Ante Evetović Miroljub, franjevac, svećenik, pjesnik, lektor filozofije i crkvene povijesti. Otac Dano Evetović „Grujin" i majka Imerka Antunović imali su trinaestero djece, od kojih je Miroljub rođen kao šesti. Na krštenju dobiva ime Franjo, a ime Antun nosi od stupanja u franjevački red te ga zadržava i nakon prelaska u svjetovne svećenike. Njegov je brat Ivan, župnik i prepozit u Baču, bio upravitelj biskupskih dobara te zastupnik u mađarskom i jugoslavenskom parlamentu. Obitelj je bila u srodstvu s biskupom Ivanom Antunovićem, čiji je Miroljub bio štićenik.
Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, isusovačku gimnaziju završio je u Kalači i stupio, prema preporuci biskupa Antunovića, u franjevačku provinciju sv. Ivana Kapistrana 1881. Novicijat je proveo u Beču, a nakon njega je studirao filozofiju u Vukovaru i Fedvaru (mađ. Dunaföldvár) te bogoslovlja u Baji, gdje je 1886. zaređen za svećenika. Mladu misu imao je u rodnom Aljmašu.
Kao mlad i obrazovan svećenik, najprije postaje lektor filozofije u Fedvaru, a zatim je u Baji profesor crkvenog prava i povijesti. God. 1897. izabran je za gvardijana franjevačkog samostana u Baji, ali je 1899. istupio iz franjevačkog reda te postao svjetovni svećenik Pečuške biskupije. Tako je najprije postao kapelanom u Egragu (mađ. Egerág), malenu baranjskom mjestu, a 1900. prelazi u Slavoniju. Ondje je isprva kapelan u Valpovu, sljedeće godine župnik u Veliškovcima, a od 1902. do 1912. u Harkanovcima. U Valpovo prelazi 1912., gdje je župnik do svoje smrti. Pokopan je na valpovačkom groblju.
U književnosti se javio 1884. kao bogoslov i za četrdesetak godina svojega djelovanja ostavio je dubok trag u hrvatskoj književnosti u ugarskom Podunavlju. Njegova lirika ima i preporodnu notu s obzirom na to da je i sam uočio važnost materinskoga jezika i pripadnosti hrvatskomu narodu. U tome je napose pomogao zaštitnik biskup Antunović svojom bogatom knjižnicom, u kojoj je upoznao djela hrvatskih pisaca i hrvatske novine (Obzor, Vienac i dr.). Stekao je izvrsno obrazovanje, govorio je nekoliko jezika (njemački, francuski...) i sam je sudjelovao u društvenom životu. U Osijeku je 1909. bio jedan od osnivača Kluba hrvatskih književnika i umjetnika.
Pjesme je pisao hrvatskim književnim jezikom, ali je do kraja života ostao vjeran zavičajnomu govoru, ikavici, kojom je i počeo pisati. Objavljivao je pjesme u Nevenu i u kalendaru Subotička Danica, u Subotičkim novinama te u hrvatskim književnim časopisima, kao što su Vienac, Smilje, Kolo Matice hrvatske, Prosvjeta, Narodna obrana, Jeka od Osijeka, Hrvatski branik. Iako je važniji kao lirski pjesnik, napisao je i četiri epske pjesme. Pod pseudonimom Miroljub ulazi u hrvatsku preporodnu književnost, pokazujući izrazito pjesničko umijeće. Piše rodoljubnu poeziju, lirski i socijalno intoniranu, nježnu i pejzažnu, duhovnu i refleksivnu, katkad prigodnu, a najčešćim s ciljem razvijanja nacionalne svijesti među suzavičajnicima. Svojom poezijom postao je prvi pjesnik među bačkim Hrvatima koji se za života etablirao pišući hrvatskim književnim jezikom te s njime počinje suvremena povijest bunjevačke književnosti.
Klub hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku otkrio mu je 1931. spomen-ploču na župnom dvoru u Valpovu. U sklopu proslave 250. obljetnice doseljenja veće skupine Bunjevaca u Bačku u Subotici mu je 1936. podignuto poprsje, rad Ivana Meštrovića. Uklonjeno je nakon uspostave mađarske vlasti 1941., a 1996. vraćeno je na isto mjesto u park kod katedralne crkve. Od tada aljmaški Hrvati svake godine početkom lipnja priređuju Spomen-dan Miroljuba Ante Evetovića.
(Katarina Čeliković, Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, 7, Dž-F)
Naslovna fotografija: Ante Evetović Miroljub – portret iz Hrvatskog doma – Matice u Subotici, autor: Stjepan Albot
Fotografije poprsja kod subotičke katedrale: Nada Sudarević
