U životu Emila Gabrića, koji je javnosti poznat kao vrsni violinist, mnogo toga nije bilo uobičajeno. Kako sam kaže, već kod dolaska na ovaj svijet uranio je dva i pol mjeseca. Što privatno, što profesionalno, četiri je puta, kako sabira, kretao od nule. Osjeća se to i u razgovoru s njime, gdje lako s teme osobnih duhovnih traganja stiže do geopolitike. Jer u osnovi svake priče, pa tako i ove, jesu ona bazična pitanja – od toga odakle dolazimo do onoga što ostavljamo iza sebe. Emil Gabrić rođen je 1975. u Subotici. Otac ga je usmjerio glazbi, i već kao mali Emil postaje violinistički vunderkind. Oni stariji možda pamte emisiju Varošarije, epizodu posvećenu Subotici, u kojoj plavokosi dječarac, virtuozno za svoje godine, svira na terasi jedne od poznatih gradskih zgrada. E, to je upravo naš Emil.

Akademski put

Kao izuzetno nadaren, Gabrić ranije završava srednju glazbenu školu. Profesor violine bio mu je Ivo Vlašić, koji od 90-ih godina živi u Sloveniji i s kojim je, kako dodaje, i danas u kontaktu. Sa 16 godina upisuje novosadsku Muzičku akademiju, a studij violine, od druge godine programa, nastavlja sa 17 godina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. „Imao sam veliku potporu u Subotici, između ostalog i od kazališnog redatelja Ljubiše Ristića, te sam još prije akademije pohađao seminare uglednih profesora u Novom Sadu i Beogradu. Trebao sam dobiti stipendiju za studij u Americi, na sveučilištu Bloomington u Indijani, koje je bilo odmah iza njujorškog Julliarda. To je bila neka priča na razini Jugoslavije, i kako se ta država raspala, to se nije dogodilo“, prisjeća se Gabrić. U Zagreb je stigao 1992., u vrijeme ratnih događanja. Uz studij na akademiji, osnovao je Paganini bend, s kojim će provesti narednih 26 godina. Ušavši u svijet gaža, iako je stigao do apsolventskog statusa, akademiju nije završio: „Nije bilo lako u to vrijeme doći iz Srbije u Zagreb, bio sam vrlo mlad. Cijela priča oko Paganini benda počela je iz nekakvog druženja; svi smo bili iz različitih krajeva, harmonikaš je bio recimo iz Golubinaca. Tu su se uklopila moja interesiranja vezana za romsku, srpsku i mađarsku muziku, što sam ponio iz subotičke multikulturalne sredine. Inače, kada je o riječ o etno glazbi, imao sam čast još kao dijete svirati s Janikom Balažom u jednom restoranu na Petrovaradinu. Iako je plan bio završiti akademiju, priča s Paganini bendom je krenula i tomu sam se skroz posvetio“.

Estradne godine

Hrvatska je glazbena scena brzo prepoznala Gabrićev talent te stil koji spaja klasičnu školu i otvorenost prema različitim glazbenim pravcima. Također, Gabrić je poznat i po tome što umije iz prve improvizirati na zadanu melodiju. S takvim kompetencijama, Gabrić je u proteklih tri desetljeća svirao gotovo sve –od Bacha do sevdaha. Godinu dana bio je i član orkestra Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado. Snimio je oko tri stotine pjesama za razne izvođače, film (pojavljuje se i u filmu Duh u močvari u režiji Branka Ištvančića), kazalište (Gavella, Histrioni…), dokumentarce (Kinofil Damira Janečeka) i televizijske serije. Svirao je na albumima ili nastupao uživo s imenima kao što su Arsen Dedić, Tereza Kesovija, Ibrica Jusić, Miroslav Škoro, Zlatni dukati, Lidija Bajuk, Toni Cetinski, Gibonni, Matija Dedić, Kićo Slabinac, Vera Svodoba, Frajle, Ćiro Gašparac, Plava trava zaborava… Nastupao je i s jazz i etno sastavima, a posljednjih godina svirao je i u cover sastavu The Kazetofon. Sve navedeno donijelo mu je puno poznanstava i putovanja po Hrvatskoj i regiji. Godine 2020. dobio je godišnju nagradu Status Hrvatske glazbene unije za instrumentalista. S matičnim Paganini bendom snimio je tri albuma: dva autorska – Ja sam život i Laži i druge te CD instrumentalno popularne klasike Classico. „Jedno vrijeme svirao sam i s Crvenom jabukom. Massimo Savić mi je bio susjed, pa smo znali družiti se i svirati kod mene u stanu, pričao nam je i anegdote iz vremena novog vala. Svirajući s Jelenom Radan zavolio sam fado muziku. Uspio sam svirati i s legendarnim Oliverom Dragojevićem na domjenku nakon jednog njegovog koncerta“, prisjeća se Gabrić samo nekih od druženja i svirki s poznatim kolegama.

Korona promjena

No, 2020. svijet je zaključala korona epidemija. Ta je situacija značajno promijenila Gabrićev glazbeni, a posljedično i privatni život. Svirke su utihnule, a s njima i prihodi za slobodne umjetnike poput našeg sugovornika. „Za vrijeme korone došao sam u situaciju svirati na ulici za burek. No, istovremeno sam konačno imao vremena duboko promišljati o svojem životu i krenuti u promjene. Baš u vrijeme korone u jednom trenutku imao sam samo deset kuna u džepu. Te sam posljednje novce dao liku koji ‘žica’ ispred marketa i sjećam se kako sam tada doživio neki ushit, neku duboku unutarnju sreću. Shvatio sam da je osjećaj vezanosti za materijalno naš unutarnji pakao. U to vrijeme odlučio sam kako ostatak života želim živjeti po svome: džabe ti sve ako se na kraju dana osjećaš prazno, loše. Svirao sam za ljude koji su milijarderi, kretao se u tim krugovima, vidio sam da se novcem ne može kupiti mir i sreća“, priča on. Gabrić se tako, nakon dužeg vremena, vratio duhovnim temama, proučavajući kršćanske poruke, ali i učenja istočnjačkih kultura. „Otkad sam bio dijete tražio sam taj odgovor na pitanje smisla. S 14-15 godina čitao sam Hesseovu Siddharthu koja mi je došla u ruke ponovno prije desetak godina. Redovito je čitam od tada svake godine. Danas imamo puno izvora informiranja, u tom smislu vrijeme je bolje nego ikada ranije. To nam pomaže da bolje vidimo ono što nam se događa. Volim proučavati istočne kulture i učenja. Na Istoku još uvijek postoji drugačiji osjećaj za zajednicu, na Zapadu smo otuđeni, od drugih i od sebe“.

Umijeće improvizacije

Unutarnja potraga vraćala ga je u djetinjstvo, otvarajući mu nove poglede i na njegovu ulogu u svijetu glazbe. „Moja ‘slava’ s violinom značila je i pritisak velikih očekivanja, torturu vježbanja osam sati na dan, poruke da nikad nisi dovoljno dobar, da sa 16 godina odrasteš i donosiš velike životne odluke. Pitao sam onda – kako to da nisam zamrzio glazbu, da sam ostao do danas u njoj? Onda sam shvatio da sam još na svom prvom koncertu, sa sedam godina u Subotici, dobio informaciju što je moj talent, moja posebnost. A to je dar improvizacije. Na tom sam nastupu izvodio Majstor pjesmu od Mozarta. Imao sam tremu, i u jednom trenutku sam se zablokirao, zaboravio note, te krenuo improvizirati i završio kompoziciju tako do kraja. Dakle, to je ono što ja trebam razvijati, a ne biti vrhunski svirač Mozarta ili jazza. Travka treba biti travka a ne ruža, to treba shvatiti, da budeš na putu svoje duše“, kaže Gabrić. Duhovne promjene pratio je i interes za drukčiju glazbu. Od 2020. svirao je u triu Franolić, Ćulap, Gabrić koji spaja elemente tradicionalne orijentalne i balkanske glazbe s indijskom, jazz, romskom i klasičnom glazbom. „To je kontemplativna glazba, za mene poput meditacije. Cilj nam je bio istraživati granice, svirati sve vrijeme bez kontrole uma. Ćulap je otišao iz tria prije tri godine. Nažalost, lautist Dražen Franolić je nedavno preminuo te sam ostao sam u našim glazbenim istraživanjima.“

Akademija i škola

U jednom periodu života, 2011. kada je imao 36 godina, Gabrić je odlučio završiti Muzičku akademiju. „Rekao sam sebi: idem vidjeti mogu li ja to? Prijavio sam diplomski kod prof. Gorana Končara. Mjesec dana, od jutra do 17 sati poslijepodne bio sam na akademiji, vježbao diplomski program, navečer taj materijal slušao. Kada sam diplomirao, prof. Končar mi je rekao kako nikada nije čuo toliki pomak u nečijem sviranju u tom razdoblju“, priča Gabrić. Kasnije je, 2013. godine, upisao i studij viole, instrumenta čiji mu baritonski zvuk, kako navodi, paše više od violine, ali nije diplomirao. Nakon više od dva i pol desetljeća pozornica i putovanja, 2021. zaposlio sam se kao profesor violine u Glazbenoj školi u Jastrebarskom pokraj Zagreba. „Imam osjećaj da sam se cijeli život spremao biti učitelj violine. Čast mi je raditi ovaj posao. Učitelj treba biti spoj između prošlosti i budućnost, da staro modificiramo za budućnost. Kao profesor, moj je dojam da su današnja djeca puno više ispred onoga kako ih obrazujemo. Mogu puno više informacija obraditi, ali su preopterećeni, nemaju vremena za kreacije, u strahu su od stalnog uspoređivanja i ocjenjivanja. Oko 200 padova je potrebno da bi dijete prohodalo, a tako je i u školi. Ništa ne ide brzo, ništa ne ide iz prve“, kaže on.

Obitelj i Subotica

Gabrić je otac dvije kćeri – Nike (19 godina) i Dine (15 godina). Starija je upisala Ekonomski fakultet, a mlađa gimnaziju. „Učim ih da vjeruju u sebe, da slijede svoje zamisli, ali pod jednim uvjetom: da ne rade drugom zlo“, kaže Gabrić. U rodnu Suboticu dolazi nekoliko puta godišnje. Kako navodi, s godinama sve češće. Katkad pomišlja i da bi se mogao vratiti u svoj bajnatski kvart. „S obzirom na to da već duži dio života živim u Zagrebu, trebao bih prije biti purger, ali se više osjećam kao Subotičanin. Imam užasnu potrebu za boravkom u tim prostorima. Mislim da nas ta mješavina kultura u gradu čini drukčijima, da smo otvoreniji i suosjećajniji. Dvorište u Bajnatu u koje se vraćam je dvorište u kojem sam prohodao i tamo i danas gledam oblake i razmišljam o životu. Moje kćeri obožavaju Suboticu, tamo imamo dvorište i kera. Imam i prijatelja u Subotici s kojima zasviram kad se sretnemo; možda od toga napravimo i neku polukazališnu predstavu“, kaže naš sugovornik. Što je stariji, kako kaže, ima manje planova i ambicija. „Želim prije svega imati mir, da su mi djeca zdrava, da pomažem gdje mogu. Nedavno smo snimili matricu za jedan neobičan zbor – zbor osoba koje nemaju glasnice. Također, plan mi je, u duetu s udaraljkama, snimiti album u čast divnom i nažalost pokojnom kolegi Draženu Franoliću, možda i neka suradnja s još jednim Subotičaninom u Zagrebu, orguljašem Alenom Kopunovićem Legetinom, koji mi je krizmani kum i s kojim smo muzicirali još kao mladi u Katedralnom zboru Albe Vidaković koji je vodila časna Mirjam Pandžić. Sve u svemu, nemam velikih ambicija, trudim se živjeti što više u sadašnjem trenutku“, kaže Gabrić na kraju razgovora.

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)