Glagoljica je najstarije slavensko pismo, nastalo u 9. stoljeću. Potkraj istog tog stoljeća dolazi na prostore Hrvatske i upravo u Hrvatskoj se i najdulje zadržala, sve do 19. stoljeća. Zagovornik obnove ćirilometodske baštine i slavenske liturgijske tradicije u 19. stoljeću bio je i biskup Ivan Antunović. Glagoljica je u Hrvatskoj zaštićena kao nematerijlna kulturna baština, u Hrvatskoj se obilježava i Dan glagoljice i glagoljaštva.

Glagoljica je predmetom znanstvenog rada redovite profesorica u trajnom zvanju Filozofskog fakulteta u Osijeku dr. sc. Milice Lukić, koja neumorno radi na popularizaciji glagoljice i glagoljaštva. Predavanje o glagoljici održala je prije nekoliko dana i u Somboru.

Kako je nastala glagoljica i kako se proširila na prostore Hrvatske?

Danas se slavistička znanost slaže s postavkom da je prvo slavensko pismo – koje od 19. stoljeća sustavno nazivamo glagoljicom – nastalo u 9. stoljeću za misionarske potrebe među velikomoravskim Slavenima, da je riječ o autorskom pismu jednoga od najvećih umova bizantskoga srednjovjekovlja Konstantina Ćirila, koji je zajedno sa svojim bratom Metodijem oblikovao prvi slavenski književni jezik – staroslavenski. Ova su dvojica slavenskih blagovjesnika, podrijetlom iz Soluna, poznata i pod zajedničkim imenom Sveta braća, a kao svece slave ih i Zapadna i Istočna Crkva. Na prostor Hrvatske glagoljica dolazi potkraj 9. stoljeća, ponajprije zaslugom učenika Svete braće koji su, nakon progona iz Moravske (po smrti sv. Metoda 885. godine), tražili utočište i nastavili svoje djelovanje na prostoru Bugarske i današnje Makedonije te Hrvatske.

Prošle godine obilježeno je 1.100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, ali to je bila i godina u kojoj je obilježeno 1.100 godina hrvatske glagoljice. Spominju li se u istom dokumentu?

Događaji na Prvom splitskom crkvenom saboru u Splitu 925. godine najstariji su dokumentirani spomen hrvatskoga glagoljaštva. Na tom je crkvenom saboruustanovljena Splitska metropolija kao zajednička crkvena pokrajina za područje tadašnje Dalmacije koja je bila pod bizantskom vlašću i Hrvatske na čelu s Tomislavom. Papa Ivan X. uoči sabora uputio je stanovnicima toga područja, njihovoj svjetovnoj i crkvenoj vlasti dva pisma. U jednom se obraća Tomislavu i naziva ga kraljem pa se godina 925. prema predaji drži godinom početka Hrvatskoga Kraljevstva, dok u drugom negoduje zbog rimske liturgije na slavenskom jeziku, nazivajući ju Metodijevom doktrinom. Također, 10. zaključak splitskoga sabora kaže da se klerici slavenskoga jezika ne smiju rediti za svećenike, a oni već zaređeni smiju misiti samo uz papino dopuštenje. Metodijeva doktrina i slavenska liturgija signali su dakle onoga što danas nazivamo glagoljaštvom.

Može li se reći da je glagoljica svoj najveći procvat imala na prostoru Hrvatske i da se tu najdulje koristila?

Može, i to s punim pravom. Glagoljica je nastala za potrebe slavenskih naroda u cjelini, ali jedino se na hrvatskom tlu zadržala kroz cijelo tisućljeće u aktivnoj uporabi, od 9. do kraja 19. stoljeća, što je jedinstvena pojava u slavenskom i europskom kontekstu. Na svim ostalim slavenskim područjima glagoljica je relativno brzo zamijenjena ćirilicom ili latinicom (preživljava ponegdje do 13. st.). U Hrvatskoj je razvila vlastiti oblik, tzv. uglatu (hrvatsku) glagoljicu, te ušla u liturgijsku, pravnu, književnu i svakodnevnu uporabu. Hrvatska je i zemlja s najvećim brojem glagoljskih epigrafskih natpisa – više nego u svim ostalim slavenskim zemljama zajedno, a tu je i golemi korpus funkcionalno raznovrsnih tekstova na tzv. mekim materijalima – pergameni, poslije papiru.

Kako se mijenjala i što je bio razlog tome?

Izvorni oblik glagoljice – onaj koji su stvorila Sveta braća – bio je obla (okrugla) glagoljica. Na hrvatskom tlu taj se oblik postupno transformirao (najstariji zasvjedočeni spomenici su iz 11. st.) preko glagoljice prijelaznoga tipa (najreprezentativniji primjer je Bašćanska ploča s početka 12. st.) u uglatu (hrvatsku) glagoljicu (kraj 13. i početak 14. st.). Razlog te promjene ponajprije je praktičan: uglata je slova brže i lakše pisati, prilagođena su klesanju u kamen, ali i pisanju perom na pergameni i papiru. Međutim, uglatosti su presudili i vanjski utjecaji poput dominantnih arhitektonskih srednjovjekovnih stilova, romanike i gotike, latinskih kodeksa i sl. Uglata glagoljica postala je prepoznatljivo hrvatsko pismo – toliko da je u europskom kontekstu glagoljica gotovo sinonim za Hrvatsku. Upravo taj uglati oblik vidimo u prvotisku Misala po zakonu rimskog dvora iz 1483., prvoj tiskanoj knjizi hrvatskom glagoljicom i prvom europskom misalu koji nije otisnut latinicom niti na latinskom jeziku.

Najpoznatiji materijalni trag hrvatske glagoljice je Bašćanska ploča, a koji su najstariji tragovi glagoljice na hrvatskom tlu?

Bašćanska ploča (oko 1100.) svakako je najpoznatiji i najcjelovitiji sačuvani hrvatski glagoljski natpis na kojem se, među ostalim spominje ime hrvatskoga kralja Zvonimira, ali nije najstariji. Postoji više epigrafskih svjedočanstava koja su starija od toga dragog kamena hrvatske pismovno-jezične i književne kulture za cijelo stoljeće poput Plominskoga natpisa, Valunske ploče i Krčkoga natpisa.

Od 2014. godine glagoljica je zaštićena kao nematerijalna kulturna baština, a od 2019. godine 22. veljače je Dan glagoljice i glagoljaštva. Zašto 22. veljače?

Na inicijativu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Hrvatski sabor proglasio je 2019. godine 22. veljače Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Riječ je o datumu dovršenja glagoljičnoga prvotiska – Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483. – zabilježenom u njegovu kolofonu. Katolička crkva još od 4. st. 22. veljače slavi blagdan Katedre (stolice) svetog Petra, pa je odabiranje toga datuma za dovršetak prve nelatinične tiskane knjige u Europi, koja se pojavljuje samo 28 godina nakon Guttenbergove Biblije, i simbolična gesta koja potvrđuje pravovjernost glagoljaša, tj. da je slavenska glagoljaška liturgija u skladu s rimskom Crkvom i da joj pripada. Misal tiskan na dan Petrove katedre bio je i teološka i politička poruka za svoje vrijeme.

Istra, Krk, Lika temeljni su glagoljaški prostori. Je li i na prostoru Slavonije i zapadnog Srijema bilo glagoljice?

Udžbeničke definicije glagoljicu i glagoljaštvo na hrvatskom tlu povezuju u prvom redu s Istrom, kvarnerskim otocima, napose Krkom, Hrvatskim primorjem, Likom i Krbavom te dalmatinskim prostorom sve do Dubrovnika. Slavonija je zbog nedostatnosti izvora i materijalnih dokaza dugo ostajala izvan tih mapa. Od kraja 90-ih godina 20. st. i Slavonija se stidljivo počinje pojavljivati na glagoljaškoj hrvatskoj pozornici, u prvom redu zbog pronalaska primarnih pismovnih izvora – glagoljskih natpisa u crkvi sv. Dimitrija u Brodskom Drenovcu i crkvi sv. Martina u Lovčiću, koji su svjedocima da je i srednjovjekovna Slavonija bila glagoljaška (datiraju se od 12. do 14. st.). Njima se pridružuje i niz glagoljsko(-ćiriličnih) grafita ili zapisa razasutih po crkvicama uz rijeku Orljavu, u Srednjem Lipovcu, Novskoj, Opatovcu, kao i ranije otkrivena Rudinska opeka i natpis iz Subocke… I brojni sekundarni, tj. povijesni izvori, daju naslutiti da je srednjovjekovna Slavonija bila glagoljaška poput studija Luke Jelića (1906.), Rudolfa Strohala (1912.), Franje Račkoga (1882.), Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1891.) i dr. u kojima se iznosi teza da je područje današnje Slavonije (trorječje Save, Drave i Dunava) i prije 1526. – dakle prije osmanskog prodora – bilo glagoljaško. U razmatranju srednjovjekovne slavonske glagolitice valja uzeti u obzir i povijesne okolnosti vezane za Sirmijsku/Srijemsku nadbiskupiju sv. Metoda (današnja Srijemska Mitrovica) i slavonski udio u povijesnoj Panoniji. Kada je riječ o novovjekovnome slavonskom glagoljaštvu, dokaza je mnogo više, ali oni nisu pismovne prirode, već sada glagoljašku tradiciju definiraju kroz staroslavensku liturgijsku praksu, obnovu ćirilometodske baštine, svećenike zauzete za znanstveno i stručno problematiziranje glagoljskoga pitanja, koje postaje i nacionalnoidentitetskim zadatkom (Matija Sladojević, Adam Filipović Heldentalski, J. J. Strossmayer, Jakob Stojanović, Ilija Okrugić i dr.).

Koliko su danas očuvani, zaštićeni tragovi glagoljice u Slavoniji?

Kada je riječ o slavonsko-zapadnosrijemskom mjestu Komletinci, ono je ogledni primjer novovjekovnoga glagoljaštva u nekadašnjoj Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. U Komletincima je od posljednjih desetljeća 18. stoljeća pa sve do svoje smrti 1827. djelovao don Luka Sučić, glagoljaš školovan u sjemeništu u Priku kod Omiša, ujedno i prvi komletinački župnik (1790.), koji je u toj župi misu obavljao staroslavenskim jezikom više od 40 godina. Uz njega je kratko vrijeme kao pomoćnik djelovao i glagoljaš Vid Maslać iz Trebinjsko-mrkanjske biskupije. I župnici koji su naslijedili ovu dvojicu glagoljaša poštovali su uspostavljenu tradiciju pa bar prigodice glagoljali o pojedinim blagdanima (uglavnom o blagdanu Sv. braće), pribavljali za župu glagoljske misale ili znanstveno istraživali glagoljašku povijest župe. Dijecezanski povjesničar Emerik Gašić zabilježio je kako je narod u Komletincima posebno volio što je don Luka misio staroslavenskim jezikom. Zbog te su vjerske i liturgijske specifičnosti stanovnici mjesta Komletinci prozvani u slavonskom šokačkom govoru gagulanima. U crkvi Bezgrešnog Začeća u Komletincima nalazi se od 1997. spomen-ploča don Luki Sučiću ispisana glagoljicom, a od ove, 2026., godine postavljene su i alternativne ploče s nazivima ulica pisane glagoljicom te ploče na ulazu u selo zahvaljujući inicijativi novogagulanke Katice Novoselac. Komletinci su tako upisani na kartu suvremenoga hrvatskog glagoljaškog krajolika.

Na predavanju u Somboru na početnom slajdu bio je i biskup Ivan Antunović. Što njega vezuje za glagoljicu?

Ivan Antunović (1815. – 1888.), kaločki kanonik i naslovni biskup bosonski, bio je žarki ćirilometodijanac – zagovornik obnove ćirilometodske baštine i slavenske liturgijske tradicije u 19. stoljeću. Njegova prepiska s biskupom Strossmayerom od 1872. do 1875. vrvi ćirilometodskim temama. U Molitvi na čast sv. apostola, tiskanoj u njegovu teološkom djelu Bog s’ čoviekom na zemlji (Vác, 1879.) i u molitveniku Čovik s’ Bogom (1884.), Antunović slavi sv. Ćirila i Metoda kao apostole i učitelje slavenskih naroda, koji su sveto evanđelje naviešćivali i svetu Misu odpivali na dragom slavenskom jeziku. Ta je molitva ušla u okružnicu biskupa J. J. Strossmayera iz 1885., kojom je svećenstvu i vjernicima svoje biskupije dao upute za obilježavanje tisućnice smrti sv. Metoda da mogu i trebaju moliti upravo Antunoviću molitvu na čast svetih apostola. Antunović, koji je prosvjetiteljski djelovao među bunjevačkim i šokačkim katolicima u Podunavlju i Potisju tako se priključuje velikom Strossmayerovu projektu obnove ćirilometodske baštine na hrvatskom i slavenskom prostoru, odnosno hrvatskome glagoljaštvu u njegovoj proširenoj definiciji.

Primarna područja Vašega znanstvenoga djelovanja su staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo, filozofsko-simbolički ustroj glagoljskoga pisma, ćirilometodska baština u hrvatskoj kulturi 19. st., slavenska pisma i jezik hrvatskih glagoljaša. Zašto Vas je osvojila glagoljica? Ima li tu još prostora za istraživanje?

Glagoljica me je osvojila svojom multiverzalnošću: ona nije samo pismo, tj. filološka činjenica već i filozofija, teologija, povijest, identitet... Nije samo skup funkcionalnih znakova, već simbolički tripartitni kodni sustav u kojem svako slovo ima svoje leksičko ime, fonemska je i brojčana oznaka, a kada su slova poredana u azbučni niz obgrljen akrostihom, oblikuju poruke o važnosti pismenosti i vjere koje vrijede za svako vrijeme i svaki prostor. Iskoni bê Slovo – U početku bješe Riječ. To je i program pisma i program kulture. Glagoljica je i visokolikovno pismo, estetski lijepa, meditativna, umirujuća, izvor sklada… Što se tiče prostora za istraživanje – on je golem i daleko od iscrpljenosti. Ako govorimo o glagoljici na cijelom hrvatskom prostoru, onda pogotovo. Toliko glagoljskih tekstova još čeka strpljive istraživače. I nisu samo tekstovi pisani glagoljicom glagoljaški. To su i oni pisani hrvatskom ćirilicom, latinicom… Ako govorimo o istraživanjima slavonsko-srijemske glagolitice, prema tragovima u arhivskoj građi i crkvenoj periodici 19. stoljeća, novovjekovna slavonska glagoljaška kultura područje je koje obećava, ćirilometodski obnoviteljski pokret sa svojim pokretačem biskupom Strossmayerom i njegovim slavonsko-srijemskim pristašama i dalje je plodno istraživačko tlo, kao i novoglagoljaška slavonska kultura. Josip Bratulić dobro je rekao da praznine izvora valja popuniti logičnim domišljanjima i kombinacijama, upuštajući se i maštom u prostore povijesnoga traženja, kako to čine arheolozi. To je program kojim se i sama vodim.

Koliko Vam je u znanstvenom smislu zanimljiv i šokački govor, jer to je govor u kome ste rođeni?

Velika sam zaljubljenica u šokački govor, napose dva posavska u kojima sam rođena – očev ikavsko-jekavski mrzovićki i majčin ekavsko-ikavski staromikanovački. U mojoj knjizi iz 2014. godine Divanimo, dakle postojimo na znanstveni su način obrađene i neke jezično-književno-šokačke teme poput opisa mrzovićkoga govora, analize frazema i turcizama u pripovjetkama književnika Josipa Lovretića, analiza šokačkih elemenata književnih tekstova Mare Švel Gamiršek, proučavala sam i tabuizme i vulgarizme u šokačkom govoru, a i autoricom sam književnih tekstova – kratkih priča i pjesama u svojim šokačkim govorima. Također, redovita sam sudionica simpozija Šokačka rič kao i onih koje organizira udruga Urbani Šokci iz Sombora te su mi mnogi radovi objavljeni u zbornicima tih skupova.

Glagoljica se izučava na katedrama za kroatistiku. Ima li studenata koji nastavljaju znanstveni rad proučavajući glagoljicu?

Jedna od takvih studentica kojoj je glagoljica postala životnim pozivom moja je asistentica, sada već na pragu izvanredne profesure, dr. sc. Vera Blažević Krezić. Riječ je o nevjerojatno darovitoj mladoj znanstvenici koju nisu obeshrabrile hermetičke glagoljičke knjižnice – i pismom i jezikom, a što pokazuju i prestižne nagrade kojima je do sada nagrađena – Državna nagrada za znanost i Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Najsvježiji primjer studenta zaljubljenika u glagoljašku tradiciju i njezin znanstveni posvećenik jest doktorand Filozofskog fakulteta u Osijeku fra Mirko Mišković, koji je donedavna službovao u glagoljaškoj (franjevačkoj trećoredačkoj) župi u Belišću, a sada je na zagrebačkom Ksaveru. Netom je iz tiska izišla autorska knjiga koju potpisuju ovih dvoje mladih glagoljaških znanstvenika Odabrane teme iz nove i novije povijesti hrvatskoga glagoljaštva (2026.), potvrđujući svakim slovom istraživačku strast, stručnost i ozbiljnost suvremenih pristupa glagoljaškome tekstovno-pismovnom multiverzumu.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)