Profesor, kulturni djelatnik, pisac, urednik, skupljač narodnih pjesama Bela Gabrić rođen je 10. ožujka 1921. na Verušiću. Sin je Laze i Marije, rođ. Tikvicki. U pučku je školu krenuo u salašarskoj školi na Klisi nedaleko od Subotice, a završio ju je u gradu. Nakon pet gimnazijskih razreda kod isusovaca u Travniku maturirao je u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu 1942. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je južnoslavenske književnosti, ruski jezik i povijest 1950. Službovao je kao srednjoškolski profesor u Subotici 1950.-70., nakon čega je bio bibliograf u subotičkoj Gradskoj knjižnici. Od lipnja 1972. do prosinca 1973. utamničen je u Srijemskoj Mitrovici jer je osuđen zbog „izazivanja nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti, mržnje i razdora", zapravo zbog organiziranja simpozija o dr. Josipu Andriću 1969. u Ristovači kraj Bača. Nakon povratka u Suboticu pet je godina bez posla, a od 1978. do umirovljenja 1984. radi kao knjižničar u subotičkom Gradskom muzeju. Svoj rad nastavlja kao profesor u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji Paulinum u Subotici te kao predavač književnosti na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije.
Nakon Drugoga svjetskoga rata napisao je više priručnih skripta iz književnosti i povijesti za školske potrebe. Sudjelovao je na mnogim znanstvenim skupovima i predavanjima, uredio je i popratio komentarima knjige Ante Sekulića, Ivana Kujundžića, Pavla Bačića, Jakova Kopilovića, Ivana Prćića – Učitelja, Ive Prćića st., Ante Jakšića, Marije Grunčić-Nenin, Nedeljke Šarčević, Marka Peića i dr. Skupljao je narodne pjesme, pisao o narodnim običajima, o književnosti vojvođanskih Hrvata, u povodu različitih obljetnica objavljivao je životopise značajnih osoba iz bunjevačke i šokačke kulture, a neumorno je bilježio i događaje u životu hrvatskoga puka u Bačkoj. Radove je objavljivao u zavičajnim listovima i periodici (Bačko klasje, Subotička Danica, Zvonik, Klasje naših ravni, Glas ravnice i dr.) te u periodici u Hrvatskoj (Marulić 4/1970, 5/1981, 4/1994, 5/1994, 1/1996; Crkva u svijetu 2/1990; Sveta Cecilija 4/1986 i dr.). U rukopisu mu je ostala antologija hrvatskih pisaca u Bačkoj, odnosno Podunavlju. Svojim istraživanjima, zapisima i čuvanjem rukopisne i druge zaostavštine nesebično je pomagao mnogim suvremenicima, od učenika do pisaca, bibliografa i povjesničara. Pisao je pod različitim pseudonimima: Al-Be, Vojmir, V-r, Mirko Bunjevčev i dr.
Bio je član uredničkoga vijeća i urednik kalendara Subotička Danica, lektor i tehnički urednik Glasnika sv. Franje, glasila Franjevačkog Trećeg reda u Subotici, član uredništva katoličkoga lista Bačko klasje, katoličkoga mjesečnika Zvonik te glavni urednik časopisa za književnost, umjetnost i znanost Klasje naših ravni 1996.-99. Uredio je i Zbornik predavanja Znanstvenog skupa u Subotici 12.-14. VIII 1986. (Subotica, 1987.) te sve brojeve Zbornika Ivana Antunovića (Subotica, 1990.-94.). Svoju bogatu knjižnicu i mnogobrojne izvore (dokumentaciju međuratnih hrvatskih udruga i sl.) ostavio je Bunjevačko-šokačkoj knjižnici Ivan Kujundžić.
Cijeloga života bio je vrlo aktivan u društvenom i kulturnom životu. Dugogodišnji je član odbora žetvenih svečanosti Dužijanca i manifestacije Dani kruha i riječi, član organizacijskoga odbora velike proslave u povodu 300. obljetnice seobe veće skupine Bunjevaca u Suboticu i Bačku 17. VIII. 1986. u Subotici. Istaknuo se organiziranjem mnogobrojnih kulturnih priredaba i književnih večeri. Bio je aktivan član i osnivač više hrvatskih institucija i udruga, među kojima Katoličkoga instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović (u kojem je bio dugogodišnji pročelnik Bunjevačko-šokačke knjižnice Ivan Kujundžić), Demokratskoga saveza Hrvata u Vojvodini, Hrvatskoga kulturno-umjetničkog društva Bunjevačko kolo, Hrvatskoga akademskoga društva i dr., a bio je i član Vijeća za tisak Subotičke biskupije.
Preminuo je 4. kolovoza 2001. godine u Subotici.
Za velike zasluge na području duhovne kulture papa Ivan Pavao II. odlikovao ga je priznanjem Pro Ecclesia et Pontifice 1990., što je najviše odličje koje Crkva dodjeljuje vjernicima laicima. Skupština Općine Subotice proglasila ga je 2000. počasnim građaninom Grada Subotice, a njegovo ime nosi Hrvatsko društvo za pomoć učenicima. Svoju kuću darovao je Katoličkoj crkvi, a na IV. danima Balinta Vujkova 2005. ondje je otvorena Spomen-kuća Bele Gabrića. U njoj su danas smješteni Hrvatska čitaonica i Hrvatsko društvo za pomoć učenicima Bela Gabrić, a ulica u kojoj se nalazi nosi njegovo ime.
Djela: Prelo, Narodni običaji bačkih Hrvata, 1 (s L. I. Krmpotićem), Subotica, 1992; Materice, Narodni običaji bačkih Hrvata, 2, (s L. I. Krmpotićem), Subotica, 1992; Polivači, Narodni običaji bačkih Hrvata, 3 (s L. I. Krmpotićem), Subotica, 1992; Preljske pisme, Subotica, 1993; Bibliografija kalendara Subotička Danica 1971.-1972. i 1984.-1993. (s I. Prćićem ml.), Subotica, 1994; Bunjevačke kraljičke pisme (s A. Pokornikom), Subotica, 1996.
Prema: Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, sv. 8
Članak objavljen povodom stote obljetnice rođenja
Katarina Čeliković
