Zajednički kalendar manjinskih hrvatskih institucija u Srbiji za 2025. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih kipara u Srbiji koja pripadaju segmentu javne spomeničke baštine. Mjesec listopad predstavljaju radovi Ivana Meštrovića – skulptura Pobjednik i Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu te poprsje Ambrozija Boze Šarčevića u Subotici.
Životopis
Ivan Meštrović (Vrpolje, 1883. – South Bend, 1962.) najznačajniji je hrvatski i jugoslavenski kipar. Odrastao je u Otavicama kraj Drniša, školovao se u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu (1900.), potom odlazi u Beč gdje studira kiparstvo a potom i arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti (1901. – 1906.). Boravio je u Parizu (1908. – 1911.) a za vrijeme Prvog svjetskog rata boravi u Švicarskoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj. Postaje profesor na zagrebačkoj Akademiji 1922. godine, a uz to i rektor (1923. – 1942.). Početkom Drugog svjetskog rata odlazi u Rim, potom Švicarsku a u Sjedinjene Američke Države odlazi 1947. godine gdje radi kao profesor kiparstva na Sveučilištu Syracuse, potom od 1955. na Sveučilištu Notre Dame u South Bendu. Izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama diljem svijeta. Od 1934. bio je član JAZU-a (danas HAZU), od 1951. počasni član Akademije likovnih umjetnosti u Beču, a od 1960. Američke akademije za umjetnost i književnost. U početnoj fazi stvara pod utjecajima Rodina i bečke secesije, modelirajući djela prožeta simbolizmom a potom radi epsku monumentalnu plastiku Kosovskog ciklusa (1908. – 1914.). Autor je brojnih skulptura u prostoru – Zdenac života (Zagreb, 1905.), Josip Juraj Strossmayer (Zagreb, 1926.), Indijanci (Chicago, 1928.), Pobjednik (Beograd, 1928.), Grgur Ninski (Split, 1929.), Spomenik zahvalnosti Francuskoj (Beograd, 1930.), Povijest Hrvata (Beograd, 1932.), Spomenik Svetozaru Miletiću (Novi Sad, 1939.). Meštrović potpisuje i koautorstvo nekoliko arhitektonskih rješenja sakralnih i memorijalnih građevina, među ostalim mauzoleja Njegoša (Lovćen, nacrt 1924., izgrađen 1969. – 1974.), mauzoleja obitelji Meštrović (Otavice, 1926. – 1931.), Doma hrvatskih likovnih umjetnika (Zagreb, 1934. – 1938.) i mauzoleja Neznanom junaku (Avala kod Beograda, 1934. – 1938.). Njegova djela nalaze se u brojnim muzejskim institucijama: Galeriji Meštrović u Splitu, Atelijeru Meštrović u Zagrebu, Spomen galeriji Ivana Meštrovića u Vrpolju, Narodnom muzeju u Beogradu i drugdje.
Pobjednik na Kalemegdanu
Spomenik Pobjednik podignut je 1928. na Kalemegdanu odnosno Gornjem gradu beogradske tvrđave povodom proslave desetogodišnjice proboja Solunskog fronta. Spomenik čini brončana muška figura na postamentu u vidu dorskog stupa na visokoj kvadratnoj bazi. Skulptura je izrađena još 1913. kao završni motiv fontane čije je postavljanje bilo predviđeno na Terazijskom platou. Meštrović je tu fontanu zamislio kao spomenik oslobođenju od osmanlijskog ropstva. Uslijed izbijanja Prvog svjetskog rata postavljanje figure je odloženo. Novi naziv, Pobjednik, proistekao je iz njegove nove posvete pobjedi srpske vojske u Prvom svjetskom ratu.
Prve ideje za podizanje potiču još iz 1912. godine kada se pobjedom u Prvom balkanskom ratu u javnosti pojavljuju prijedlozi za podizanje spomenika u Beogradu, u slavu konačne pobjede nad Osmanlijama. Predsjednik općine Beograd Ljubomir Davidović i gradski čelnici u kolovozu 1913. donose odluku da se ovaj veliki događaj obilježi podizanjem spomenika posvećenog pobjedi. Prvotno je zamišljen u formi monumentalne fontane koja je trebala biti postavljena na prostoru Terazijskog platoa te izrađena od kamena s postamentom koji su činile četiri lavlje figure, a čija leđa bi činila oslonac za ovalni bazen. Iz središta fontane uzdizao bi se mramorni stup, simbol ropstva pod Turcima, na čijem vrhu je predviđena figura Pobjednika kao simbola trijumfa. Meštrović je u listopadu 1913. zaključio Ugovor sa Općinom i odmah započeo rad na realizaciji fontane. Kako bi radove što prije završio, Meštrović se preselio u Beograd te je imao atelijer u suterenu osnovne škole kod Saborne crkve. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, ponovo se javlja ideja o podizanju fontane na Terazijama, ali s obzirom na manjak financija, Meštroviću je plaćeno samo za odljev figure Pobjednika i lavljih maskerona za fontanu. Ipak, 1923. dolazi do sporazuma između beogradske općine i Meštrovića da se izradi spomenik na Terazijama. Međutim, nakon pripremnih radova na kopanju temelja, beogradska javnost počela je osporavati postavljanje spomenika na toj lokaciji pa je odlučeno da se spomenik ipak postavi na kalemegdanskom platou. Ova odluka se poklopila sa završetkom radova na uređenju Savskog šetališta i Velikog stubišta na Kalemegdanu, kao i godišnjice obilježavanja proboja Solunskog fronta. Upravo u spomen tog događaja 7. listopada 1928. godine svečano je otvoren novi dio Savske aleje i otkriven Pobjednik.
Ovu figuru Meštrović koncipira odmah nakon ciklusa skulptura namijenjenih Vidovdanskom hramu na čiji se idejni i stilski koncept nadovezuje i u kojeg spadaju reprezentativna djela Meštrovićeve plastike poput skulptura Marka Kraljevića, Miloša Obilića i drugih radova. Ova skulptura pobjedničkog atlete, izvedena u monumentalnoj formi, postavljena na visoki stup u simboličkom smislu reprezentira figuru pobjede. Kompoziciju spomenika čine brončana muška figura sa sokolom u lijevoj ruci i spuštenim mačem u desnoj kao simbola završetka ratnog doba. Meštrović je, modelirajući predimenzionirani mišićni tonalitet, jasno stavio do znanja da se ne radi o prikazu običnog pojedinca, već o znamenju heroja odnosno mitskog junaka. Zanimljivost je i to da je na glavu figure smjestio tzv. keče, kapu koja ovdje predstavlja element narodne nošnje starosrbijanske-torlačke regije ali koja se danas češće koristi u albanskoj narodnoj tradiciji. Postament odnosno stup sa bazom na kojemu se skulptura nalazi rad je arhitekta Petra Bajalovića. Visina kompozicije iznosi 14 metara čime je omogućeno sagledavanje spomenika u cjelini, dok su detalji u drugom planu. Spomenik je, suprotno svojoj prvotnoj ideološkoj namjeni, vremenom postao univerzalni i prepoznatljivi simbol grada Beograda zahvaljujući lokaciji i sceničnosti okruženja u kojem se nalazi.
Zahvalnost Francuskoj
Spomenik zahvalnosti Francuskoj nalazi se također u širem centru Beograda, u kalemegdanskom parku. Postavljen je 11. studenog 1930. godine na dan obilježavanja primirja i faktičkog kraja Prvog svjetskog rata. Ova skulpturalna kompozicija postavljena je u znak prijateljstva, uzajamne pomoći i suradnje Srbije i Francuske tijekom rata. Podizanje ovog spomenika financirano je dobrovoljnim prilozima Društva prijatelja Francuske i Društva nekadašnjih đaka francuskih škola. Do Prvog svjetskog rata na ovoj lokaciji nalazio se spomenik Karađorđu, rad Paška Vučetića, postavljen 1913. a srušen 1916. godine. Spomenik je svečano otkriven u prisustvu kralja Aleksandra Karađorđevića i kraljice Marije, kraljevske vlade, visokih zvanica delegacije francuske vlade, solunskih ratnika, udruženja, škola i velikog broja građana.
Spomenik čine dva dijela: visoki postament od bračkog kamena i ženska figura od bronce koja predstavlja alegoriju Francuske i svojim ekspresivnim pokretom juriša u pomoć Srbiji. Spomenička figura prikazuje alegoriju, skulpturu žene koja simbolizira Francusku. U donjoj zoni postamenta nalaze se dvije bareljefne kompozicije. S istočne strane nalazi se reljef žene koja sjedi, oličenje Sorbonne, odnosno prosvjetne pomoći srpskoj omladini tijekom i poslije rata. Na zapadnoj strani smještena je kompozicija Ratnici, koja predstavlja zajedničku borbu srpskih i francuskih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata. Ove plitke reljefe su prema Meštrovićevim crtežima izveli njegovi tadašnji učenici – Frano Kršinić, Antun Augustinčić, Grga Antunac, Šime Dujmić i Drago Orlandini. Na preostale dvije strane postamenta nalaze se natpisi Volimo Francusku kao što je ona nas volela 1914-1918 i A la France MCMXXX. Stilski gledano, ovaj monument se nalazi na razmeđi post-secesije i nadolazećeg art déco-a s obzirom na to da je alegorija zahvalnosti predstavljena u specifičnoj stilizaciji, jednom snažnom pokretu kojim figura probija zrak i gradi aerodinamičnu formu.
Poprsje Boze Šarčevića
Ambrozije Boza Šarčević (1820. –1899.), preporoditelj bunjevačkih Hrvata, bio je odvjetnik, stenograf za latinski jezik u Ugarskome saboru u Požunu, županijski odvjetnik, kotarski načelnik i kotarski sudac u Aljmašu, dok je u Subotici bio gradski pod-odvjetnik i gruntovničar u sudu. Uređivao je nekoliko godišta Bunjevačkog kalendara i Bunjevačkog i šokačkog kalendara, te je bio suradnik Bunjevačkih i šokačkih novina i Bunjevačke i šokačke vile. Autor je i više rječnika govora bunjevačkih Hrvata. Dugogodišnji subotički novinar Joso Šokčić (1902. – 1969.) pripremajući monografiju o Bozi Šarčeviću obratio se Ivanu Meštroviću s molbom da napravi poprsje ovom poznatom Subotičaninu. On je to sa zadovoljstvom prihvatio, i to bez naknade, kao „uspomenu na jednog znatnog narodnog čovjeka i za ljubav Hrvata Bunjevaca“. Gipsani original Meštrović je poslao starom suradniku Franji Antoliću, tada poslovođi Državne ljevaonice umjetnina na zagrebačkoj Ilici, kako bi se napravio odljev u bronci. Ivan Meštrović je poprsje oblikovao 50ih godina kada je već odselio u SAD. Ova bista je njegovo drugo djelo u Subotici. Prethodno je izradio poprsje Miroljuba Ante Evetovića, te je navraćao u Suboticu nekoliko puta tijekom 30ih. Tada je lijepo primljen te mu je Subotica ostala u dobrom sjećanju na što ga je Šokčić i podsjetio. Meštrović i Šokčić pismima su obavljali sve dogovore i razmjenjivali fotografije na osnovu kojih je kipar sačinio portret Boze Šarčevića. Meštrović je u jednom od pisama i naznačio da gipsanu bistu poklanja Šokčiću, a odljev gradu Subotici. Međutim, prošlo je desetljeće i pol dok skulptura nije dobila svoje mjesto u javnom prostoru Subotice, te se nalazila u postavci Gradskog muzeja. Prema gradskom urbanističkom planu iz 1965. godine, spoj ulica Borisa Kidriča (današnji Korzo) i Vladimira Nazora zamišljen je kao pjaceta u sklopu šireg plana što je bio prvi konkretan korak u zaštiti gradskog jezgra. Sam izbor lokacije mjesta za poprsje ispratio je i tadašnji lokalni tisak pišući o njenim prednostima i manjkavostima te mogućnostima adekvatnog pozicioniranja skulpture. Na kraju, pomenuta pjaceta odabrana je kao najpogodnije mjesto što je prihvaćeno i od strane inicijatora podizanja spomenika Ambroziju Šarčeviću. To se poklopilo i sa željama samog Meštrovića. Naime, on je nakon izrade poprsja zamolio da se ono postavi u okruženju arhitekture i s obveznom zelenom pozadinom pošto je smatrao da, uslijed njenih dimenzija, skulptura ne bi trebala biti smještena u velikom slobodnom prostoru.
U travnju 1971. godine poprsje je svečano otkriveno u prisustvu velikog broja Subotičana. Prisutni su bili i predstavnici kulturnih i društveno–političkih organizacija a spomenik je otkrio Károly Bagi, tadašnji predsjednik Skupštine općine. Tom prigodom je na subotičkom Senćanskom groblju, gdje je Šarčević pokopan, održana komemoracija i prigodni program koji su priredili članovi Narodnog kazališta, pionirski puhački orkestar i pjevački zbor KUD-a Bunjevačko kolo. Poprsje je postavljeno na postament od jablaničkog granita na kome je u podnožju uklesano Rad i poklon Ivana Meštrovića. Kada je sredinom 80ih godina vršena obnova i uspostavljanje pješačke zone gradskog središta poprsje Boze Šarčevića je listopada 1985. godine izmješteno na današnju lokaciju u Parku Ferenca Raichlea (tada Lenjinovom parku). Radovi na obnovi korza i prilaznih ulica potpuno su izmijenili izgled ovog malog trga kojeg su sa strane ulice Vladimira Nazora upravo zatvarale krošnje nekoliko stabala te tako kreirale dobar ugođaj. Umjesto biste, u sredini platoa spuštenog za tri stube i okruženog klupama, našla se suvremena brončana skulptura (česma) autora Save Halugina koja je postavljena u travnju 1986. godine. Ni ovaj dizajn trga nije dugo potrajao, iako je bio u sazvučju sa cjelinom korza. Na inicijativu tadašnje gradske vlasti, radovi vršeni 2008. godine na novoimenovanom prostoru Plato dr. Zorana Đinđića donose preuređenje na potpuno suprotnim načelima. Između starih historicističkih palača s kraja 19. i početka 20. stoljeća postavljena je čelična konstrukcija s prskalicama, čiju upitnu estetiku i svrsishodnost nisu prihvatili ni građani kao ni stručna javnost. Mehanizmi i osvjetljenje od početka nisu radili kako je predviđeno a vremenom su i podne ploče pretrpjele oštećenja. Šarčevićevo poprsje u Raichleovom parku danas je u dobrom stanju, iako je u nekoliko navrata bilo pokušaja oštećivanja skulpture. U neposrednoj blizini nalazi se i poprsje arhitekta Raichlea, rad subotičke kiparice Daniele Mamužić postavljen 2004. godine.
Izvori:
Aleksandar Božović, Spomenik Pobednik Victor Monument, Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, 2014.
Radina Vučetić-Mladenović, „Pobednik: polemike uoči postavljanja Meštrovićevog spomenika“, Godišnjak za društvenu istoriju VI: 2 (1999), str. 110–123.
Dejan M. Tubić, Umetnost secesije kao srpska rana moderna, doktorska disertacija, Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet u Beogradu, Odeljenje za istoriju umetnosti, Beograd 2013.
https://beogradskonasledje.rs/katalog_kd/spomenik-pobedniku
https://beogradskonasledje.rs/izdvajamo/spomenik-zahvalnosti-francuskoj-2
https://gradsubotica.co.rs/postavljanje-biste-boze-sarcevica/
https://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A144/Bista-neostecena,-povratak-nakon-dodatne-zastite/
Foto:
Nada Sudarević (Hrvatska riječ)
Nenad Petrović (Beta)
Ana Slović (Beta)
