Damir Karakaš, pisac

Objavljeno: 29.04.2022. Pregleda: 5

Hrvatski književnik Damir Karakaš jedan je od najčitanijih autora u regiji; njegove knjige su nagrađivane, tiskane u nekoliko izdanja i prevedene na desetak jezika. Rođen je 1967. godine u ličkom selu Plaščica, pored Brinja. Piše romane, kratke priče i dramske tekstove, a debitirao je 1999. knjigom putopisa Bosanci su dobri ljudi. Objavio je romane Kombetari, Kako sam ušao u Europu, Sjajno mjesto za nesreću, Blue Moon, Sjećanje šume, Proslava i Okretište te zbirke priča: Kino Lika (po kojoj je snimljen istoimeni film u režiji Dalibora Matanića), Eskimi i Pukovnik Beethoven.

Njegovi tekstovi postavljani su i u teatru: drame Skoro nikad ne zaključavamo u sklopu predstave Zagrebački pentagram te Snajper na sceni Zagrebačkog kazališta mladih; Sjajno mjesto za nesreću na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci; Blue Moon na sceni Satiričnog kazališta Kerempuh iz Zagreba.

Vlasnik je zanimljive biografije. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar crne kronike Večernjeg lista u Splitu. Nekoliko godina živio je u Francuskoj, gdje se uzdržavao sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studirao je i francuski jezik, izvodio performanse te izlagao konceptualne radove. Bavio se i karikaturom; još kao tinejdžer objavljivao je karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko uglednih nagrada za karikaturu. Od ove jeseni zastupljen je u čitankama za osmi razred i u lektiri za treći razred gimnazije.

Zbog kritike mentaliteta ljudi u rodnoj Lici, čime se bavio u svojim djelima, u svojem zavičaju je nepoželjan te mu upućuju opasne prijetnje. „Prirodna pozicija pisca je da bude u nesporazumu s okolinom, ali ovo je eskaliralo do krajnjih granica“, pojasnio je u jednom intervjuu.

Pravda i sloboda

Karakaš je nedavno gostovao u Novom Sadu, u okviru programskoga luka Seobe duša projekta Europska prijestolnica kulture, gdje je, među ostalim, promovirao svoj najnoviji roman Okretište.
„Nakon što je roman Okretište, koji je kod izdavačke kuće Disput objavljen prije šest mjeseci odlično prošao u Hrvatskoj, kod kritike i publike, u jednom nacionalnom kazalištu u Hrvatskoj ne smijem još otkrivati gdje, igrat će se na jesen i kazališna predstava po ovom romanu, u režiji Dina Mustafića, sjajno roman prolazi i u Srbiji, cijela tiraža rasprodana je u samo mjesec dana. Tako da je i jako dobro bilo u Novom Sadu, dočekan sam toplo, na promociji je bilo preko dvjesto ljudi, a prodalo se i jako puno knjiga. Sutradan sam imao potpisivanje u Beogradu, gdje je također bilo puno čitatelja“, kaže Karakaš na početku razgovora za naš tjednik.

Na književnoj sceni je duže od dva desetljeća, a na pitanje koja ga tema kao pisca najviše zanima, te postoji li zajednička tematska nit među njegovim djelima, Karakaš kaže: „Ono o čemu moje knjige govore jest pravda i sloboda. Naravno, Lika je kao topos važan formativni okvir moga identiteta i rada i da sam rođen na Islandu vjerojatno bih najviše pisao o njemu. Uglavnom, volim pisati knjige koje još nisu napisane i knjige kakve bih i sam volio čitati. U romanu Proslava bavio sam se također likovima iz svoga kraja, pokušavao ući u labirinte njihove svijesti, a na jesen ide i snimanje filma po ovome romanu, projekt je između sto prijava odabran među devet za dorađivanje u Varšavi, pa sad tamo na scenariju radi i dobitnik Oskara Pavel Pavlikovski, što mi je kao dječaku koji je odrastao u planini čuvajući stoku, svakako čast i ostvarenje nekih dječačkih snova. Redatelj će biti Bruno Anković iz Splita“, ističe naš sugovornik.

Fanatična posvećenost

Karakaš je jedan od suvremenih hrvatskih pisaca s ponajboljom čitateljskom ali i medijskom recepcijom u Srbiji.

„Ne zanima me slava niti me je ikad zanimala, kako je rekao jedan stari glumac Bobu Dylanu, slava je zanimanje. Zanima me samo što bolje napisati neku knjigu, u tome sam poprilično fanatičan i posvećen radu, a kad si posvećen književnosti onda se neka knjiga na polici sama rastvori i šapne ti riječ koju tražiš. Puno radim jer sam svjestan riječi pisca Puškina kako je i trud talent. A što se tiče medija, medijske recepcije, pa ja sam još u Jugoslaviji davao intervjue kada nije svatko mogao u novine, danas je svaka budala u novinama. Inače, dok pišem, nikada ne razmišljam o čitateljima, ali ih, kako ističe i moj omiljeni redatelj Tarkovski, uvažavam, a najbolji kontakt s čitateljem ostvaruje se onda kada mu se obraćaš na svom jeziku u nadi da će razumjeti tvoju iskrenost. Drugi način ne postoji, jer ne vrijedi dodvoravati se čitatelju, praviti se pametniji ili čak gluplji“.

Budući da relativno često gostuje u Srbiji, pitali smo ga i kako ocjenjuje srpsko-hrvatske književne veze:

„Ja kao hrvatski pisac imam svoju publiku u Srbiji, neki srpski pisci imaju svoju publiku u Hrvatskoj, ima i onih koji me ne vole ni u Hrvatskoj ni Srbiji. Ali, još kada sam se počeo baviti književnošću, znao sam ako se budem okretao za svakim psom koji zalaje za mnom, nikamo neću stići. Isto tako neki srpski pisci bili su formativno jako važni za moju književnost, poput Danila Kiša, Crnjanskog. To je vrijeme kada nije svatko mogao biti pisac i kada su se romani od sto strana klesali desetak godina. Danas ljudi toliko pišu da nemaju više vremena ni svoje pročitati, pa zato imamo puno proizvođača teksta, a malo pisaca“.

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)

Foto: https://www.danas.rs (Nenad Kovačević)

Najave i kalendar

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Dužijanca malenih - svečana misa
  • Priskakanje vatre u Tavankutu
  • Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini i filmska radionica Kad se male ruke slože
  • Etno radionica pravljenja tarane - Dužijanca 2022
  • Zavjetno-zavičajni dan u Vajskoj
Pogledajte sve