Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Dubravka djukanovic intervjuStručnjaci i ljubitelji arhitekture, povijesti, umjetnosti, te vjernici, već skoro dvije godine imaju priliku uživati u monografiji Arhitektura rimokatoličkih crkava u Vojvodini od 1699. do 1939. od kada je objavljena u nakladi Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Autorica ove monografije je arhitektica – konzervatorica i znanstvena suradnica Instituta za arhitekturu i urbanizam Srbije dr. sc. Dubravka Đukanović.

Što Vas je motiviralo da se profesionalno zainteresirate za arhitektonske značajke sakralnih građevina Katoličke Crkve kod nas?

Početak povijesnog doba kojim se bavim obilježen je smirivanjem burnih povijesnih događanja i stabilizacijom prilika u Srednjoj Europi i na Balkanu krajem XVII. stoljeća, čime su stvoreni uvjeti za ponovni prosperitet kršćanstva i sveukupni politički, društveni, gospodarski, kulturni i umjetnički razvoj tijekom naredna dva stoljeća. Raznolika nacionalna i vjerska struktura društva u današnjoj Vojvodini odražavala se i na karakter ovdašnjih, u to vrijeme ubrzano urbaniziranih, naselja. Prisustvo različitih nacionalnih i kulturnih grupa na ovom području stvorilo je snažne regionalne i lokalne posebnosti u mnogim stvaralačkim oblastima, uključujući i arhitekturu. Moje dugogodišnje profesionalno opredjeljenje je u domeni historiografije usmjereno upravo ovim posebnostima vojvođanske arhitekture i njezinom pozicioniranju u okviru šireg centralnoeuropskog kulturnog kruga. U oblast istraživanja sakralnih građevina Vojvodine sam ušla kroz moj prethodni obimni višegodišnji znanstveno-istraživački rad posvećen istraživanju i tumačenju arhitektonske forme vojvođanskih pravoslavnih crkava građenih tijekom XVIII. i XIX. stoljeća, kada sam se neminovno dotakla i problema arhitektonske forme objekata drugih konfesija iz istog razdoblja. Izuzetno vrijedan spomenički fond od oko 250 sakralnih građevina bio je na margini interesa povijesničara arhitekture na području Srbije u proteklih 70 godina. To je bilo dovoljno izazovno da me inspirira da se upustim u istraživanje podrijetla i razvoja arhitektonske forme rimokatoličkih objekata, građenih u Vojvodini u naznačenom vremenu. Ova tematika ni u ranijoj stručnoj i znanstvenoj literaturi nije bila značajno zastupljena, a istraživački timovi u ustanovama zaštite su se ovoj temi samo sporadično posvećivali, mahom istražujući pojedinačne objekte. Osim toga, fokus istraživača je bio na proučavanju stila primijenjenog pri izgradnji ovih objekata i pokretnog materijala koji se u njima čuva, dok je problem prostornog koncepta, odnosa funkcije i forme objekta, podrijetla arhitektonske forme i utjecaji iz centara Srednje Europe, te tipologija arhitektonskih oblika ovih građevina ostao skoro potpuno neistražen. Ova činjenica je inicirala istraživanje prostornih i oblikovnih značajki arhitekture rimokatoličkih crkvenih građevina Vojvodine. Kompleksnije istraživanje podrijetla i razvitka arhitektonske forme pojedinih građevina kao materijalnog okvira dominantne i državno prihvaćene vjere se dalje razvilo iz potrebe za promišljanjem uloge arhitekture kao discipline rabljene za definiranje pozicije i opće kulturološke razine društvene zajednice s jedne strane, i kao okvira za izražavanje statusa i moći Katoličke Crkve u okviru državno prihvaćenih religija Austrije, odnosno Austro-Ugarske, s druge. U monografiji je predstavljen dio rezultata tih istraživanja, a tumačenje do sada relativno malo istražene oblasti predstavlja pokušaj da se osvijetle načini i sredstva kojima je arhitektura kao diskurs odražavala vladajuće društveno-političke, religiozne i kulturne tendencije i nametnula se kao oblik konfesionalnog izražavanja i kao jedan od činitelja u konstituiranju društvenog, kulturnog i državnog identiteta. 

Razdoblje od gotovo četvrt milenija, koje ste obuhvatili u monografiji, počinje oslobođenjem ovih krajeva od Otomanske vlasti a završava se izgradnjom posljednje katoličke crkve prije II. svjetskog rata u Vojvodini. Tko je u tom vremenu projektirao, gradio, održavao i obnavljao katoličke crkve na ovom podneblju? Što je utjecalo na arhitekte u tom dugačkom razdoblju prilikom odlučivanja o izgledu pojedinih objekata?

Istraživano razdoblje je vrijeme koje su obilježile značajne društvene promjene, jak gospodarski razvoj i velika graditeljska ekspanzija u rubnim područjima nekadašnje Monarhije. Od tada potječe, prema broju sačuvanih spomenika, dominantno graditeljsko nasljeđe ove graditeljske skupine. Diskurzivna kulturološka, društveno-politička i religijska klima koja je vladala od polovice XVIII. stoljeća u Habsburškoj monarhiji (1745. – 1918.) manifestirala se i u arhitekturi crkvenih građevina državno dominantne vjere. Inicijalno definirani vremenski opseg istraživanja je tijekom samog istraživanja proširen na vrijeme I. svjetskog rata i međuratno razdoblje, jer je uočeno da zamah izgradnje rimokatoličkih crkava, bez značajne promjene u programu i stilskim odlikama, traje neznatno smanjenim intenzitetom i tijekom drugog i trećeg desetljeća XX. stoljeća i jenjava tek pred početak II. svjetskog rata. Za istraživanje geneze izgradnje crkvenih građevina i tumačenje značajki, stila, pojavnih oblika pojedinih sklopova i posebno dekorativnog programa značajnu osnovu predstavljaju istraživanja crkvene organizacije, društvenih i religijskih kanona onog doba, općih normativnih akata, građevinskih propisa i umjetničkih priručnika. S obzirom na obim i kompleksnost proučavanog materijala, ova knjiga je otvorila i niz pitanja, kojima se dosadašnja istraživanja nisu bavila, kao što su utvrđivanje uloge materijalne i duhovne kulture, društvenog sustava i političkog aspekta u procesima organizacije Katoličke Crkve, identifikacija značaja posebnih religijskih zahtjeva u koncipiranju prostornog koncepta i izgleda crkvenih građevina ili uloge tipskih projekata za izgradnju crkvenih građevina u svjetlu državno proklamiranog stava o religioznom unitarizmu. Identifikacija autora – arhitekata i graditeljskih majstora angažiranih pri izgradnji ovih crkava je jedna od tema kojom se ovo istraživanje bavilo. Iz sačuvanih planova za izgradnju pojedinih objekata, iz arhivskih spisa ili zapisa ranijih istraživača identificirana su imena npr. graditeljskih majstora ranijeg razdoblja koji su izradili planove za izgradnju pojedinih crkava. Gašpar Osvald iz Moravske je kao frater operarius bio angažiran na izgradnji crkve sv. Pavla u Baču (1773.), a Ferenc Kaufmann, zidarski majstor iz Pešte, koji je izradio prve planove za izgradnju stolne bazilike sv. Terezije u Subotici, na čijoj su izgradnji od 1773. do 1798., kasnije bili angažirani i Mihály Erdélyi, Titus Mačković i Pál Mamužić. Oživljavanje ratom opustjelih područja od početka XVIII. stoljeća je, osim inpopulacije, obuhvaćalo i planiranje sela i gradova i realizaciju velikih infrastrukturnih projekata u koje su bili uključeni mnogi poznati arhitekti i inženjeri. Jedan od najistaknutijih inženjera tog stoljeća, József Kiss, izradio je, tijekom angažmana pri bečkoj kameralnoj administraciji, i projekte za izgradnju katoličkih crkava u Bačkom Gračacu (1801.), Karavukovu (1801.) i Srbobranu (1802./03).

Nemali broj vojvođanskih sakralnih objekata je izgrađen po tipskim projektima pripremljenim u okviru državne administracije. U Mađarskom državnom arhivu čuva se nekoliko takvih projekta za izgradnju sakralnih objekata, na čijoj su poleđini pobrojana mjesta Bačko-bodroške županije u kojima je, po ovom planu, planirana ili realizirana izgradnja crkava... 

Za izgradnju crkve sv. Ivana Krstitelja u Ečki (1862. – 1864.) vezuje se, po podacima iz spisa, arhitekt Kanski, najvjerojatnije Wence Kansky, arhitekt bečkog podrijetla, koji je radio u birou čuvenog mađarskog arhitekta Miklósa Ybla, kome se na osnovu ovog podatka pripisuje autorstvo nad crkvom i kaštelom u Ečki. Crkva sv. Petra i Pavla u Bajmaku (1817.) obnovljena je i proširena 1907. prema projektu budimpeštanskog arhitekta Ernőa Foerka. I čuveni temišvarski arhitekti su bili angažirani na izgradnji vojvođanskih crkava. Izgradnja kompleksa samostana časnih sestara Naše Gospe u Zrenjaninu je 1878. godine povjerena temišvarskom arhitektu Eduardu Reiteru, crkva Uznesenje BDM u Jaši Tomiću (1911.) je najverojatnije izgrađena prema projektu Karla Harhta. Veliki hrvatski arhitekt njemačkog porijekla, zagovornik eklektičke arhitekture i pobornik neogotičke obnove, Hermann Bollé, je bio krajem XIX. stoljeća angažiran na rekonstrukciji crkve Gospe Snježne na Tekijama (1881.), izgradnji crkve sv. Mihovila Arkanđela u Erdeviku (1890.) i danas srušene župne crkve sv. Vendelina u Franjin Dolu (Zemun; 1888.). Pred kraj karijere projektirao je i grobljansku kapelu obitelji Stefana Tašnera u Rumi (1922. – 25.). Najuspješniji subotički arhitekti, Titus Mačković, Géza Koczka i István Váci su se krajem XIX. i u prvim desetljećima XX. stoljeća ogledali i u jednostavnijim arhitektonskim programima malih obiteljskih kapela. U godinama pred II. svjetski rat Karl Molzer je projektirao crkvu sv. Antuna Padovanskog u Čantaviru (1928./29.), Mihajlo Plavec je na osnovu pobjedničkog rješenja na natječaju projektirao crkvu sv. Elizabete u Novom Sadu (1931.), a Baltazar Dulić sv. Ivana Krstitelja u Hajdukovu (1936. – 1938.). U suradnji s Molzerom, Dulić je projektirao crkvu sv. Josipa radnika u Đurđinu (1935.) i sv. Adalberta u Bačkom Petrovcu (1939.). Godine 1932. je izgrađena crkva Srca Isusovog u Šidu prema projektu vukovarskog inženjera Frana Funtaka, koji je vodio i obnovu crkvi u Čereviću i Kukujevcima. 

Koje kriterije je potrebno zadovoljiti da bi se građevina proglasila kulturnim dobrom i koje su kategorije kulturnih dobara kod nas? Kako funkcionira sustav zaštite kulturnih dobara u Srbiji?

Zaštita spomeničkog fonda u Srbiji ima tradiciju dugu više od stoljeća i pol, od kada je knez Aleksandar Karađorđević 22. veljače 1844. godine izdao Uredbu o zaštiti spomenika drevnosti, što je jedan od prvih suvremenih općih spomeničko-pravnih akata u Europi XIX. stoljeća. Sustav zaštite kulturnih dobara u Srbiji ustanovljen je 1947. godine osnivanjem Zavoda za zaštitu i znanstveno proučavanje spomenika kulture N. R. Srbije (danas: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture). To je institucija u okviru mreže od 11 regionalnih, općinskih i gradskih zavoda, koji se brinu o 2.531 nepokretnom kulturnom dobru (2.188 spomenika kulture, 75 prostorno kulturno-povijesnih cjelina, 191 arheoloških nalazišta i 77 znamenitih mjesta). Kategoriziranih nepokretnih kulturnih dobara ima 782: 200 od izuzetnog i 582 od velikog značaja. Sustav zaštite i korištenja kulturnih dobara je uređen Zakonom o kulturnim dobrima, kojim su definirani i kriteriji po kojima se objekt i utvrđuje za nepokretno kulturno dobro. Uz sve nedostatke ovog zakona, a s obzirom na iskustva susjednih zemalja koje su reorganizirale službe razdvajanjem na administrativni i konzervatorski dio, sustav u Srbiji još uvijek, iako uz značajno smanjena sredstva za istraživanja i tehničku zaštitu, ima relativno dobre rezultate u oblasti zaštite i konzervacije spomeničkog fonda. Posebnu vrijednost u promociji kulturnog naslijeđa Srbije ima nakladnička djelatnost Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji je podržao istraživanje arhitekture rimokatoličkih crkava i koji je izdavač ove dvojezične monografije. Provedenim sustavnim istraživanjem, kompleksnom analizom razvojnih procesa i prenošenja utjecaja i vrijednosnim pozicioniranjem ovih objekata u širem kontekstu, ukazano je na veliki broj objekata koji ima značajne arhitektonsko-umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti, ali ne i status nepokretnog kulturnog dobra.

Koliko je važna svijest vjernika i crkvenih službenika o arhitektonskoj vrijednosti ovih zgrada? Što, osim divljenja graditeljskom umijeću, trebaju uraditi oni koji ih koriste da bi se one trajno sačuvale?

Većina od 243 sakralne građevine koje su prezentirane u monografiji, je u redovitoj bogoslužnoj uporabi. O vrijednosti ovih objekata u okviru šireg arhitektonskog, centralnoeuropskog graditeljskog korpusa, čime se ja bavim, vjernici, osim onih koji su svojom profesijom ili osobnim afinitetom okrenuti istraživanju povijesti arhitekture, ne znaju mnogo. Za vjernike je crkva Božji dom, a ne spomenik kulture i, kao i za sve druge objekte koji imaju posebnu umjetničku, kulturnu i povijesnu vrijednost, neophodna je stalna međusobna komunikacija službi koje se bave vrednovanjem i zaštitom ovih objekata i njihovih korisnika. Samo kroz konstantnu interakciju svih sudionika moguće je očekivati da se vrijednost ovih građevina na pravi način vrednuje i donese dodatnu kako duhovnu, tako i materijalnu vrijednost svojim korisnicima. 

Kolika je stvarna turistička vrijednost i funkcija katoličkih crkava u Vojvodini?  

Spomeničko nasljeđe Vojvodine, kome pripadaju i objekti Katoličke Crkve, je općenito nedovoljno iskorišteno i, nažalost, relativno nepoznato i samim Vojvođanima, ali i ljudima koji su profesijom manje ili više vezani za kulturna dobra. Osim obveze imatelja kulturnog dobra da osigura dostupnost kulturnog dobra javnosti, kako to definira Zakon o kulturnim dobrima, moralna je obveza svih nas da se upoznamo s vrijednostima koje imamo, da o njima govorimo, pišemo, snimamo i da ih, riječju, promoviramo kako bismo ih konačno i sačuvali.

Izvor: Hrvatska riječ(Marko Tucakov)