Od prvoga sveska, objavljenog 2004. godine, Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca postupno popunjava praznine u poznavanju povijesti i baštine hrvatske zajednice. U izdanju Hrvatskog akademskog društva iz Subotice dosad je objavljeno sedamnaest svezaka, u kojima se kroz biografije, ustanove, tiskovine, običaje i povijesne procese otkriva složenost života ovdašnjih Hrvata. O istraživačkim otkrićima, odnosu etničkog podrijetla i nacionalnog osjećaja, zastupljenosti manjih sredina te budućnosti ovoga leksikografskog pothvata razgovarali smo s njegovim glavnim urednikom dr. sc. Slavenom Bačićem.

Prvi svezak Leksikona objavljen je 2004. godine. Kada pogledate sve što je od tada napravljeno, u čemu vidite njegov najveći doprinos poznavanju podunavskih Hrvata?

U ovih već više od 20 godina, koliko izlazi Leksikon, čini mi se da je njegov najveći doprinos ono zbog čega je projekt i pokrenut, a to je popuniti praznine o Hrvatima u Podunavlju. Pritom, naravno, mislim na takozvano ugarsko Podunavlje. Za nas su političke granice u tom smislu umjetne. I Hrvati u Mađarskoj, kao i kod nas, heterogeni su i čini ih više subetničkih skupina koje imaju različitu povijest. Imamo Hrvate u Srijemu, Beogradu, Banatu, Bačkoj, a u Bačkoj opet Bunjevce i Šokce. Mi smo se odlučili za ovakav teritorijalni opseg između Dunava i Tise, od Novoga Sada do Senandrije, gdje uglavnom Hrvati pripadaju istim subetničkim skupinama i dijele sličnu povijest.

Koje je praznine u znanju o našoj zajednici Leksikon trebao popuniti kada ste ga pokretali, a koje ste uočili tek tijekom rada?

Osnovni cilj bio je popuniti praznine o nama. A otkud te praznine? One su nastajale, s jedne strane, zato što su o nama pisali autori drugih narodnosti. S druge strane, među nama je bilo relativno malo autora koji su pisali o vlastitoj zajednici. U to je vrijeme uglavnom bio Ante Sekulić, koji je prikupio dosta materijala, ali je ipak nedostajao komplementarniji pristup kojim bi se obuhvatila cjelina, a prema tome i rad više autora. U tom smislu mislim da smo u velikoj mjeri uspjeli popuniti praznine. Kada pogledate povijesne osobe, došli smo do mnogih podataka koje ranije nismo imali. Pisali smo i o suvremenicima, osobito onima iz bliže povijesti, o kojima danas gotovo nema podataka, osobito kada je riječ o razdoblju poslije Drugoga svjetskog rata. Manjinski život uglavnom je bio vezan za Crkvu, pa o onima koji u to nisu bili aktivno uključeni uglavnom ima i manje zapisano. S druge strane, kada smo pisali makropedijske natuknice, poput, primjerice, „Kalvarija“, opisali smo na jednom mjestu sve kalvarije u Bačkoj, u mjestima u kojima žive Hrvati. Zanimljivo je da se ta natuknica svidjela sadašnjem velečasnom Draženu Skenderoviću i da mu je bila poticaj za daljnja, slična istraživanja.

Uz biografije, obrađujete ustanove, tiskovine, običaje i povijesne procese. Kako odlučujete što zaslužuje zasebnu natuknicu i koliki joj prostor treba dati?

Sam postupak bio je takav da smo negdje 2002. i 2003. godine razgovarali sa svim autorima iz Subotice, Sombora, sa Šokcima te iz Mađarske. Svi su dali svoje prijedloge za abecedarij i tako je nastao jedan veliki abecedarij. Od njega krećemo kada počinjemo novi svezak, uzimamo prijedloge i tek ulazimo u bit stvari, vidimo zaslužuje li nešto uopće ući ili ne. Budući da radimo na neprofesionalnoj osnovi, odstupamo od standarda unaprijed zadanog opsega članka. Profesionalne ustanove unaprijed zadaju broj redaka, rečenica ili slovnih mjesta. Mi ne možemo biti toliko striktni i više kroz redakturu pokušavamo tekst svesti na mjeru za koju mislimo da mu pripada. S tim je povezano i pitanje prirode tekstova. Neki puta autori daju preduge tekstove, gotovo novinske ili stručne članke. Onda ih je potrebno svesti na leksikografsku mjeru, a to ponekad oduzima dosta vremena. Nakon redakture tekstove obrađuje lektor Petar Vuković. Želio bih naglasiti da je njegova uloga neusporedivo značajnija, nego što naizgled govori formalna uloga lektora, jer on kroz jezičnu redakturu daje kvalitetu konačnoga teksta. Na koncu, tu je i Mirko Kopunović koji radi korekturu tekstova kroz više krugova čitanja.

Kada arhivski dokumenti, novinski napisi i obiteljska sjećanja daju različite podatke, kako utvrđujete što je pouzdano i kako čitatelju pokazujete ono što ostaje neizvjesno?

Posebno je zanimljivo kada se pojedini podaci u literaturi pojavljuju različito ili pogrešno. Kada radimo biografije, uvijek provjeravamo datume rođenja i smrti. Ne jedanput dogodilo se da su se pogrešni podaci godinama ili desetljećima provlačili kroz literaturu ili su postojali različiti datumi. Tada samo izravnom provjerom u matičnim knjigama dolazimo do točnih podataka.

U stručnom radu o Leksikonu razlikujete etničko podrijetlo i nacionalni osjećaj. Kako se ta razlika odražava na odabir i pisanje biografija, osobito kada je riječ o ljudima koji se drukčije nacionalno izjašnjavaju?

Jedna od osobitosti našeg Leksikona upravo je razlika između etničkog podrijetla i nacionalnog osjećaja. To je prilična specifičnost, jer, primjerice, u Hrvatskom biografskom leksikonu uvrštavaju se osobe koje su živjele na području Hrvatske, bez obzira na nacionalnost, i Hrvati izvan toga područja. Međutim, spomenuti teritorijalni opseg našeg leksikona nikada nije bio dio Hrvatske. Bili smo, a i dalje jesmo, izloženi asimilacijskim procesima. Imate osobe poput Albe Kuntića, koji je smatrao da su Bunjevci Srbi katoličke vjere. Imate mnogo pomađarenih plemićkih porodica i njihovih potomaka u Mađarskoj. Ili danas kod nas Bunjevce koji se nacionalno osjećaju Hrvatima i oni koji to niječu. Budući da je riječ o etnički istom korpusu, smatram da pisanjem o nekome tko je etnički podrijetlom, npr. Bunjevac, a nacionalno se osjeća Mađarom ili Srbinom, zapravo primjerom pokazujemo asimilacijske procese. Kada bismo to isključili i strogo se ograničili na one koji se isključivo osjećaju Hrvatima ili su se tako osjećali, bojim se da ni u prošlosti ne bismo bili sigurni za neke osobe. Kako, primjerice, izostaviti Miju Mandića, koji je u poznim godinama života bio antihrvatski raspoložen, a nezamjenjiv je kao jedan od naših preporoditelja? U tom smislu nastojimo uključiti sve one koji su istog etničkog podrijetla koje obuhvaća naslov i teritorijalni opseg Leksikona. Kada je riječ o živim osobama koje se ne osjećaju Hrvatima, tražimo njihovu suglasnost. Uglavnom su se svi Bunjevci koji se danas ne smatraju Hrvatima, a uvršteni su u Leksikon, složili da se o njima piše. I oni su pokazatelj složenosti našeg nacionalnog bića.

U Leksikon uključujete i pripadnike drugih naroda koji su utjecali na život podunavskih Hrvata. Što njihove biografije otkrivaju o odnosima i međusobnim utjecajima na ovom prostoru?

Uključujemo ih u mjeri u kojoj su utjecali na nas i u kojoj su za nas važni, primjerice ako su pisali o nama. Često su o nama pisali, pa i danas pišu, pripadnici drugih naroda, i to je bio jedan od razloga pokretanja Leksikona, jer nisu davali ili i danas ne daju točnu sliku. Čak se događalo i da su neki autori iz Hrvatske, kada su pisali o nama, imali pogrešne ili nedostatne podatke, dok točne podatke imamo mi koji smo ovdje na terenu. Želimo zabilježiti i kada je o nama pisao pripadnik drugog naroda i kako je gledao na nas. Primjerice, izišle su dvije mađarske monografije o Bačko-bodroškoj županiji, jedna krajem 19., a druga početkom 20. stoljeća. U jednoj je o Šokcima pisao Mađar János Jankó, a u drugoj Ivan Evetović. Te se obrade po sadržaju potpuno razlikuju. Jankó je bio etnograf, ali nije bio osoba s terena koja je poznavala takve stvari kao Ivan Evetović, koji je živio među Šokcima.

Kada pišete o suvremenicima, kako osiguravate kritički odmak, osobito ako se autori i osobe o kojima pišu osobno poznaju? Kako postupate s njihovim spornim ili prijepornim postupcima?

Suvremenici su, naravno, uvijek posebno pitanje. Nastojimo osigurati kritički odmak, prije svega izbjegavati ocjenu. Ocjene inače rijetko dajemo, uglavnom je onda riječ o osobama koje su važne, u pozitivnom ili negativnom smislu. Primjerice, u posljednjim svescima obrađeni su Lazar Merković i Milovan Miković, koji zaslužuju vrednovanje. To su, naravno, pozitivni primjeri. Ili, primjerice, treba vrednovati Vuka Stefanovića Karadžića ili Albu Kuntića, odnosno u kojoj su mjeri njihove ideje utjecale na poglede srpske znanosti, historiografije ili jezikoslovlja o nama. U takvim slučajevima također dajemo ocjenu.

Je li vas neko otkriće tijekom rada navelo da preispitate uvriježenu tvrdnju o prošlosti zajednice? Možete li izdvojiti primjer i objasniti na kojim se dokazima temelji novo saznanje?

Kroz rad, ne samo kroz podatke nego i kroz razmišljanje o pojedinim procesima i osobama, čak je i kod mene došlo do odmaka od nekih tradicionalnih razmišljanja. Jedan od posljednjih slučajeva bio je slučaj Jose Mamužića Coce. On je bio promađarski orijentiran, sudjelovao je u preporodnim gibanjima početkom 20. stoljeća i pisao za ondašnje Naše novine. Poslije Prvog svjetskog rata optirao je za Mađarsku i onda je u naših ljudi ocrnjen kao mađaron. Međutim, kada pogledate malo unatrag i vidite neke druge osobe koje su se u jugoslavenskom ili suvremenom razdoblju svrstale na neku drugu stranu, postavlja se pitanje je li i njega baš trebalo toliko ocrniti ako je učinio i dosta pozitivnih stvari. Imamo i druge osobe kojima bismo u suvremeno doba mogli dati drukčiju ocjenu. Osobno sam doista promijenio stajalište o nekim pitanjima. Neka su se stajališta nekritički prenosila od pisca do pisca, pa čak i iz generacije u generaciju. Kada ih pogledate s vremenskim odmakom, vidite da ocjena neke osobe ili pojave možda i ne treba biti tako stroga.

Kako osiguravate da u Leksikonu budu primjereno zastupljene i manje sredine, uključujući šokačka naselja i hrvatske zajednice u Mađarskoj? Gdje još vidite najveće istraživačke praznine?

Jedan od najosjetljivijih problema bila je zastupljenost manjih zajednica, odnosno kako izbjeći da uglavnom pišemo o Subotici i subotičkim Hrvatima. Najveći problem s kojim se susrećemo jest nedostatak autora s tih područja. Uspjeli smo okupiti nekoliko autora koji mogu pokriti ta područja – Josipa Dumenčića, Zvonimira Pelajića, Mariju Šeremešić, pokojnoga Matiju Đanića, pokojnoga učitelja Ivana Kovača, Živka Mandića iz Santova… Oni pokrivaju manje sredine u onoj mjeri u kojoj je to objektivno moguće. Jednostavno, nedostaju ljudi koji znaju i koji bi mogli ili htjeli surađivati i pisati. Osobito mi je bilo dojmljivo to što su neki ljudi, koji su već bili u godinama kada smo počinjali rad na Leksikonu, poput spomenutoga Matije Đanića ili učitelja Ivana Kovača, dali priloge unaprijed i za kasnija slova. Dok smo mi bili kod početnih slova B, C i D, oni su pripremali i tekstove za kasnije. Tako i sada, kada su već preminuli, objavljujemo tekstove koje su oni potpisali.

U 17. svesku obrađeni su i pojmovi poput nacije i nacionalne svijesti. Koje su najveće teškoće pri obradi takvih pojmova kroz povijesno iskustvo podunavskih Hrvata?

U ovom posljednjem svesku imali smo osobito zanimljive pojmove vezane za naciju i nacionalnu svijest. To su takozvane makropedijske natuknice. Ranije smo ih imali više, sada manje, jer su vremenski zahtjevne. Kod takvih pojmova uvijek nastojimo dati kontekstualizaciju u odnosu na nas. Dakle, ne prepisati iz nekoga općeg leksikona što je nacija, nego izdvojiti odgovarajuće elemente. O naciji i nacionalnoj svijesti možete pročitati svugdje, ali potrebno je te pojmove kontekstualizirati u odnosu na Hrvate na području koje obrađujemo. S druge strane, ne možete pod pojmom nacionalne svijesti ili nacije odmah početi pisati samo o nama. Mora se dati uvod i potom kontekstualizirati kako bi se dobila cjelovita slika.

U tom su svesku obrađeni Neven i brojne druge tiskovine. Što njihova povijest govori o načinu na koji su ovdašnji Hrvati oblikovali vlastitu javnost i održavali veze unutar zajednice?

Jedan od meni simptomatičnih slučajeva razvoja nacije i nacionalne svijesti upravo su obrađene novine Neven. Od početka izlaženja osamdesetih godina 19. stoljeća, u vrijeme Mije Mandića, do posljednjega broja 1939. godine, kada ih je uređivao Joso Šokčić, one su najbolji pokazatelj naših nacionalnih lutanja. To se vidi po autorima koji su surađivali i po uređivačkoj politici. Neven pokazuje svu složenost prilika u kojima je izlazio, od početka osamdesetih godina 19. stoljeća, zatim kada se iz mjesečnog časopisa pretvorio u tjedni list, pa kada je nakon rata ponovno počeo izlaziti kao izrazito politički list, jedno vrijeme gotovo tjedni list. Kada nastaju političke i društvene krize, i njegovo se izlaženje počinje prorjeđivati. Na kraju ga je, nakon stanke, preuzeo Joso Šokčić i uređivao u potpuno drugom, unitarističkom jugoslavenskom duhu. Zato je Neven vrlo dobra paradigma složenosti društvenih okolnosti u kojima smo kao narod živjeli i živimo.

Koje je podatke ili spoznaje Leksikon unio u šire hrvatske leksikografske prikaze? Koliko se time promijenila vidljivost podunavskih Hrvata?

Osobno mi je drago što su neki podaci koje smo obradili našli svoje mjesto i u najznačajnijim hrvatskim znanstvenim institucijama poput Leksikografskog zavoda. Nerijetko se događa da prilikom obrade pojedinih osoba u Hrvatskom biografskom leksikonu, preko naših suradnika, traže provjeru podataka ili dodatne podatke. S druge strane, naši suradnici i članovi uredništva postali su i suradnici Hrvatskog biografskog leksikona, kao što su Mario Bara ili Robert Skenderović. Držim da je i naš Leksikon utjecao na to da spoznaje o nama budu objektivnije i točnije te da budemo odgovarajuće predstavljeni, s točnim podacima, u hrvatskim izdanjima.

Što danas najviše otežava nastavak rada na Leksikonu i kakva bi vam konkretna potpora omogućila sigurnije dugoročno planiranje?

Prilike u kojima smo počeli raditi i današnje prilike prilično su se promijenile. Pripremne radove počeli smo još 2002., a prvi svezak izišao je 2004. godine. Sada, gotovo dva i pol desetljeća kasnije, društveno je ozračje drukčije. Tada je bilo vrlo pozitivno i šire političko ozračje i ozračje u našoj zajednici, a postojao je i velik elan među suradnicima. Danas se susrećemo sa sve više problema. Primjerice, Ministarstvo kulture nije podržalo izlazak posljednja tri sveska Leksikona, a prije toga ga je financijski pomagalo. Jedanput su naveli da je riječ o zanimljivom projektu, ali da je samo djelomično iz područja kulture. Osim toga, kod nekoliko posljednjih svezaka bilo je slučajeva da Hrvatsko nacionalno vijeće na nekim natječajima nije podržalo ovaj projekt, a o razlozima za to možemo samo nagađati. Simptomatičan je slučaj 15. sveska Leksikona kada je na natječaju Pokrajinskog tajništva za nacionalne manjine 2019. godine Hrvatsko nacionalno vijeće za drugi projekt Hrvatskog akademskog društva nazvan Jezičnim djelatnostima do jezične kompetencije, predložilo dodjelu triput većeg iznosa sredstava nego za Leksikon podunavskih Hrvata. Kada je riječ o materijalnim problemima, financijsku održivost sada nam jedino omogućuje Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Grad Subotica uvijek financijski pomaže, ali u novije vrijeme uglavnom kroz relativno simboličan iznos. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata nedavno je sklopio sporazum s Hrvatskim akademskim društvom prema kojem će, u skladu sa svojim mogućnostima, pružati potporu Leksikonu podunavskih Hrvata, kao i Biografskom leksikonu Hrvata istočnog Srijema. Drago mi je da se i Zavod kao institucija napokon formalno odlučila poduprijeti Leksikon.

Kako u ovakav projekt uključiti mlađe istraživače i prenijeti im znanje koje su dosadašnji suradnici prikupljali desetljećima? Postoji li već takva suradnja?

Osim onoga početnog elana, mnogi su suradnici, nažalost, u međuvremenu preminuli i imamo poteškoća s pronalaženjem novih. Hvala Bogu, neki su se i kasnije priključili. Primjerice, Mario Bara pridružio se nakon nekoliko svezaka. U novije vrijeme priključili su se i autori poput velečasnog Dražena Skenderovića. Vladimir Nimčević također je bio vrlo dragocjen. Žao mi je što više ne sudjeluje u manjinskom životu jer je radio vrlo temeljita istraživanja. Neki su pak odustali od suradnje na Leksikonu, a o razlozima, koje ne znam, mogu samo nagađati.

Svesci Leksikona već su dostupni u PDF-u. Što bi bilo potrebno za sljedeći korak, stvaranje jedinstvenog pretraživog mrežnog izdanja, i je li to među vašim planovima?

Upravo zbog svih tih poteškoća projekt ne možemo ostvariti u punom opsegu kako smo ga zamislili na početku. Prije svega, mislim na internetsko izdanje. Zamišljeno je da bude poput Hrvatske enciklopedije, da svaka natuknica bude posebna i da se podaci ažuriraju. Međutim, s obzirom na sve što sam rekao, za to je potrebno i kadrova i sredstava, te se zasad zadovoljavamo time što su svi dosad izišli svesci dostupni u PDF formatu.

Na čemu trenutačno radite i što još treba napraviti da bi se stiglo do kraja abecede?

Trenutačno radimo na 18. svesku, slovo P. Jedna od poteškoća jest to što sve teže dolazimo do tekstova. Vjerojatno je svatko od nas koji surađujemo zauzet i svojim poslovima, pa zbog toga, među ostalim, kasnimo. Volio bih da svesci izlaze intenzivnije, ali tekstovi jednostavno ne pristižu dinamikom kojom bih želio.

Kako zamišljate rad na Leksikonu nakon posljednjeg slova? Na koji bi se način ranije natuknice provjeravale i dopunjavale novim saznanjima?

Svaki leksikografski posao, koji god radite, nikada nije završen. Ono što je napisano prije 20 godina stalno treba ažurirati. Sva tiskana izdanja nakon nekog vremena zastarijevaju. Na početku je zamišljeno da se, kada dođemo do posljednjeg slova, napravi drugo, dopunjeno i cjelovito izdanje, u jednom ili dva velika sveska. Međutim, s obzirom na dinamiku kojom radimo, ne znam koliko je to ostvarivo. Bio bih sretan da dođemo do slova Ž. Jedna je objektivna poteškoća i to što se smanjio interes za Leksikon među pripadnicima naše zajednice. Zašto i kako, to je otvoreno pitanje u koje sada ne bih ulazio. Navest ću samo primjer, na promociji četvrtoga sveska u velikoj vijećnici Gradske kuće imali smo gotovo 250 ljudi, a na promociji 16. sveska u Gradskoj knjižnici bilo je oko 25 ljudi. Žao mi je što je interes u samoj zajednici opao, jer se u Leksikonu nalaze podaci koje bismo trebali prenositi našim generacijama. Ono što nije zapisano, to će i nestati.

Koji Vam je trenutak u radu na Leksikonu dao najveći osobni poticaj za nastavak?

Osobno mi je najveći poticaj kada se ljudi zanimaju za Leksikon, kada me pitaju kada će izići novi svezak, kada traže nove sveske, uzimaju više primjeraka za svoju djecu. Poticaj su mi, naravno, i same promocije. Posljednja koju smo imali u Hrvatskoj matici iseljenika, kao i ranije promocije u Leksikografskom zavodu 2005. i 2010. godine, doista su iznimno poticajne. To je ono što ulijeva energiju. Vidite da se cijeni trud i vrijeme koji je uložen te da ljudi očekuju nastavak toga rada. U tom sam smislu, unatoč svim poteškoćama, optimist da ćemo doći do posljednjeg slova. Nadam se da će se priključiti još poneki mlađi, novi suradnik, a da će postojeći biti dovoljno ažurni da u idućih desetak godina dođemo do posljednjega slova abecede.

Izvor: Hrvatska riječ (I. U.)