Pozovite » (+381) (0)24 535-533

ileana ursu nenadicS pjesnikinjom i književnom prevoditeljicom Ileanom Ursu-Nenadić razgovarali smo o važnosti materinskog jezika kojim smo saznavali i saznajemo o svijetu i o nama u tom svijetu, a sljedstveno tome, tema razgovora je bila i o važnosti manjinskih književnosti, o djelima koja nas dovode do raznih saznanja i koja će i buduće generacije dovoditi do saznanja o kulturi i životu pripadnika manjinske zajednice, te o pogubnosti diletantizma u području kulture.

 Je li jezik velika sila, moć?

Sjetimo se Miljkovićevog stiha „Ubi me prejaka reč.“ Jest, jezik je moćan. U rukama zlonamjernih je sila, mač. U svijetu dobronamjernih je svjetlo koje obasjava i onog koji ga govori i onog koji ga sluša.

U kojoj nas mjeri formira naš materinski jezik? Je li život u drugoj jezičnoj sredini ustvari prednost, kao mogućnost življenja u dva jezična svijeta istodobno?

Materinski jezik je prostor u kom se osjećamo ušuškano, što bi rekao pjesnik Nenadić – kao u toplom krilu – i zato oblikovanje naše svijesti ovisi o onom što nam nudi materinski jezik. Što mi znamo o svijetu i o nama u njemu? Ono što nam materinski jezik nudi. To je izvor s kojeg skupljamo prva iskustva. Naravno da je prednost živjeti u drugoj jezičnoj sredini, jer se daje mogućnost korištenja dvaju izvora. Ali istodobno jeste i opasnost da se ne izgubimo između tih dvaju izvora pa da ne koristimo nijedan u potpunosti ili da ne upoznamo ljepote nijednog. Da se ne zavaravamo – da znamo oba, a ustvari ne znamo nijedan. Međutim, ova opasnost se može izbjeći ako ravnomjerno uzimamo saznanja, a da pri tom ne zaboravimo prvi izvor – materinski jezik.

Na kojem jeziku sanjate?

Ta priča da čovjek sanja na materinskom jeziku jeste malo preuveličana. Ima i priča da uvijek brojimo na materinskom jeziku. Sve to jeste tako ukoliko je san vezan za saznanja i situacije koje smo spoznali preko materinskog jezika. Dogodi se da sanjam i govorim u snu jezik koji na javi ne znam. To je rezultat svijesti i korištenja raznih izvora. Ali je činjenica priča o velikom Emilu Cioranu, koji je govorio mnogo jezika, pisao kao jedan od najboljih stilista Francuske, međutim, u starosti i uslijed bolesti je sve jezike zaboravio i koristio je jedino materinski jezik, rumunjski. To je priča o materinskom jeziku koji je korijen našeg saznanja. On nam je jedino, i na početku i na kraju.

Koji smisao ima poezija danas?

Poezija je, kao i uvijek, svjetionik. U vrijeme bura ona vodi k sigurnoj luci. Poezija napisana na materinskom jeziku jeste neprobojni bedem opstojnosti. Ali poezija pripada svima, a ne samo pripadnicima naciona na čijem je jeziku napisana. Ona se ne obraća samo onima koji pripadaju jednom jezičnom korpusu. I poezija nije iznošenje vlastitih osjećanja koja su bitna samo onome tko ih zapisuje i „njegovoj dragoj“, što je aluzija poznata u književnom svijetu. Čak je sve češće upotrebljavana i ona misao da će jednog dana poeziju svi pisati. A pjesnik je „šiljak žrtvovan u masi“. Pjesnik je savjest i branitelj jezika, jer je jezik njegovo oruđe i štit. Da, poezija je važan segment života ali, na žalost, zbog napretka tehnologije, ali i zbog izgubljenog sistema vrjednovanja i agresivnog nastupa onih punih samopouzdanja koji su potpomognuti materijalnom stranom, sve je manje poezije.

Objavljuju li se ovdje i sada u područjima manjinske književne produkcije i djela koja nemaju ozbiljniji književni značaj, osim možda u domeni pučkog stvaralaštva?

Već sam napomenula da će jednog dana poeziju svi pisati. I da je sistem vrjednovanja pomaknut. I da olako sve što ima formu stiha smatramo poezijom. I da je tehnologija ta koja nam omogućuje da sve napisano i dobije mogućnost javnog prezentiranja. Dobro je što se piše i govori na materinskom jeziku, ali je strašno loše i po samu nacionalnu zajednicu da izgubi vrijednosni sud i sve napisano proglasi književnim stvaralaštvom i, po meni strašno i pogubno, da se takvo stvaralaštvo proglasi poezijom. Sve se ovo događa, jer naše nacionalne zajednice, mislim ovdje na Vojvodinu, nemaju razvijenu književnu kritiku, ako je uopće imaju. Jer ne možemo smatrati književnom kritikom to što pisac piše o piscu. Književni kritičar mora biti obrazovan za tu profesiju. On nije stvaralac koji iznosi vlastito mišljenje, već jeste onaj koji iznošenjem validnog stava na temelju znanstvene analize promovira jedno djelo, ali i formira jednu književnost koja ne traje samo jedan dan.

Događa li se ili se događalo objavljivanje pojedinih djela u manjinskoj nakladi, samo zbog toga što netko nešto napiše na manjinskom jeziku?

Imajući u vidu da su brojčano, demografski, nacionalne zajednice u Vojvodini sve manje, onda predominira mišljenje kako je važno da se na tom jeziku piše, a ne što se piše. To je pogrešno. Bilo je toga i prije, razni su bili načini, ali rezultat je bio isti. U mnoštvu objavljenog bilo bi ponešto čega ćemo se za dulje sjećati. Uostalom, svi znate da se na ovim prostorima, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, svi razumiju i smatraju da su kvalificirani govoriti o tri stvari: politici, sportu i kulturi. Ponajprije o kulturi, redovno o tradiciji i običajima i književnom stvaralaštvu. To jeste opasno. Jer zamislite da vam je kirurg netko tko misli da zna svoj posao, a nije kvalificiran? Da, pregaoci u kulturi su vrsta liječnika koji čuvaju nacionalni identitet. A ako su to amateri s dobrim namjerama, a bez znanja, bez obučenosti za taj posao, onda se lijek pretvara u otrov. Uostalom, svima je poznato da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Da se bavimo kulturom uopće, da se bavimo književnošću i nakladništvom, nisu dovoljne dobre namjere i to što mislimo da umijemo. O tome trebaju razmisliti oni koji su namjerni da očuvaju vrijednosti, ali i da svoju nacionalnu zajednicu ne navode na pogrešan put. Jer sve te kvazi književne konstrukcije netko čita i stječe dojam da je to lako, kako to može svatko i onda imamo totalni gubitak vrijednosti. Imamo katedre za jezike. Ti mladi ljudi trebaju sutra djelati u okviru zajednice, a ako ih obrazujemo na ništavnim vrijednostima što oni mogu sutra? Jednostavno će tim putem nastaviti, a zajednica će se pretvoriti u zabran, gdje se sve populističko smatra vrhunskom vrijednošću.

Ima li u manjinskim književnostima mnogo šablona, mnogo općih mjesta?

Pisati na „manjinskom“ materinskom jeziku ne znači pisati, ili još gore: idealizirati svoju zajednicu. Teme pisaca nisu vezane samo za svoju zajednicu. Mi ne živimo izolirano. Ono što je tema pisca iz bilo kog kraja svijeta jeste i tema pisca iz Vojvodine. Naravno, uz smještanje te teme u svoje okruženje ili u svoja iskustva i onda ih izraziti svojim jezikom. Da bi se pisalo o svojoj zajednici i o onome što jeste njena bit može se i na drugi način – postoje književni rodovi koji su otvoreni za to, da spomenemo samo monografije. Nisu jedino poezija i proza književni rodovi. I ne treba sve tu strpati. I još je gore sve što se tu strpa proglasiti vrijednim.

Ima li „blagonaklonosti“ kada književnu kritiku pišu pripadnici nacionalnih manjina o književnim djelima koja su napisana na njihovim manjinskim materinskim jezicima?

Mi i nemamo književnu kritiku u pravom smislu. To je pisanje pisca o piscu. To su prikazi. I oni su blagonakloni i uviđavni i po sistemu „znamo se, pa će i on o meni isto“. Tako nastaju krugovi koji se vrte po principu „ja tebi – ti meni“, dodjeljuju se nagrade i hvalospjevi, a sve je to efemerija i ništa. Možda bi bilo korisno da se organizira skup onih koji su akteri književnog stvaralaštva na jezicima nacionalnih zajednica u Vojvodini i da se o tim problemima javno govori. Iz toga bi se možda mogao čuti i „glas razuma“. Ima tu još dosta pitanja koja treba iznositi. Primjerice, pitanje prevođenja, pa pitanje pripadnosti književnih zajednica. Pripadaju li književnostima jezika na kojem pišu ili književnosti teritorija na kojem pišu? Još je niz pitanja o kojima treba razgovarati. Naravno, jeste tu i pitanje financiranja i stvaralaca i nakladnika koje ja ipak ne smatram najbolnijim u nakladništvu nacionalnih manjina koliko god ono bilo uvijek u prvom planu. Zato je potrebno da se prema stvaralaštvu odnosimo s poštovanjem i da dobro razmislimo kako sve što je napisano i ne treba biti objavljeno.

Je li opasan diletantizam u svim područjima manjinske kulture?

Možda je ovo pitanje i gordijev čvor naše manjinske kulture. Tu se vrtimo u krug. Imamo institucije, imamo asocijacije, kulturno-umjetnička društva... Ali... zapitajmo se koji je rezultat? Čast izuzecima, a tu prvenstveno mislim na novinsko-izdavačke kuće i zavode za kulturu manjinskih zajednica. Oni pokušavaju uraditi što najbolje mogu, ono što je bitno za zajednicu u području kulture – tu ne mislim samo na književno stvaralaštvo već na sve što se odnosi na kulturu zajednice, a izražava se jezikom. Sve ostalo se svodi na okupljanja, ne treba me pogrešno shvatiti da sam protiv, na zabavu. Čak i kada mislimo i predstavljamo to kao očuvanje tradicije i običaja, vidim da zbog nestručnog upliva to jeste samo ono što mi mislimo da jesu tradicija i običaji. Pogledajmo naše festivale muzike i folklora na kojima se pojavljuju modernizirani plesovi i nošnje. A sve to „kao“ jeste tradicija. Ne znam zašto, ali sam skoro sigurna da je tako, sve zajednice prave jednu grešku. Umjesto da se trude obrazovati mlade kadrove koji neće biti pod utjecajem „mi se poznajemo, pa ćemo se međusobno hvaliti“ i da takvi oblikuju nacionalni kulturni život, mi ostajemo u vrzinom kolu amaterizma i nestručnosti. A nije da nemamo takve koji bi se time stručno bavili. I ne moramo obvezno naš kulturni život svoditi na festival folklora. Ali tu ne mogu ništa promijeniti jedan čovjek i jedno mišljenje. O ovome treba razgovarati na višoj razini, tu treba zajednica, možda preko nacionalnih vijeća, trebaju se donijeti strategije u kulturnom životu. Jer kultura je ona koja definira jednu zajednicu i ona je izdvaja od ostalih naroda s kojima živi. Zato je to najvažnije pitanje koje treba temeljito razmatrati, ništa ne prepustiti slučaju i ostaviti u rukama nestručnih i „dobronamjernih“, jer sat otkucava i možda će već sutra biti kasno da o tome uopće razgovaramo.

Izvor: Hrvatska riječ (Zvonko Sarić)