njima slobodno razgovarao s ljudima oko sebe koji su ga mogli razumjeti, a u mnogočemu i razuvjeriti. Te osobine on sam nije krio. Ipak, njegovi nemiri koje tako britko opisuje, nisu bili prevladavajući izražaj njegove osobe. Iz poznanstva s njim i na temelju njegova pisanja mogu reći da je u njega ipak prevladavao duh koji se znao boriti i izboriti. Njegov veseli duh u svakodnevnom susretu s ljudima u običnom životu odavao je i njegovu drugu osobinu. Osobinu koja je od iskona darovana čovjeku kroz ljubav. Ljubav, ovu našu ljudsku, ljubav prema čovjeku, ljubav boemsko-platonsku, ljubav transcendentalnu. Jednostavno rečeno ljubav koju je prosipao oko sebe i u njoj se radovao. U tajnosti svog bića on svodi svoje račune: „Pogledah svoje srce satrto / u bolu i krvarenju, / srce / na tvrdom dlanu milovano, / u samoći ocvjetalo / za rumenu večer" („Jesen"). U tom rumenilu on nagoviješta onaj trenutak kada mu je mjesec podario „svilenu nit" za otkriveni „u sebi upaljeni žar". I veli: „Iz našeg je srca zapjevala / skladna harmonija / u istom vremenu stvorena. / I ta nas je arija zanijela / iste vatre / u jezeru ljubiti. / A nismo niti osjetili / u crvenim bojama / kako nam srca gore. / Svijetle kose / i osjet daha tvoga / po licu" („Jesen2).

Jedan od zastupljenih i vrlo važnih motiva njegova osjećaja u životu, o čemu je također pisao, bilo je domoljublje. Ono mu je bilo krilo za pohranu njegove nacionalne svijesti i polazište u borbene pohode svoga duha sa sobom samim i okolinom, ali uvijek i povratak u sretno utočište. Zaljubljen u bogatu kulturnu i povijesnu baštinu svoga naroda, u svoj grad, u ljude, u svoja sela i njive, govori: „U ovoj zemlji naši očevi / i naša braća / motikama tvrdo su upisali / u crnim brazdama /- zakletvu / poljima zelenim / i krvavim čelom znojavim / rukama žuljavim: /- ovo je zemlja naša / zavjetna / na spomen." („Na spomen"). Pod jakim nabojem domoljublja dalje pjeva: „Grudo rodna, moga zavičaja / u tebi je ko sred samog raja. / Žitnice su sami perivoji, / urešeni cvijećem u boji" („Rodna gruda"). Ili gradu Subotici: »Ljubljena, kako da te obgrlim / u crvenom maku među klasjem, / kada tamo daleko na horizontu / ukrašena toneš u svijet / crnog krina / i iz njega izrastaš u san / djevičanskih vrlina" („Najdraži grad2). Međutim, njegova kritika svome rodu za skoro posvemašnje napuštanje svoga jezika kroz povijest, pa sve do danas, djelomično odnarođivanje i zlogukost raznih jeftinih prodavača ideala budućnosti u najdražem gradu, britka je i jasna: „Zbrisalo se sa nas / i mlijeko majke, / koje smo na polasku pili." („Zauvijek rekosmo"), i opominje: „Ne dajte da ugasne u našim domovima; / SVETA VATRA. / Za kog će ostati vaša pjesma / u praznoj vasioni" („Majke")

Jegić, dakle, jest hodočasnik, kao što i naslov zbirke njegovih pjesama glasi, hodočasnik koji je cijeloga života hodao, išao, tražio sebe, tražio u svom čvorastom klupku duše početak i kraj. Hodočastio je prema jednom cilju, prema nebu, Bogu, i to hodočasnički ozbiljno, iako je bio često puta zanesen obmanama vlastitih procjena: „... / Ja sam hodočasnik / ne dam se pomesti. / svaki je dio zacrtan mojega puta / Ja ne znam. koliko je dug / moj put. Moja će duša vjerojatno / osluhnuti kraj. / Prema ljubavi. / Ja hodočasnik / vječno ću živjeti." („Ja, hodočasnik")

Uvid u dušu Branka Jegića bio bi nepotpun ako ne bismo spomenuli još jedan snažan motiv zastupljen u njegovim pjesmama, a to je iznalaženje izlaza svojih ontoloških traženja kroz optimizam zasnovan u krilu vjere kojom je stjecao pobjedu u borbi protiv sebe i okoline. Vjerom osnažen, Jegić je postao pobjednik u izdržljivosti na putu hodočašća, jer je svaku svoju bitku usklađivao s vjerskim načelima. Kroz analizu svoje blage naravi, ali buntovnoga duha, provjeravao je ispravnost svojih činova kroz teološko naučavanje Crkve i u tome se očitovala njegova jaka vjera. Nju je svjedočio u javnosti kroz aktivni rad u raznim vjerskim udrugama, i upravo mu je vjera davala duhovnu snagu. I zato se osjećao pobjednikom. Bio je dakle osvjedočeni vjernik u životu što dokazuju molitve koje je izricao u mnogim svojim pjesmama, kao: „Svetu molitvu Svevišnjemu / iz srca da izrečem / nad klasovima povaljenim / u teške žute snopove. / Pusti me da molim / za svoju braću, / kruh svagdanji / Svevišnjem / molitvu da prinesem" („Pusti me da molim").

Branko Jegić je stavio kompletnog sebe, kako vidimo iz pjesama koje su ostale iza njega, na razinu prepoznavanja osobe koja upornošću svoga duha traži i pronalazi prigode rješavanja životnih nepoznanica. U njih je stavio, gotovo nacrtao, slojeve svoje boemske ličnosti tipičnim stilom pokazujući nam to vjerno u slojevitosti poetskog izraza. Ne po formi, nego po njegovom kiptećem zanosu, a oni su prisutni u svim njegovim motivima. Istinski se s njima bavi i istinski se njima podložio da bi ih nadvladao. Bolest ga je, nažalost, prerano prisilila da nam ne saopći svu svoju dušu do kraja. Iako, u svakom njegovom stihu pronalazimo i mi sami sebe.

Tekst: Lajčo Perušić

HKPU „Zora" i MO DSHV-a Vajska organizirali su 24. ožujka 2012. godine, u prostorijama župnog ureda sv. Jurja u Vajskoj, predstavljanje triju knjiga Stjepana Adžića objavljenih u sklopu kulturnoga, nakladničkog i znanstveno- istraživačkog projekta „Život i djelo Stjepana Adžića (1730. - 1789.)". O proznim djelima, okružnicama i dopisima, te o prigodnicama objavljenim u okviru sabranih djela ovoga vrsnog pisca, ali gotovo zaboravljenog i nepoznatog u hrvatskom korpusu, govorili su dipl. ing. Andrija Matić, inicijator projekta, predsjednik Duhovnog hrašća, župnik i dekan Drenovačkog dekanata Marko Đidara, voditeljica projekta dr. sc. Anica Bilić (Centar za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima), te mons. Luka Marijanović, profesor u mirovini KBF-a u Đakovu.

Izdanjem treće knjige zaokružena je edicija sabranih djela, a slijedi znanstveni skup o Stjepanu Adžiću iz Rajevog sela, koji je gimnaziju završio u Iloku i Vukovaru, a školovao se u Pečuhu, gdje je bio pitomac, svećenik, rektor, kanonik i vanjski vikar pečuškog biskupa za Slavoniju. Među brojnom publikom iz Vajske i okolnih mjesta, ovom kulturnom događaju, moderator je bio tajnik HNV-a Željko Pakledinac, koji je uz predsjednika „Zore" Ivana Šimunovića bio domaćin skupa.

U obraćanju publici ing. Mata Matarić je pohvalio mladu kulturnu udrugu „Zora" kao i druge udruge koje djeluju u ovome kraju, te dodao: „Aktivnosti Crkve, politike i kulture tri su kolosijeka koje nas, Hrvate u Vojvodini obilježavaju, a koji vode do potrebnog jedinstva vjere, kulture i politike našega naroda".

Prije nego što su gosti predstavili aktualni projekt, suradnik „Zore" iz Plavne, Zvonimir Pelajić podsjetio je na veliku prošlost grada Bača, ulogu franjevaca i franjevačkog samostana u ovome kraju, te na društvene prilike u XVIII. stoljeću, vremenu kada je znameniti Stjepan Adžić, vjerojatno, boravio u ovome mjestu.

„U franjevačkom životu Bač je važio za dobro uređenu zajednicu. U njemu je 1738. godine održan kapitul, nekoliko je puta novicijalska kuća, pa filozofsko učilište, a u njemu djeluje pučka škola te je prvo biskupijsko sjemenište Bačke biskupije (1925.). Kroz Bački samostan prošli su mnogi ugledni pisci i kulturni djelatnici: Antun Pavlović, Josip Janković, Luka Čilić, Josip Jakošić, Josip Stojanović, Petar Katančić, Dominik Ignjat Martinović. U bogatoj samostanskoj knjižnici pronađen je i prvi primjerak knjige 'Razgovor ugodni naroda slovinskog' Andrije Kačića Miočića..."

Župnik i dekan Drenovačkog dekanata i predsjednik Duhovnog hrašća, udruge vjere i kulture „Drenovci", Marko Đidara govorio je o simboličnom značenju naziva te udruge u kojoj se uvijek može naći duhovni mir, spokoj i ljepota druženja, gdje svaki sastanak završava „razgovorom ugodnim", nakon čega se okupljeni mirno vraćaju svojim domovima. To bi mogao biti lijep primjer i korisna pouka i našim članovima brojnih kulturnih udruga.

Voditeljica projekta dr. sc. Anica Bilić na početku svoga izlaganja pohvalila je inicijatora projekta, agilnog Andriju Matića.

sabrana djela adjic-m„Zadovoljna sam knjigom i cijelom edicijom, jer su radili pravi stručnjaci koji su ekspertno uradili svoj posao. Dali smo čitateljima u ruke tri vrlo vrijedne knjige jednog iznimno važnog pisca iz XVIII. stoljeća, koji je bio zaboravljen, a njegovi rukopisi razasuti po našim i mađarskim arhivima. Objavili smo tekstove na latinskom i u prijevodu na hrvatski jezik. Treća knjiga donosi 11 prigodnih pjesama Stjepana Adžića koje su nastale od 1767. do 1788. godine. Najveći broj je nastao kada je Adžić vršio dužnost vanjskog vikara«, istaknula je dr. Anica Bilić.

Potom je dodala da su Prigodnice pisane heksametrima, složene u elegijske distihe... „Sve su posvećene onodobnim istaknutim pojedincima u crkvenom, svjetovnom, društvenom, političkom i kulturnom životu. Uglavnom su inauguracijske i sve se mogu podvesti u nazivnik neoklasicizma i latinizma u XVIII. stoljeću, a time se Stjepan Adžić potvrđuje kao prvorazredni pjesnik, što su potvrdili i klasični filozofi", rekla je urednica edicije.

Dr. sc. Bilić je predložila da se Franjevački samostan u Baču i njegov predstojnik fra Josip Špehar uključe u skorašnji znanstveni skup o Stjepanu Adžiću na kome bi se detaljno prikazalo XVIII. stoljeće, kada je u ovome samostanu boravio i Stjepan Adžić.

Mons. Luka Mandić je u svome govoru rekao: „Dosita možemo govoriti o jednom velikom čovjeku koji je imao važnu ulogu u objedinjavanju Đakovačke biskupije. Ne samo da je bio na vrhu hijerarhijske crkvene ljestvice, zamjenik biskupa, prije toga župnik u Tovarniku i Nijemcima, osnivao je škole, pisao je i ostavio tragove. Njegova djela su objavljena zaslugom HAZU-u Vinkovci pod vodstvom dr. sc. Anice Bilić i Duhovnog hrašća Drenovci".

Prof. Marijanović naglasio je da Adžićevo vrijeme tek dolazi, te da su, kao što je na početku rečeno, politika, kultura i Crkva doista isprepleteni, a Adžić nam u tome može biti uzorom.

Na početku i završetku skupa publici se, svojim pjesmama, obratio poznati pjesnik koji stvara na šokačkoj ikavici Josip Dumendžić Meštar, te je na taj način uljepšao i oslikao tijek ovog kulturnog događaja. Nakon službenog dijela gosti su ostali još neko vrijeme na domjenku, druženju i „razgovoru ugodnom".

Tekst: Zvonimir Pelajić
Fotografija: Hrvatska riječ

izlozba darko vukovicsu-2012- 1„Plakati - ne plakati" naziv je izložbe Darka Vukovića koja je 23. ožujka 2012. otvorena u Modernoj galeriji „Likovni susret" u Subotici. Vuković važi za jednog od najzapaženijih mlađih grafičkih dizajnera u Srbiji, a njegovo se ime posebno vezuje za plakatni dizajn, „najumjetničkiju" od svih dizajnerskih formi. Na subotičkoj izložbi, koja predstavlja dosad najpotpuniji pregled Vukovićevog dosadašnjeg rada, izloženo je oko 40 radova nastalih u proteklih deset godina. Postav čine njegovi nagrađivani i najnoviji kazališni, festivalski i angažirani plakati, kao i radovi vezani za dizajn knjiga, vizualnih identiteta, dizajn proizvoda, te - prvi put javno u Srbiji - koncept dizajn muzeja Naftne industrije Srbije.

Osvrćući se na stanje na domaćoj dizajnerskoj sceni koje ove kreativce dovodi do dualizma „autor - univerzalni vojnik", kustosica Galerije Nela Tonković je pojasnila kako grafički dizajner, po Vukovićevom uvjerenju, treba biti osoba koja zna obaviti svaki povjereni mu zadatak, ali uz ostavljanje jakog autorskog pečata.

„Grafički dizajn je kreativan posao, ali uz mnoge uvjete. Danas kada naručitelji posla postavljaju brojne zahtjeve, vrijedi se sjetiti dizajnera poput Darka Vukovića, koji prije svega nastoji biti autor", ocijenila je Nela Tonković.

izlozba darko vukovicsu-2012- 2Povjesničar umjetnosti Bela Duranci je otvarajući izložbu podsjetio kako od polovice 19. stoljeća, zahvaljujući litografiji, plakati postaju i umjetnička ostvarenja, o čemu svjedoče djela Toulouse-Lautreca ili Alfonsa Muche.

„Dizajn je užasno odgovorno bavljenje nečim što je neizbježno u životu, jer se oglašavati mora. Kako bi oglašavanje imalo nekoga smisla, i onaj koji gleda plakat treba raspolagati imaginacijom. Svaki plakat, svaki dizajnerski pothvat ustvari je pokušaj da se učini nešto što se pamti s određenom zapitanošću, što se potom gnijezdi u svijesti i postaje neki važan krajputaš, nešto bez čega čovjek ne može. Sve u svemu, isto je uvijek jednako različito, a dizajn to čini živim", kazao je Bela Duranci.

Darko Vuković rođen je 1971. godine u Novom Sadu. Diplomirao je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu 1997. godine, na smjeru Grafičkih komunikacija, gdje je 2004. stekao i titulu magistra. Od 1997. angažiran je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, na predmetu Plakat, kao asistent u znanstveno-istraživačkom radu. U listopadu 2007. izabran je u zvanje docenta. Od listopada 2011. radi i kao gostujući profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, na izbornom predmetu Grafički dizajn. Član je UPIDIV-a od 1996. godine. Dosad je realizirao preko 40 kazališnih plakata surađujući, prije svega, s Kazalištem mladih iz Novog Sada, Narodnim kazalištem iz Subotice, HNK iz Osijeka, HNK iz Splita i Kazalištem mladih iz Splita. Samostalno je izlagao plakate u Novom Sadu (1998.), kazališne plakate u Novom Sadu, Osijeku, Splitu (2003.) i izbor radova grafičkog dizajna u Osijeku (2011.). Sudjelovao je na kolektivnim izložbama u Monsu, Novom Sadu, Beču, Berlinu, Beogradu, Sofiji, Teheranu. Grafički dizajn radio je za mnoge ustanove, festivale, kompanije, među ostalim i za Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Izložba se može pogledati do 24. travnja 2012.

Nagrade i priznanja
Dobitnik je više priznanja i nagrada: Prva nagrada UPIDIV-a na završnoj izložbi studenata Departmana likovnih umjetnosti Akademije umjetnosti iz oblasti grafičkog dizajna (1996.); Prva nagrada na natječaju za vizualni identitet „Forme 15" (1998.); Nagrada na IX. izložbi kazališnog plakata u okviru Sterijinog pozorja u konkurenciji plakata projekta (1998.); Specijalna nagrada Narodnog kazališta iz Užica za plakat predstave „Per Gint" (2000.); Prva i treća nagrada na X. izložbi kazališnog plakata u okviru Sterijinog pozorja u kategoriji plakata projekta, odnosno realiziranog plakata (2001.); Prva nagrada na natječaju Narodnog kazališta u Subotici za plakate predstava „Europejci" i „Totek" (2001.); Prva nagrada na XI. izložbi kazališnih plakata u okviru Sterijinog pozorja u konkurenciji realiziranih plakata (2004.); Prva nagrada na natječaju za vizualni identitet „Novosadskog Salona" (2007.).

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografije: Hrvatska riječ

 

 

 

U somborskoj Osnovnoj školi „Avram Mrazović", 22. ožujka 2012. otvorena je samostalna izložba slikarice Cecilije Miler. Na izložbi naziva „Ogledalo ravnice" predstavljeno je 20 radova, uglavnom pejzaža nastalih u posljednje tri godine. Cecilija Miler je dosada imala 14 samostalnih, a sudjelovala je na 130 zajedničkih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Prigodom otvorenja izložbe o njezinu je umjetničkom radu govorio likovni pedagog Miloš Pejović. „Prve stvaralačke korake Cecilija Miler načinila je kao učenica ove škole. Dokazala se ne samo u likovnoj umjetnosti nego i u književnosti. Na ovoj izložbi su ulja na platnu i akrili, ali ona uspješno radi i na svili i staklu. Dakle, kao slikarica dokazala se u svim tehnikama", kazao je Pejović.

Izložbu je otvorila profesorica srpskog jezika i književnosti Suzana Sekulić.

„'Ogledalo ravnice' čini nas ponosnim što nam je dana mogućnost da se prožimamo s bulkama, suncokretima, žitom, vodama. Treptaj svjetlosti s ovih slika u nama budi spoznaju da doznamo tko smo, što smo, gdje je naše mjesto u vrtlogu različitosti i kolika je naša odgovornost da ljepotu oko nas predamo budućnosti. Ogledajući se u slikama Cecilije Miler osjećamo kako nas nadahnjuju mirisi, kako zvuci kanala bude sjećanja u nama, kako nas sunce čini boljim ljudima, ljudima koji su u dosluhu s prirodom. Prikaz prirode Cecilije Miler skida iluziju s naših očiju, omogućava nam da ispravno gledamo", kazala je Sekulićeva.

Cecilija Miler članica je Likovne grupe 76, od 1983. godine. Osnivačica je Likovne kolonije „Colorit" pri HKUD-u „Vladimir Nazor". Ilustrirala je nekoliko knjiga i slikovnica u izdanju Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović" i Hrvatske čitaonice u Subotici. Vodi Likovnu sekciju Društva za borbu protiv raka u Somboru. Dobitnica je više nagrada i sudionica je brojnih likovnih kolonija u zemlji i inozemstvu.

Tekst i fotografija: Z. Vasiljević