U Muzeju podunavskih Nijemaca u Somboru u četvrtak, 5. prosinca, UG Urbani Šokci iz Sombora priredilo je izložbu molitvenika i svetih sličica Radosti duše. Prikazani molitvenici dio su bogate zbirke Nikole Čuture iz Bezdana, a svete sličice prikupila je autorica izložbe i predsjednica UG-a Urbani Šokci Marija Šeremešić.
Svete sličice za svećeničke jubileje
Izložba Radosti duše dio je ovogodišnje manifestacije Dani hrvatske kulture u Somboru. „Nikola Čutura, profesor glazbe, orguljaš i kantor u crkvi u Bezdanu i član KUD-a Hrvata Bodrog sakupljač je starih biblija, pismarica, svetih pisama, molitvenika. Znala sam za tu njegovu zbirku i kada sam vidjela što je Nikola sve skupio već sam u glavi imala našu zajedničku izložbu svetih knjiga i svetih sličica“, kazala je Marija Šeremešić i dodala da je ovo prvi puta da se ovakva izložba priređuje u Somboru. Kako kaže, svete sličice male su slike iz molitvenika majki i baka koje su one dobivale za jubileje svećenika i redovnika karmelskog samostana: „Te sličice čuvale su se u molitvenicima. Našla sam ih u molitvenicima moje majke i mame, svekrve. Na izložbi smo prikazali samo dio od oko 100 sličica koliko sam ih sačuvala. Svaki svećenik je posvetio svoju sličicu za neki jubilej ili ređenje nekom svecu ili duhovnoj tematici. Govorim o svećenicima Hrvatima – Šokcima i Bunjevcima, Mađarima i Nijemcima“, kazala je Šeremešić. Najstarija sveta sličica prikazana na izložbi je iz 1936. godine.
Zbirka od 300 svetih knjiga
Molitvenike, biblije, pismarice i druge svete knjige koje su bile dio izložbe Radosti duše Nikola Čutura počeo je prikupljati sasvim slučajno. Kako kaže, 10-15 molitvenika naslijedio je od svoje prabake i bake, ali o tome da ih počne skupljati nije razmišljao sve dok mu se nije obratila jedna stara gospođa iz Bezdana sa željom da mu pokloni molitvenike jer se bojala da ih poslije nje neće imati tko sačuvati. „Naravno da sam prihvatio, a kako to obično bude u selu brzo se pročulo pa su mi svoje molitvenike počele donositi i druge žene. I tako se popunjavala moja zbirka“, kaže Nikola.
Najviše molitvenika i drugih svetih knjiga je iz Bezdana, Stanišića i Sonte. Uglavnom su na njemačkom jeziku, a kako kaže Nikola to je i razumljivo jer je njemačko stanovništvo bilo najimućnije: „Zatim na mađarskom jeziku i znatno manje na bunjevačkoj i šokačkoj ikavici, latinskom, francuskom i slovačkom jeziku. Iako su stari i nekoliko stotina godina, iako su se prenosili s generacije na generaciju molitvenici su dobro očuvani što pokazuje koliko su oni bili važni i koliko su se pažljivo čuvali. Molitvenik nije bio samo sveta knjiga iz koje se molilo, već nositelj kulture i tradicije jednog naroda, tako da je u religijskom životu pojedinca molitvenik imao centralno mjesto“, kaže Nikola.
Molitvenik, osim što se koristio za molitve, bio je statusni simbol. Bili su skupi, ali narodu potrebni, pa se svaka kuća trudila imati barem jedan molitvenik. „Molitvenik nosi jedan trag postojanja naroda. On ima svoju primarnu ulogu, ali to su jako vrijedne knjige, koje imaju povijesni značaj i ne mogu dopustiti da tako nešto propadne“, objašnjava Nikola.
Dio starih molitvenika sadrži i pismarice, ali postoje i posebne pismarice, zbirke su to pjesama samo sa stihovima ili i notnim zapisima. „To su pismarice koje se ja trudim i danas koristim kao kantor u bezdanskoj crkvi. Slobodno mogu reći da je Bezdan jedno od rijetkih mjesta gdje smo sačuvali stare crkvene pjesme. Nismo prihvatili nove pismarice, ni na mađarskim ni na hrvatskim misama, već pjevamo pjesme iz starih molitvenika. Za nas u Bezdanu to je sasvim normalno, ali kada nam na misu dođu vjernici sa strane začude se brojem starih pisama na našim misama“, kaže Nikola.
Najstarija knjiga u Nikolinoj kolekciji je molitvenik iz 1676. godine na francuskom jeziku. Knjiga jeste religijske tematike, ali kako se od XVII. stoljeća francuski jezik mijenjao Nikola još uvijek nije uspio otkriti što je sadržaj te knjige, je li molitvenik, pismarica, knjiga duhovnih promatranja. „Trudio sam se pronaći što više molitvenika na šokačkoj i bunjevačkoj ikavici, ali njih nije bilo toliko puno koliko je bilo molitvenika na njemačkom i mađarskom. Na njemačkom i mađarskom je bilo puno više molitvenika, čak i lokalnih izdanja. Velike tiskare bile su u Apatinu, Odžacima i Baji koje su tiskale molitvenike na njemačkom i mađarskom jeziku. Molitvenici na ikavici koje imam su Vrata Božja, Slava nebeska, Duhovna radost i Vinac bogoljubnih pisama“, kaže Nikola.
Prikupio je do sada oko 300 svetih knjiga, ali nije stao sa skupljanjem. Kada god mu se javi netko, kada na internetu nađe neki molitvenik koji nema, trudi se da i taj primjerak stigne do njegove zbirke.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)