Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Očuvanje ikavice kao autentičnog govora našega podneblja, najvažnija je uloga „Dana Balinta Vujkova - dana hrvatske knjige i riječi". Manifestacija je ove godine održana deseti put, od 19. do 21. listopada u Subotici, u organizaciji Hrvatske čitaonice, uz suorganizaciju Gradske knjižnice u Subotici te logističku potporu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Program je obuhvaćao predstavljanje knjige iz opusa poznatoga sakupljača u okviru programa Narodna književnost u školi, književnu večer na kojoj su se predstavili književnici Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, stručni skup i multimedijalnu večer. U središtu grada otkrivena je i bista našem sakupljaču narodne književnosti.

Prostor osječke Club-galerije „Magis" 20. listopada nije bio pun kao obično, a razlog je bilo istodobno održavanje više kulturnih događaja u tome gradu. Prava je šteta što je tomu tako, zaključila je i prof. Saša Došen, voditeljica Odjela za likovnu kulturu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku (UAO) na otvorenju izložbe grafičkog dizajna mr. sc. Darka Vukovića iz Novog Sada, koji je odnedavna i vanjski suradnik i voditelj grafičkog kolegija na UAO.

Došen je izrazila nadu da će ovaj vrsni umjetnik svoje znanje i vještine, svoju strast prema grafičkom dizajnu, kojom ga je zarazio njegov profesor Branislav Dobanovački, uspjeti prenijeti i na osječke studente.

A prof. Dobanovački je s ponosom predstavio svojega studenta, kojemu je bio i mentor na poslijediplomskom studiju:

darko-izlozbaosijek2„Ne želim govoriti o radovima Darka Vukovića, jer uspješan dizajn govori dostatno sam za sebe, pošto je namijenjen komunikaciji s najširom publikom. No, govorio bih o Darku koji je vrlo mlad uspio ostvariti svoju želju za ukrašavanjem, koja je svojstvena svakom društvu kroz vrijeme, jer su talentirani oduvijek ukrašavali ono što ih okružuje, pa je prelja ukrasila svoju preslicu, seljanka uskrsno jaje, bogataši svoj pribor za jelo, mladenka svoj vjenčani veo, a faraon svoje piramide. Naravno da su ovi prvi sami ukrašavali svoja djela, dotle su bogataši, faraoni pa i suvremena mladenka plaćali to urešavanje i tako je rođena primijenjena umjetnost, koju danas nazivamo dizajnom. Dobar dizajner je onaj koji je uspio da njegova inteligencija postane vidljiva, a Darko je tu virtuoz", rekao je prof. Dobanovčki.

Kustosica Moderne galerije u Subotici Nela Tonković smatra kako Vuković spada u red onih malobrojnih dizajnera koji nisu spremni žrtvovati svoje ideje u ime neke dopadljive, a mlake slike koja bi se, bez sumnje, dopala svima. Njegov je dizajn prepoznatljiv, jer on gradeći prizor od raznih elemenata kodira poruku koja žudi da bude pročitana, ali zapravo i ne računa da prvi pogled bude i posljednji pogled. U svojemu radu sugerira da je smisao sadržan u jasnoći poruke, pa se njegov dizajn ističe visokim standardima, dopadljiv promatraču ali uz napomenu da on upravo računa na promatračev intelekt i emotivne kapacitete. Zato Nela Tonković u tekstu kataloga i tvrdi da je njegov dizajn umjetnost bez šećera.

dvukovic-olujaDekanica Umjetničke akademije u Osijeku Helena Sablić-Tomić istaknula je da Darko odlično funkcionira u regionalnom prostoru, ne samo kada su u pitanju Osijek, Novi Sad i Subotica, već i kada je riječ o angažmanu u HNK u Osijeku, pa i u Splitu, zatim Dječjem kazalištu i od ove akademske godine i na osječkoj Akademiji. Nije propustila reći da je baš toga dana potpisan sporazum o suradnji osječke Umjetničke akademije i Akademije umjetnosti u Novom sadu, istina više simbolično jer to je samo potvrda već ustaljene suradnje, a osnova je i za zajedničke projekte o prekograničnoj suradnji i natjecanje za sredstva IPA programa.

Povjesničarka umjetnosti i stručna suradnica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Olga Šram u izjavi za HR pohvalila se dugom suradnjom koju ova ustanova ima s Darkom Vukovićem. On im već dugo dizajnira sva njihova izdanja, nezaobilazan je i kod drugih institucija u Subotici, a večeras su ovdje kroz suradnju s Umjetničkom akademijom i Galerijom Magis. Planiraju da Darko dogodine priredi izložbu u Subotici u povodu 50. obljetnice Moderne galerije, a također da za tu prigodu svojim grafičkim dizajnom osmisli novi identitet njihove ustanove.

Tekst i fotografija: Slavko Žebić

Svečanim koncertom „Srijemci Hrvatskoj", održanom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata obilježila je 16. listopada dvadesetu obljetnicu svoga postojanja. Pokrovitelj koncerta bilo je Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, na čijem je čelu ministar i potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske mr. sc. Božidar Pankretić, a sudjelovala su kulturno-umjetnička društva iz istočnog i zapadnog Srijema, društva prognanih Srijemaca u Republici Hrvatskoj, kao i etablirana imena hrvatske tamburaške scene.

Koncert je u ime organizatora otvorio Mato Jurić, predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, podsjetivši kako je ona osnovana 28. prosinca 1991. godine u glavnom gradu Hrvatske, kada su Hrvati iz Srijema, Bačke i Banata u velikom broju bili prisiljeni napustiti svoj zavičaj u kojem su stoljećima živjeli kao autohtono stanovništvo te svoje utočište pronaći u matičnoj državi Republici Hrvatskoj.

„Tijekom Domovinskog rata u Hrvatsku je prognano oko 40.000 Hrvata iz tih krajeva, a Zajednica je osnovana s temeljnim ciljem organiziranja raznih oblika pomoći protjeranim Hrvatima u tim najtežim trenucima svoje povijesti, ali i s namjerom očuvanja, promicanja, razvitka i unapređivanja tradicijske baštine Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, kao i čuvanja vlastitog kulturnog identiteta u širokoj lepezi bogatog mozaika hrvatske kulture", rekao je predsjednik Jurić i dodao kako Zajednica djeluje kroz devet ogranaka diljem Hrvatske: Osijek, Požega, Virovitica, Koprivnica, Bjelovar, Rijeka, Poreč, Zadar i Zagreb, te devet zavičajnih klubova, koji su organizirani prema mjestu stanovanja iz kojih su se Hrvati doseljavali: Beška, Gibarac, Golubinci, Hrtkovci, Kukujevci, Nikinci, Slankamen, Petrovaradin i Srijemska Mitrovica.

srijemcihrvatskoj2011-2U ime Grada Zagreba, domaćina koncerta „Srijemci Hrvatskoj", prisutne je pozdravio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, dok je pokrovitelj koncerta ministar i potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Božidar Pankretić zahvalio na ukazanoj časti i čestitao dvadesetu obljetnicu postojanja Zajednice.

„Znate, u ovo teško vrijeme, u danima koji nisu jednostavni ni laki, teško je naći takvu zajednicu kao što je vaša, gdje ima toliko topline, iskrenosti i srca, a koje krasi zajedništvo, evo, već 20 godina. Danas je, nažalost, rijetkost da se ljudi međusobno pomažu. Danas je takvo vrijeme da se mirno prolazi pokraj ljudi u teškoćama, ne pruža se lako ruka pomoći. Zato ste vi jedan veliki, dobar primjer za ono što smo svi mi u svojoj suštini - ljudi, a to znači da uvijek treba biti čovjek, da treba pomoći svakome kome je naša pomoć potrebna", rekao je Pankretić i osvrnuo se na dvadeset godina postojanja Zajednice.

 

„Moja iskrena čestitka za sve ono što ste do sada učinili, na vašem upornom i plemenitom radu, jer samo toplinom vašeg srca mogli ste učiniti sve to što ste do sada napravili, a poglavito je hvale vrijedna činjenica da se držite međusobno na okupu i da se pomažete u dobru i zlu. Znam da nije bilo lako u tom teškom vremenu, a ne znam, pa čak ne mogu niti zamisliti kako je teško napustiti svoj topli dom, kako je teško bilo otići, pa makar i u svoju domovinu, među svoje sunarodnjake, ali ipak otići sa svojih višestoljetnih ognjišta. Kao što rekoh, mnogi od nas to ne mogu ni zamisliti, a vi ste to učinili i nama u domovini bili svijetli primjer kako treba biti jak u svome zajedništvu, cijelo vrijeme ostati zajedno i međusobno se pomagati", završio je Božidar Pankretić.

srijemcihrvatskoj2011-3U prvom bloku svečanog koncerta „Srijemci Hrvatskoj", koji je vodio Branko Uvodić i snimali Hrvatska televizija i Hrvatski radio, nastupio je veliki tamburaški orkestar HKPD-a „Matija Gubec" iz Rume, folklorna skupina Zavičajne udruge Kukujevci iz Suhopolja, KUD „Julije Benešić" iz Iloka, tamburaški sastav HKPD-a „Tomislav" iz Golubinaca i folklorna skupina Zavičajne udruge Gibarac iz Osijeka.

Drugi blok bio je rezerviran za tamburaške sastave u kojem su nastupili: „Suhopoljski tamburaši" iz Suhopolja, „Sremci" iz Berka, „Tamburaši za dušu" i Marinko Blažinkov iz tamburaškog sastava „Dike". Slijedila su vodeća imena hrvatske tamburaške scene: Ćiro Gašparac, Vera Svoboda i Krunoslav Kićo Slabinac, a koncert je završen praizvedbom svečane pjesme (himne) Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata „Vratit ću se zemljo", koju je na stihove pjesnikinje Ljubice Kolarić-Dumić uglazbio maestro Josip pl. degl' Ivellio, a izveo ju je veliki zbor od 120 članova, sastavljen od triju zborova: Hrvatskog pjevačkog društva „Slavulj" iz Petrinje, Hrvatskog pjevačkog društva „Jeka" iz Samobora i Mješovitog pjevačkog zbora „Emil Cosetto" iz Zagreba, pod ravnanjem maestra Jo

sipa pl. degl' Ivellia.

srijemcihrvatskoj2011-1

Obilježavajući svoju dvadesetu obljetnicu Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata cijelu je ovu godinu diljem Hrvatske organizirala brojne kulturne i sportske manifestacije, a neposredno je prije koncerta izdala i knjigu memoara pučkog pjesnika Ivana Bonusa „Moj voljeni i kićeni Srijeme" u kojoj je autor na 347 stranica stvorio djelo koje nadilazi njegov život i postaje zapis o stradanjima nedužnih Hrvata u Srijemu, njihovu progonu, prognaničkim traumama i nalaženju novih domova, ali i trajno svjedočanstvo o njihovom samoorganiziranju kroz Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, u Republici Srbiji, i Zajednicu protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u Republici Hrvatskoj.

Naravno, središnji događaj obilježavanja dvadesete godišnjice postojanja bio je svečani koncert „Srijemci Hrvatskoj", koji je pred dvije tisuće ljudi u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog još jednom pokazao kako su prognani Hrvati iz Srijema svojim dolaskom u Hrvatsku donijeli i svoju bogatu tradicijsku kulturu te svojim samoorganiziranjem sačuvali svaki djelić onog srijemskog folklornog tkiva u lepezi hrvatske kulture. Jer, duh naroda je neuništiv, može mu se oteti kuća i selo, ali ne i duša, a upravo je ta duša utemeljenjem Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata 28. prosinca 1991. godine udahnula novi život prognanim Srijemcima i postala simbolom njihovog zajedništva, kao dragocjenom odrednicom životnog puta u kojem su stoljećima, rame uz rame, stajali mnogi Srijemci sačuvavši svoj identitet od zaborava.

Tekst i fotografije: Zlatko Žužić

Godišnji koncert Tamburaškog orkestra Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Matija Gubec" iz Tavankuta okupio je u nedjelju, 16. listopada, ljubitelje tamburaške glazbe u mjesnom Domu kulture.

Publici se tom prigodom, prvi puta, predstavio Dječji orkestar ovoga društva, kojega čini šesnaestoro djece osnovnoškolske dobi, te reprezentativni Gupčev orkestar, izvodeći instrumentalne i vokalno-instrumentalne tamburaške skladbe.

Na repertoaru su se našle pjesme poznatih vojvođanskih i hrvatskih izvođača, poput Zvonka Bogdana, Doris Dragović, Garavog sokaka, kao i skladbe s Festivala bunjevački pisama, te instrumentali dobro poznatih narodnih plesova.

Dobroj atmosferi na koncertu svakako su pridonijele i Gupčeve „vokalne snage", a to su Boris Godar i troje vokalnih solista iz obitelji Vojnić-Mijatov: Martin, Bernadica i Veronika, koji su sada već poznati publici po sudjelovanju na Festivalu bunjevačkih pisama, te na ostalim događajima vezanim uz tamburašku glazbu.

koncerttomatijagubec2011-1Orkestri su nastupili pod ravnanjem prof. Vojislava Temunovića, koji je od ove godine umjetnički voditelj Tamburaške sekcije HKPD-a „Matija Gubec". On ističe da je zadovoljan radom sekcije koja trenutačno broji oko tridesetoro djece i šest odraslih članova:

„Probe orkestra održavaju se jedanput tjedno, dok smo se za pripremu ovoga koncerta sastajali i do tri puta tjedno. Imamo odgovarajuće prostorije za rad, a djeca vole dolaziti i vježbati svirati, što je i temeljni preduvjet za kvalitetan rad orkestra. Imamo nekoliko novih polaznika koji žele učiti svirati tamburu, te će tako vremenom vjerojatno doći i do proširenja Dječjeg orkestra", rekao je Vojislav Temunović.

Tekst i fotografije: Marija Matković

Zasnovan na čudesnom događaju, tijekom ratne 1944. godine, u Bačkom Monoštoru se tradicionalno 13. listopada svake godine od tada svečano slavi Zavitni dan. Utemeljen je za župnikovanja Matiše Zvekanovića, kada je u prijetećim ratnim okolnostima 1944. odlučeno da partizansko-rusko topništvo sravni Monoštor, kako bi se neprijateljskim trupama onemogućilo da se utabore u ovom mjestu. Zapovjeđena je evakuacija sela, mještani su se skrivali po obližnjim salašima, a veliki broj starih i onih koji se nisu htjeli odvojiti od svojih imanja, ipak je ostao u selu.

Na poziv župnika svi su se seljani okupili u crkvi sv. Petra i Pavla. Župnik je zaiskao od Boga i Gospe pomoć za selo na koje se imalo sručiti veliko zlo. I župnik i seljani molili su Boga i Gospu tijekom cijele noći da ih poštedi velikog zla. Sutradan, molba im je uslišena: generali su ipak promijenili nakanu, partizansko-ruske snage nisu sravnile selo, a u znak zahvalnosti Monoštorci su se zavjetovali da će svake godine 13. listopada točno u podne svetom misom zahvaljivati Bogu i Gospi za spasenje. Od tada se u Monoštoru ne radi toga dana, a seljani se u župnoj crkvi okupljaju na misnom slavlju. Toga dana na balkone crkve (ovdje se balkoni zovu „tavani") stavljaju se raznobojne šokačke „ponjave", tj. tkanine - šokački ručni rad, kao spomen na one dane kada su vjernici zajedno sa župnikom Matišom proveli čitavu noć u molitvi, a na prozore crkve postavili su „ponjave" kako se ne bi izvana vidjelo svjetlo u crkvi, budući da su bili ratni dani kad je manje-više bilo zabranjeno okupljanje u kasne sate.

Od tada se zavjet ispunjava, pa je tako bilo i ove godine, 13. listopada. Veliki broj vjernika iz sela, kao i gostiju iz drugih mjesta, prisustvovao je svečanoj svetoj misi. Za ovu se priliku oblače svečane nošnje, a u crkvi i stari i mladi, svi skupa pjevaju poznate pučke marijanske pjesme. Iako je bio radni dan, crkva je bila prepuna svijeta, što govori o iskrenom štovanju i zahvalnosti Gospi. Glavni misnik i propovjednik bio je vlč. Josip Vogrinc, rodom iz Odžaka, na službi u subotičkoj katedrali sv. Terezije, koji je godinama bio župnik i u Njemačkoj. Osim njega, službu su suslavili i svećenici iz okolnih krajeva: Sombora, Kupusine, Telečke, kao i Monoštorac koji ne propušta ovaj značajni događaj - vlč. Marko Forgić, trenutačno odgojitelj u sjemeništu u Subotici. U propovijedi su vjernici ohrabreni i dalje iskazivati zahvalnost Gospi i čuvati svoju vjeru.

Povodom ove svečanosti, monoštorski župnik vlč. Goran Vilov rekao je: „Drago mi je što još uvijek postoji ovakva svijest među vjernicima, da na ovaj dan ostavljaju sve svoje poslove i dolaze u crkvu na svetu misu, proslaviti Zavitni dan. Ove je godine proslavljen 67. puta i nadam se da će se ova tradicija nastaviti. Kao i svake godine, i ove imamo mnoštvo gostiju, osim svećenika tu su i vjernici koji dolaze iz okolnih mjesta zajedno s Monoštorcima zahvaliti Gospi što je sačuvala njihovo selo", kazao je vlč. Goran Vilov.

Seoska proslava Zavitnog dana održana je 15. listopada, u sportskoj dvorani, s bogatim kulturno-umjetničkim programom, nastupima domaćina - KUDH-a „Bodrog" i dječjom skupinom ovoga KUDH-a, kao i gostiju. Ovoga su puta gosti bili: HKUD „Vladimir Nazor" iz Sombora, KUD „Lemeš" iz Svetozara Miletića, KUD „Suza" i KUD iz Sonte, kao i predstavnici kulturno-umjetničkih društava iz okolice.

Sjećanje na nemoć i strah
Među uzvanicima nazočnim na proslavi, izdvajalo se i jedno lice obasjano specifičnim sjajem. To je lice jedne bake, Mande Pejak, koja nam je rekla kako je presretna što je i danas ovdje, prisutna ovome slavlju i zahvalna Gospi što je sačuvala njezino selo, jer se sjeća dobro te 1944., kada je kao trinaestogodišnja djevojčica, skupa sa sestrom, majkom i još puno djece i njihovim roditeljima, drhtala od straha i hladnoće, skrivena u štali na jednom salašu. Iako je bila mala, sjeća se nemoći i straha, ali i radosti kada je selo ostalo ipak čitavo. Kaže: „Ne znam na koji se način to dogodilo, ali i danas zahvaljujem dragoj Gospi što nas je spasila, jer vjerujem da je ona ta koja nije dala da naše selo bude uništeno."

Živopisnim je igrama proslavljen ovaj dan, a za sudionike i goste organizirana je i večera uz neizbježne tamburaše. Budući da je organizator ovog dijela proslave Zavitnog dana KUDH, njegov je predsjednik Željko Šeremešić povodom održane manifestacije rekao:

zavitnidan2011-1„Učinili smo napor da 13. listopada, nakon misnog slavlja, obilježimo i kroz plesove, pjesme, veselje, zajedništvo i druženje ljudi koji žive oko Dunava, a spaja ih, pokraj ove rijeke, i slična tradicija i običaji. Ugostili smo svoje drage prijatelje, kako izvođače, tako i uzvanike i novinare, uz pomoć Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu, Generalnog konzulata RH u Subotici, Hrvatskog nacionalnog vijeća, Grada Sombora i lokalnih poduzetnika, koji su na svoj način potpomogli organizaciju proslave. Drago mi je da i danas živi tradicija obilježavanja ovog dana i da Monoštorci nisu zaboravili zavjet koji je dan Gospi u trenucima kada je bilo najteže, a trudit ćemo se svojim doprinosom očuvati ovu tradiciju i uključivanjem što većeg broja mladih u aktivnosti KUDH-a svim snagama raditi na što boljem očuvanju kulture i tradicije Monoštora i Šokaca."

Svečanosti je nazočio i Mata Matarić, predsjednik podružnice DSHV-a Sombor, dopredsjednik stranke, vijećnik u Skupštini Sombora i član Gradskoga vijeća, kao i predsjednik HKUD-a „Vladimir Nazor" iz Sombora. Za ovu je prigodu rekao:

„Jako poštujem tradiciju i mislim da je Monoštor na dobrom putu da je i očuva. Naime, bojim se da će za desetak godina sela ostati bez gospodarstva i egzistencije i biti prepuštena surovoj privatizaciji, koja ne poštuje interese sela. Očigledno je da su ranije kolektivi imali većeg sluha za kulturu, a poznato je da ona prva strada u besparici. Zato smatram da događaje kao što je Zavitni dan, u općoj poplavi izmišljenih 'tradicionalnih' manifestacija, treba favorizirati. Značajnu ulogu u potpori tome imaju Hrvatsko nacionalno vijeće, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji trebaju pomagati i preferirati ovakve događaje, koji čuvaju jednu dugu tradiciju. Kao predsjednik HKUD-a 'Vladimir Nazor', zadovoljan sam kada možemo prikazati bunjevačke plesove, pa smo se s radošću odazvali pozivu za sudjelovanje na današnjoj proslavi."

Tekst i fotografije: Zdenka Mitić

U povodu 98. godišnjice rođenja Alekse Kokića Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata organiziralo je 14. listopada u župnoj dvorani crkve sv. Josipa u Zagrebu pjesničku večer posvećenu tom „pjesniku bunjevačkih bijelih salaša", za kojeg se s pravom može reći da je bio lirik s jakom notom humanog angažmana, okrenutog Bogu, prirodi i svojim bunjevačkim Hrvatima.

U ime organizatora prisutne je pozdravio Zvonimir Cvijin, predsjednik Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata, podsjetivši kako je Kokić rođen 14. studenoga 1913. u Subotici, od oca Ivana i majke Ane (Miković) te da je sjemenišni život proveo u Travniku kod isusovaca, a teologiju studirao u Zagrebu. Biskup Lajčo Budanović zaredio ga je za svećenika 4. srpnja 1937., a mladu misu služio je 11. srpnja 1937. u subotičkoj katedrali.

„Kao kapelan bio je dodijeljen Blašku Rajiću, župniku u župi sv. Roka, koji ga je 1938. s još pet mladih svećenika uputio u Zagreb na Filozofski fakultet, na studij slavistike, kako bi se stručno pripremili za buduću katoličku gimnaziju u Subotici, koju je biskup namjeravao otvoriti 1941. godine. Prije diplomskog ispita, 1940. godine, Kokić odlazi na odsluženje vojne obveze u Cetinje, u Crnu Goru, gdje već nakon desetak dana, 17. kolovoza 1940. umire u svojoj 27. godini, kako navode kroničari, od zapetljaja crijeva. Pokopan je u Subotici na Bajskom groblju", rekao je Cvijin, uz napomenu kako mu je bistu izradio akademski kipar Nesto Orčić, a nalazi se u dvorištu župe Isusova uskrsnuća u Subotici.

U programu su četiri bloka Kokićevih pjesama čitali članovi Hrvatske mladeži Bačke i Srijema: Mirela Stantić, Mirjana Horvacki i Sanela Stantić te dr. Luka Štilinović, dok je o autoru govorio Lajčo Perušić.

aleksa kokic-cb„Danas se, upravo na njegov 98. rođendan, prisjećamo jednog malog čovjeka, ali velike osobnosti, široka duha i plemenita karaktera - pjesnika ravnice Alekse Kokića, koji je karakter svojih pjesama miješao kroz razne osjećaje unutar svoje vlastite duše, miješao je domoljublje s religioznim doživljajima, religiozne sa socijalnim. Pisao je, priznavao se i pripadao bogatom povijesnom književnom korpusu Bačke i Podunavlja, ali uvijek kao dijelu opće književnosti hrvatskog naroda", ustvrdio je Perušić i dodao, kako je Kokić počeo pisati još kao gimnazijalac, a u javnost izlazi 1930. godine kao sedamnaestogodišnjak, sa svojom pjesmom „Đače uči" tiskanoj u „Travničkom smilju". U vrijeme kada je Katolički pokret u Hrvatskoj već počeo stasati, kada je već imao dobre temelje u bogatoj pjesničkoj artikulaciji, do tada već afirmiranih pjesnika Izidora Poljaka, Milana Pavelića, pa Đure Sudete i drugih, pojavljuje se i Aleksa Kokić, dakle, u poeziji katoličke orijentacije, a iste je godine svoju prvu pjesmu objavio i naš pjesnik Ante Jakšić.

„Opus Alekse Kokića sadrži objavljene zbirke pjesama: 'Klasovi pjevaju' (Subotica, 1936.), 'Zvona tihe radosti' (Zagreb, 1938.), 'Bunjevci i Šokci' (Subotica, 1939.), 'Žrtve božje ljubavi' (Zagreb, 1957.), te 17 Kokićevih pjesama u izboru lirskih meditacija o svećeničkom životu 'On me gleda, ja ga gledam' (Zagreb,1959.), 'Srebrno klasje' (Subotica, 1962.), najcjelovitije izdanje Kokićevih pjesama s bibliografskim dodatkom, 'Prvijenci' (Subotica, 2010.). Osim nabrojenih zbirki, tiskao je svoje radove u još oko 35 raznih publikacija svoga vremena, a ima i jednu pjesmu u narodnom stilu pod naslovom 'Mladi guslar'. Osim pjesama napisao je 'Slikovnicu kršćanskog nauka', zatim zborne pjesme, eseje i novele. Pisao je scenske prikaze, kao: 'Hrabra četa', 'Kod jaslica', 'Izgubljeni sin'. Od pripovijesti spominjem 'Prid prozorom procvetala ruža' i 'Ludoški ritovi' tiskani u subotičkoj 'Danici' 1936. i 1937.", rekao je Perušić i zaključio kako su mnoge Kokićeve pjesme (za 11 do sada istraženih pjesama) i uglazbljene.

U glazbenom dijelu programa „Večeri poezije Alekse Kokića" nastupila je Dragana Ištvančić (mezzosopran) uz Komorni tamburaški sastav „Campanera" (Pere Ištvančić - brač, Tvrtko Gačić - tamburaško čelo i Vedran Novoselac - bugarija), a na samom kraju otvorena je i izložba slika akademskog slikara Zvonimira Orčića inspirirana Kokićevim pjesmama.

Tekst i fotografije: Zlatko Žužić

Hrvatski književnici iz Vojvodine - Vojislav Sekelj, Mirko Kopunović i Tomislav Žigmanov sudjelovali su 14. listopada na 17. danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima, Otoku i Vukovaru, uz potporu Društva hrvatskih književnika.

Subotički autori nastupili su u okviru poetskog recitala „Živi kapitali" održanim ispred vinkovačke gimnazije. U ovom programu sudjelovala su i brojna imena hrvatskog pjesništva: Tomislav Marijan Bilosnić, Ružica Cindori, Mirko Hunjadi, Pajo Kanižaj, Miroslav S. Mađer, Adam Rajzl.

U sklopu 17. dana, nagrada za životno djelo dodijeljena je akademiku Stjepanu Damjanoviću, nagrada Josipa i Ivana Kozarca za knjigu godine pripala je antologiji slavonskoga ratnog pisma „Poetika buke" (sastavljač Goran Rem), a Povelja uspješnosti Franji Nagulovu za zbirku pjesama „Knjiga izlaska".

U sklopu manifestacije, u povodu 50. obljetnice smrti hrvatskoga književnika Josipa Kosora, održan je znanstveni skup o njegovu životu i djelu.

Tekst i fotografija: Hrvatska riječ

bogatasovo maslo naslovnica-mU povodu „10. dana Balinta Vujkova - dana hrvatske knjige i riječi", koji se održavaju od 19. do 21. listopada 2011. godine u Subotici, Hrvatska je čitaonica objavila slikovnicu za djecu koja sadrži narodne pripovijetke bunjevačkih Hrvata koje je sakupio Balint Vujkov. Izbor je sačinila i knjigu uredila Katarina Čeliković, a trinaest objavljenih pripovijedaka u knjizi s naslovom „Bogatašovo maslo" za glavnu temu imaju bogatstvo, to jest siromaštvo.

Slikovnicu je bogato ilustrirala Ružica Miković Žigmanov, grafički je uredio Darko Vuković, fotografije ilustracija je uradio Augustin Juriga, lekturu Zlatko Romić, dok je prijelom teksta djelo Ervina Čelikovića.

Knjiga je objavljena u nakladi od 500 primjeraka, a bit će podijeljena knjižnicama škola u kojima djeca pohađaju nastavu na hrvatskome jeziku.