Ante Jakšić, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, novelist. Sin je Antuna i Marije, rođ. Pivar. U rodnom je mjestu završio šestogodišnju osnovnu školu 1920.-25. Nakon što je napustio školovanje za bravarski obrt, upisao se u sjemenište u Baču. Ispite je, skupa s ostalim sjemeništarcima, polagao privatno u državnoj gimnaziji u Subotici 1925.-28. Gimnazijsko školovanje nastavio je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku 1929. te u Somboru 1930.-32., gdje ga je i završio. Studirao je hrvatski jezik i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon završetka studija 1937. radio je kao profesor hrvatskoga jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku 1937.-38., u Franjevačkoj gimnaziji na Badiji na Korčuli 1939., u državnoj gimnaziji u Tuzli 1939.-44., u Osijeku 1944.-45., u Belom Manastiru 1945.-46, u Slavonskom Brodu 1946-52., u Gospiću 1952.-53, u mješovitoj gimnaziji u Subotici 1953.-56, u osnovnoj školi u Karlovcu 1956.-57 i u srednjoj ekonomskoj školi u istom gradu 1957.-62 te u Zagrebu od 1962. kao odgojitelj u Omladinskom muškom prihvatilištu, odakle je otišao u mirovinu 1970. Posljednje dvije godine života proveo je u zagrebačkom domu za ostarjele osobe Božidar Adžija. Preminuo je u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Pokopan je 4. XII. 1987. na seoskom groblju u rodnom Beregu.
U književnosti se javlja još u gimnazijskoj dobi. Svoju je prvu pjesmu objavio 1929. u gimnazijskom listu Travničko smilje. Ubrzo nakon toga, 1930-ih godina priključuje se krugu književnika bliskih Katoličkoj crkvi, okupljenih oko časopisa s kojima tada i sam uspostavlja suradnju: Hrvatska prosvjeta (1933.-37.) i Hrvatska straža (1933.-37.). Do kraja života surađuje u mnogobrojnim, uglavnom katoličkim časopisima i periodičkim publikacijama kao što su Mladost (1930.-33.), Omladina (1930.-34.), Hrvatski list (1934.), Ilustrovani glasnik (1932.-33.), Luč (1932.-39.), Krijes (1932.-33.), Hrvatska revija (1940.-43.), Obitelj (1934.-44.), Glasnik sv. Ante (1936.-45.), Kalendar Gospine krunice (1937.-43.), Marulić (1968.-87.), Marija (1969-.84.), Danica (1967.-86.) i dr. U zavičajnoj periodici u Bačkoj suradnik je u gotovo svim časopisima: Bunjevačko kolo (1933.-34.), Klasje naših ravni (1935.-44.), Subotičke novine (1936., 1939., 1941.), Subotička Danica (1933.-41, 1946., 1971.-72., 1984.-87.), Rukovet (1960., 1963.) i Bačko klasje (1982.).
Njegov pjesnički opus obuhvaća više od tisuću pjesama razasutih u periodici i u objavljenih 12 zbirka, od kojih je većina izdana u vlastitoj nakladi. Bio je jedan od „istaknutijih pjesnika katoličke usmjerenosti" u 20. st. u hrvatskoj književnosti, a uz Aleksu Kokića bio je jedan od najvažnijih pjesnika bačkih Hrvata. Slovi za pjesnika platoničke ljubavi, romantičnih čežnja i elegičnoga svijeta zavičaja. Oblikuje i često formu soneta, iz kojih isijava nostalgija, odanost i privrženost bereškomu te općenito bačkomu zavičaju. Snažni su u njegovoj poetici i nanosi socijalnih i domoljubnih elemenata. Ipak, književna ga je kritika prije svega označivala za pjesnika autentične religioznosti, čija je lirika prožeta „dubokom kršćanskom inspiracijom". Na taj način pjesnički usmjeren, literarno se formirao i nastavio djelovati izvan modernističkih struja hrvatske književnosti, napose onih dominantnih nakon Drugoga svjetskoga rata, zbog čega je izostajala i književno-znanstvena interpretacija i valorizacija. Pjesme su mu prevođene na njemački, španjolski, slovenski i češki.
U prozi se pojavljuje 1937. sa zbirkom pripovjedaka Marija : lirska novela. Nakon toga slijedila je objava nekoliko romana, koji su bili iznimno popularni i omiljeni kod čitatelja. Prvi mu je roman Šana se udaje, koji je izlazio u nastavcima u Subotičkim novinama 1939. (br. 22-52) i 1940. (br. 1-5). Roman koji donosi slike iz šokačkoga života i neslomivu ljubav dočekao je još dva izdanja (1943. i 1980.), ali i dramatizaciju i scensko izvođenje. U svojim proznim djelima tematizira uglavnom događaje i motive iz narodnoga života rodnoga kraja, snažno se naslanjajući na tradiciju kršćanske moralne proze. Za života je objavio četiri romana, a u rukopisu su mu ostala još tri:Niz tamne stube iz 1940., Pod bičem spoznaje iz 1943. i Kći sunčanih žala iz 1944. Njegovo djelo Dječak sa žitorodnih ravni također je ostalo neobjavljeno.
Autor je i epske pjesme Marin i Stana, koja je u nastavcima izlazila u Subotičkim novinama (br. 8-14/1941.) sve dok Drugi svjetski rat nije prekinuo izlaženje toga lista te nije objavljena do kraja. Osim toga, prema zapisima Josipa Andrića, autor je i dviju drama, od kojih je jednočinka Dida Tomin jid izašla u Subotičkoj Danici za 1936., a druga je ostala u rukopisu. Preveo je roman ruske katoličke književnice Nadežde Lappo-Danilevske K sreći, koji je objavljen 1936.
Religiozno nadahnuće i uvelike religiozna tematika njegova pjesništva i proznoga stvaralaštva bili su glavni uzrok dugogodišnjega prešućivanja u hrvatskoj službenoj književnoj povijesti sve do kraja 20. st. Ako bi ga se do tada povremeno kao književnoga stvaratelja i spomenulo, bilo je to isključivo u katoličkoj periodici. Iako je uvršten u Leksikon pisaca Jugoslavije, u natuknici se navodi samo literatura za razdoblje 1934.-54., a za vrijeme nakon 1945. samo dva bibliografska podatka.
Pjesme su mu uvrštene u desetak antologija.
Bio je član Hrvatskoga književnoga društva sv. Ćirila i Metoda, Društva hrvatskih književnika i član uredništva Hrvatske književne revije Marulić od osnutka 1968. U Zagrebu jedna ulica nosi njegovo ime, a u rodnom je Beregu 4. VII. 2004. na njegovu rodnu kuću u ulici Ive Lole Ribara 23 postavljena spomen-ploča. Bilo kakvi daljnji koraci u očuvanju same kuće izostali su te je polako nagriza zub vremena. U povodu 70. obljetnice života i 50. obljetnice stvaralaštva god. 1982. u rodnom Beregu uručena mu je povelja pape Ivana Pavla II. kojom mu se odaje priznanje kao uglednom katoličkom djelatniku.
(Marina Balažev, Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, 11, J)
