Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Jedna od pratećih manifestacija obilježavanja Dana državnosti i 20. obljetnice neovisnosti Hrvatske, bila je i izložba „100 godina Duje Balavca" posvećena vremenu Splita s početka prošloga stoljeća i skupini mladih intelektualaca koji su pokrenuli istoimeni satirični list. Na stranicama „Duje Balavca" na duhovit su način nastojali kritizirati tadašnju vlast, ljude na visokim gradskim pozicijama i sve društvene anomalije njihovog vremena.

Otvarajući ovaj zanimljivi jednodnevni izložbeni postav, generalna konzulica RH u Subotici Ljerka Alajbeg naglasila je njegov značaj za očuvanje kulturne baštine u domeni satire i karikature, očuvanih na stranicama ovoga splitskoga časopisa i dodala kako je ove godine u sklopu obilježavanja predstojećeg Dana državnosti Republike Hrvatske u Subotici, uz postojeću izložbu, organizirana i kazališna predstava „Bez trećega" koja će biti prikazivana u Subotici, Somboru, Kikindi i Zrenjaninu.

izlozba dujebalavac3Voditeljica splitske podružnice Matice iseljenika Branka Bezić Filipović, koja se bavi održavanjem nacionalnog i kulturnog identiteta Hrvata izvan domovine, svake godine organizira jednu malu turneju u povodu Dana državnosti RH tijekom koje posjeti susjedne države - Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju.

„Ove godine turneju započinjemo u Srbiji ovim jednodnevnim postavom tematske izložbe o stogodišnjem jubileju splitskog satiričnog lista 'Duje Balavac', a nastavit ćemo je u Bitoli i Kotoru. Želja nam je bila približiti Split kakav je bio prije stotinu godina i dočarati ga zbilja autentičnim fotografijama njegovih lokaliteta i ljudi koji su ga svojom posebnošću, kroz ovaj satirični list, na specifičan način proslavili."

Autorica izložbe i voditeljica kulturnih djelatnosti u knjižnici „Marko Marulić" u Splitu Ingrid Poljanić iscrpnije je pojasnila neke detalje vezane uz nastanak i izlaženje časopisa, koji je na duhoviti način bilježio splitske događaje s početka prošlog stoljeća.

izlozba dujebalavac2„Satirični list 'Duje Balavac' je prvi humoristični časopis u Splitu, gradu koji ima dugu tradiciju humora i satire, kao nezaobilaznog elementa svoje svakidašnjice. Uz nastojanje očuvanja kulturnog identiteta i nacionalne baštine, izložba ima za cilj pokazati duboku ukorijenjenost svega onoga što se na početku prošlog stoljeća radilo u Splitu i njegovu ukorijenjenost u europsku kulturu i pokrete koji su se u isto vrijeme zbivali na njenim prostorima. Kvalitetom tematskog i grafičkog uratka, 'Duje Balavac' je vrlo sličan tadašnjem najčuvenijem europskom satiričnom časopisu, njemačkom 'Simplicimusu'. Sve se to može zahvaliti nekolicini tadašnjih mladih splitskih intelektualaca, koji su ,vrativši se sa studija iz inozemstva, potaknuli kulturni život grada odlukom za pokretanjem domaćeg, gradskog satiričnog lista. Sastajući se na tzv. 'splitskom stolu mudraca', Emanuel Vidović, Ivan Meštrović i glavni i odgovorni urednik Ante Katunarić, 'krojili' su u to vrijeme, na svoj duhoviti način, gradsku politiku. 'Duje Balavac ' je isprva poživio četiri godine (1908.-1912.), a potom svoj život sporadično izlazeći nastavio od 1921.-1923. godine, izašavši u ukupno 22 sveska. Financirao se dijelom osobnim ulaganjima njegovih osnivača, dijelom od marketinške dobiti od objavljenih reklama, a zanimljivo je istaknuti kako je puno njegovih primjeraka sačuvano do današnjeg dana, jer ga je imala svaka kuća koja je 'držala do sebe'. Također, prigodno su ukoričeni u kompletu svi brojevi, koji i danas pružaju specifičan, satiričko-kritički uvid u vrijeme Splita s početka prošloga stoljeća".

Tekst: Dražen Prčić
Fotografije: Ljiljana Dulić Mészáros

U travnju ove godine na sceni Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku premijerno je izvedena predstava „Tajna Krpen kralja" nastala po motivima narodnih pripovijedaka iz zbirke „Zlatni prag" sakupljača i književnika Balinta Vujkova iz Subotice. Predstava je rađena u koprodukcija osječkog Dječjeg kazališta i Scene Martin Hrvatskog doma Vukovar.

Autorica teksta, dramaturginja Lada Martinac-Kralj ističe kako ju je riznica Balinta Vujkova potaknula na pisanje teksta koji s jedne strane zadržava osnovna obilježja narodne priče kao vrste (proročanske riječi, putovanje sa svladavanjem prepreka), a s druge senzibilitetu današnje djece nudi čvrst fabulativni konstrukt (djeca su na njega naučena upijanjem filmskog medija) koji je natopljen etničkim karakteristikama slavonskog kraja.
„'Tajna Krpen kralja' igra se i sa samom prirodom kazališta i pripovijedanja. Dva naratora - muški i ženski - pričaju priču o Krpen kralju, ali su i njezini sudionici. Tako oni, koji ustvari znaju sve, na trenutke izgube identitet i postanu lica koja sudjeluju u kazališnom činu, a lica koja su dio kazališnog čina 'bore' se za svoju priču komentirajući pripovjedače kao nužno zlo. U ovom nadmetanju komika i igra nalaze svoje izvore, a uvjetnosti se zbrajaju ne opterećujući buduću predstavu kompliciranim prostornim rješenjima, nego nude mašti svu moguću nadogradnju".

Predstavu „Tajna Krpen kralja" režirao je Lawrence Kiiru, Kenijac koji već godinama živi i radi kao redatelj i scenarist u Hrvatskoj.

„Proveo sam lijepo djetinjstvo u jednom malom kenijskom selu i tamo prisustvovao brojnim priredbama na kojima su maskirani seljaci često znali na malom seoskom trgu svima nama pripovijedati basne, bajke, legende i mitove mog naroda", zapisao je u povodu predstave redatelj Lawrence Kiiru. „Očarale bi me prekrasno izrađene maske i divio bih se kretanjima, plesovima, zvukovima, glazbenim improvizacijama i duhovitom pripovjedačkom umijeću tih pučkih umjetnika-kazivača (u Africi ih nazivaju griotima!). Uočio sam da i u vašim bogatim krajevima djeca mogu nekad prisustvovati sličnim priredbama. Kazališnom magijom smo, glumci ovog kazališta i ja, pokušali ispričati ovu lijepu priču o tajni Krpen kralja".
Glazbu je skladao Ivica Duspara, scenski pokret Žak Valenta, kostimograf i scenograf je Boris Sekulić, koji je osmislio i maske, a u predstavi su nastupili glumci osječkoga kazališta Ivica Lučić, Areta Ćurković, Mladen Vujčić, Đorđe Dukić, Aleksandra Colnarić, Snježana Ivković i Tihomir Grljušić.

Tekst: Davor Bašić Palković

Lazar Merković, pjesnik, romanopisac, esejist, književni kritičar, prevoditelj i publicist, leksikograf, novinar, doajen kulturno-kavanskog, boemskog svijeta u Subotici, kako su ga, među ostalim, nazvali njegove kolege, bio je slavljenik čijih je 65 godina književnog rada te 85 godina života obilježeno sinoć u Čitaonici Gradske knjižnice. Hommage večer je organizirala NIU «Hrvatska riječ».

O njegovom novinarskom, književnom i kroničarsko-sakupljačkom radu, govorili su urednik nakladničke djelatnosti NIU «Hrvatska riječ» Milovan Miković, urednica «Hrvatske riječi» Jasminka Dulić, njezin zamjenik Zvonko Sarić, kao i ravnatelj Historijskog arhiva Subotice Stevan Mačković, te ravnatelj Gradske knjižnice Dragan Rokvić.

Tom je prigodom istaknut veliki Merkovićev doprinos pri bilježenju zavičajne povijesti, ali i razvitku novinarstva, utemeljenju književne periodike i povezivanju i upoznavanju različitih kultura.

Lazar Merković književnikom je postao stjecajem okolnosti. Prvi književni rad, jedan prijevod na mađarski jezik, objavio je u policijskoj postaji, kako sam tvrdi. Honorar je bio upečatljiv i za pamćenje.

«Književnik sam postao sasvim slučajno. Samo jednom sam stvar uzeo u svoje ruke, kada sam sačinio jedan prijevod. On je objavljen 1943. godine u subotičkoj policijskoj postaji, tu, na 3. katu Gradske kuće. Zbog toga prijevoda kao i moga političkog angažmana, stvari su krenule kako ne treba za moje godine. Nakon povratka, trebalo je nastaviti školovanje. Uz to, Balint Vujkov je, kada je čuo da će mi u Beogradu biti objavljena pjesma, od mene napravio novinara. Smjestio me je za stol i rekao: 'Ti si sada novinar Hrvatske riječi.'».

lazarmerkovic85-2Volio je kemiju, kako kaže ali kemičar nikada nije postao. Uspio je zato sačiniti unutarnje, duhovne spojeve osobite vrste.

Lazar Merković nezaobilazna je ličnost u stvaranju i promicanju subotičkog književnog kruga nakon Drugog svjetskog rata, rekao je tom prigodom Milovan Miković. On je ukazao i na ustrajnost Lazara Merkovića u godinama koje s ponosom nosi.

«Prvi svoj novinarski tekst objavio je 6. travnja 1946. godine u 'Hrvatskoj riječi' i evo, nakon toliko godina on je i dalje aktivni suradnik toga lista. Nije netko tko dobiva 'Hrvatsku riječ' i drhtavom rukom ju, kao počasni, stari novinar čita, nego on svojom čvrstom rukom i dalje piše tekstove i natuknice, i to ne samo za 'Hrvatsku riječ' već i za druga glasila.»

O značaju kroničarsko-sakupljačkog rada Lazara Merkovića govorila je mr. Jasminka Dulić. Ona je istaknula važnost bilježenja kronologije jednoga mjesta ili kraja.

lazarmerkovic85-3«U dogovoru s autorom, kronologija koja se objavljuje u našem listu fokusira se na datume i činjenice od posebnog značaja za kulturu i povijest Hrvata u Vojvodini. Činjenica je pak, da većina zapisa govori o Subotici. To može biti poticaj i drugim autorima za započinjanje toga obimnog posla prikupljanja i obrade povijesnih činjenica. Imamo i reakcije pojedinih naših suradnika koji su, potaknuti ovim napisima, iznijeli problem nepostojanja takve kronologije za njihova mjesta. Jer, što nije zapisano, kao da se nije niti dogodilo.»

Lazar Merković je sa skupinom mladih pisaca uvježbavao sve ono što će se kasnije nalaziti na stranicama «Klasja» u okviru književne stranice tadašnje «Hrvatske riječi». Na njoj su se javljala sva imena koja će kasnije postati vodeća, ne samo našega podneblja već i šireg, istaknuto je tijekom večeri.

Osim časopisa i književnog kruga, utemeljitelj je i dviju nakladničkih edicija, «Osvit» i «Zenit», i one su dale prostor za nastanak prvih poslijeratnih književnih djela.

Tiskane su mu tri zbirke pjesama i dva romana, zastupljenih u desetak zbornika, antologija i izbora. S mađarskog jezika preveo je na hrvatski i srpski gotovo 1.200 naslova, što čini oko 60 knjiga. Tu spada i oko 40 drama te puno drugih tekstova raznih žanrova glasovitih pisaca.

Za književni, prevoditeljski i publicistički rad dobio je više domaćih i inozemnih nagrada i odlikovanja od koji su orden «Reda Danice hrvatske» s likom Marka Marulića, Pro Urbe, kolajna «Malog križa» Republike Mađarske za dugogodišnje prevoditeljstvo i istaknutu ulogu u posredovanju između vojvođanske i mađarske književnosti iz matične zemlje, kao i priznanje «Dr. Ferenc Bodrogvári», a i počasni je građanin Grada Subotice.

85. rođendan čestitali su mu među ostalima i djelatnici središnjice Matice hrvatske u Zagrebu, mr. Vera Erl u ime osječke «Šokačke grane», leksikografkinja Jasna Ivančić iz Zagreba te predsjednica Udruge Hrvata iz Skopja Snežana Trojetanec.

Lazar Merković predložen je prošle godine za dobivanje priznanja za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi, koje se sastoji od nacionalne mirovine, ali ipak se pokazalo da povjerenstvo koje o tome odlučuje ne smatra njegov doprinos dostojnim takvoga priznanja.

Tekst: Siniša Jurić
Fotografije: Nada Sudarević

 

Glumac Petar Konkoj iz Subotice dobio je specijalno priznanje za animaciju na ovogodišnjem, petnaestom po redu, Svjetskom festivalu lutkarske umjetnosti (World Festival of Puppet Art) u Pragu.

Konkoj je nastupio u predstavi »Krava na mjesecu«, rađenoj po istoimenom animiranom filmu jugoslavenskog Oskarovca Dušana Vukotića, a u režiji Ivana Kristijana Majića. Predstava je realizirana u koprodukciji Zagrebačkog kazališta lutaka i Kazališta lutaka (Bábszinház) iz Budimpešte.

Subotički glumac je priznanje dobio »za razigranu, osvježavajuću i maštovitu animaciju«.
Na Svjetskom festivalu lutkarske umjetnosti u Pragu, koji je trajao od 31. svibnja do 6. lipnja, sudjelovalo je preko 30 predstava iz cijeloga svijeta. Grand Prix festivala za najbolju predstavu u cjelini dobila je »Priča o konju« rađena po motivima priče L. N. Tolstoja u izvedbi Brestovskog lutkarskog kazališta iz Bjelorusije.

Tekst i fotografija: Hrvatska riječ


Međunarodni okrugli stol „Urbani Šokci VI.", koji se bavio marijanskim svetištima Šokaca i Bunjevaca održan je 9. i 10 lipnja 2011. godine, u Osijeku i Somboru. U raspravi u kojoj je sudjelovalo 12 sudionika u Osijeku i 13 u Somboru bilo je riječi o gotovo svim svetištima u nas - od Nenadića, Bunarića, Doroslova i Bača u Bačkoj, Bapske, Ilače, Morovića i Tekija u Srijemu, do najposjećenijeg svetišta u Mariji Bistrici do Juda, Rima i Lurda. Štovanje Marijino rasvijetljeno je i iz drugih kutova, od marijanskih pučkih pjesama, hodočasničke reminiscencije do Marijina imena u književnosti i narodnim govorima, pa sve do ekonomskih aspekata kroz doprinos vjerskom turizmu.

urbani sokci2011-2Osijek

Ovaj prepoznatljiv, već tradicionalni susret Šokaca i Bunjevaca započeo je svečano hrvatskom himnom u izvedbi sopranistice Marije Blažević uz klavirsku pratnju Ante Blaževića, a oboje su studenti glazbe na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, dok je stihove Mare Švel-Gamiršek posvećene Mariji govorila studentica Katarina Baban. Uvod je zaokružen nastupom Franje Verića, samičara i Ženske pjevačke skupine „Šokice" svima poznatom pjesmom - „Rajska djevo, kraljice Hrvata".

Sudionike i goste pozdravila je Vera Erl, predsjednica „Šokačke grane". „U posljednjih pet godina o različitim aspektima očuvanja i promicanja bogate baštine Šokaca i Bunjevaca na ovim našim prostorima govorili smo vrlo iscrpno, a ove godine, po šesti put, tema susreta su marijanska svetišta i to baš u vrijeme kada je Sveti Otac pohodio Hrvatsku. Svi ovi susreti, sve ove rasprave pridonijele su istraživačkom i svjedočanstvenom rasvjetljavanju stanja i fenomena šokaštva i bunjevaštva, pa je svoj doprinos dalo više od 170 sudionika, od akademika i doktora znanosti do književnika i stručnjaka različitih profila, ali i inih koji su svoje umijeće dokazali strpljivim i upornim traganjem za istinom i činjenicama još uvijek nedostupnim široj javnosti. Na žalost, neki danas nisu među nama, primjerice Julije Njikoš, ali je njegova najnovija knjiga dar svima vama", rekla je Vera Erl.

Sudionike okruglog stola pozdravili su i Ivica Završki u ime Grada, Željko Kraljičak, dožupan Osječko-baranjske županije i Marija Šeremešić, predsjednica „Urbanih Šokaca" iz Sombora. Mata Matarić iz Sombora, kao dopredsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća, zahvalio je „Šokačkoj grani" na ovako izvanrednim projektima kojima obuhvaćaju i Hrvate s druge strane Dunava, da se mogu pripremati za Europsku Uniju, gdje će Hrvatska biti sutra ili prekosutra. Govorio je i o gospodarskog suradnji i transverzali SOS (Subotica, Osijek, Sombor), koja pamti i bolja vremena, izrazio nadu za skorim izlaskom iz krize te pozvao u Sombor sve sudionike, ali ostavio i otvoren poziv za gospodarstvenike, obrtnike i sve ljude dobre volje.

Akcenti iz rasprave

Evo i nekih akcenata iz rasprave koja je vođena do prvoga mraka, a druženje je nastavljeno prigodnim programom muške i ženske pjevačke skupine, folklorom i tamburaškim sastavom „Šokačka duša". Vrlo iscrpno je o marijanskim svetištima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji govorio dr. sc. Vladimir Dugalić iz Đakova, dok su štovanje Marije među hrvatskom manjinom u Mađarskoj dočarali prof. Đuro Franković iz Pečuha i novinarka Milica Klaić-Tarađija. O Dragotinskom svetištu u svjetlu književnosti govorila je prof. Vlasta Markasović iz Vinkovaca, dok je o ekonomskom aspektu kroz prizmu doprinosa razvoju vjerskog turizma govorio vlč. Tomislav Korov. Iznio je zanimljiv podatak da je čovjekov prvi motiv za putovanja upravo vjera, što danas čini vjerski turizam. Iz razgovora s upraviteljima marijanskih svetišta došao je do podataka o broju hodočasnika kroz godinu, pa on za Aljmaš iznosi 80 tisuća, Slavonski Brod 120 tisuća, Ilaču i Dragotin po tridesetak tisuća, Šumanovci kod Gunje 20 i Frkovci u posljednje vrijeme 10 tisuća, što je više od 200 tisuća hodočasnika.

Marijanske pobožnosti u Subotičkoj Danici
Katarina Čeliković iz Subotice govorila je o marijanskim pobožnostima zastupljenim u Subotičkoj Danici, časopisu koji izlazi već 130 godina, a bibliografski obrađen materijal svjedoči da je narod volio i štovao Mariju. Bački su Hrvati najčešće hodočastili u Mariju Bistricu, zatim Lurd i Rim, obvezno u Jud, zatim Bač, Doroslovo, Bunarić i nešto slabije na Tekije, gdje rado hodočaste vjernici iz cijeloga Srijema.

Alojzije Stantić, jedan od najstarijih baštinika i sudionika svih dosadašnjih sesija, vrlo je plastično dočarao hodočašće bunjevačkih Hrvata na Jud. Iznio je i vrlo zanimljiv detalj okrijepe tijela nakon okrijepe duše, jer u Jud se pješačilo, tabanalo, kako kaže, a polazilo se od nekih od križeva, najčešće od križa kod zvonceta ili Jakobčićevog križa. Povratak je bio istim putom, ali ovdje ih je uvijek čekalo jelo, paprikaš, jer stari je Jakobčić još 1864. godine dao uklesati ispod križa da salaš i 10 lanaca zemlje ostavlja onome tko će svake godine „prošcionu" ponuditi paprikaš.

Kako je efektno započeo, skup je tako i završio izlaganjem Jelene Dragić o Gospi Semeljačkoj. Tom prilikom su snaše iz Semeljaca otpjevale nekoliko starih marijanskih pjesama i na kraju molile Gospin zagovor.

urbani sokci2011-3Sombor

Okrugli stol u Somboru, održan 10. lipnja u velikoj dvorani Gradske kuće, otvoren je izložbom slika Martina Šeremešića i prigodnim programom koji su izveli mladi recitatori „Urbanih Šokaca" i članice Vokalno-instrumentalnog sastava „Petrus" iz Bačkog Monoštora. Marijanski stihovi i hvalospjev Marijin „Veliča duša moja Gospodina", pučka pjesma „Gospin plač", koral „Stala plačuć tužna mati" i novija autorska duhovna pjesma VIS-a „Petrus" izvedena na HosanaFestu „Tvoja sva", bili su lijep uvod u rad ovogodišnjeg okruglog stola.

Značajna svetišta i kapele u Subotici i Somboru

Cilj je ovog skupa sačuvati tradiciju i „napraviti pisanu memoriju šokaštva i bunjevaštva i to ostaviti za budućnost", kako je rekla Vera Erl, predsjednica Udruge „Šokačka grana" iz Osijeka. Okupljene je pozdravila i predsjednica „Urbanih Šokaca" Marija Šeremešić, ali i Jozo Čikeš, predsjednik udruge „Pasionska baština" koja djeluje već 20 godina. On je ukratko predstavio ovu udrugu i teme na kojima se udruga bazira: duhovnost, književnost, pučko stvaralaštvo i glazba.

Dvanaest predavača u Somboru govorili su o kapelicama posvećenim Blaženoj Djevici Mariji, svetištima, pučkom marijanskom pjevanju, pa i o sokacima koji su nosili Gospino ime.

{xtypo_rounded4} Bunarić
O najpoznatijem i najposjećenijem marijanskom svetištu u našim krajevima - Bunariću, govorio je mons. Andrija Kopilović. Zajednički naziv svetišta u našim krajevima (kod pravoslavnih i katoličkih vjernika) je „Bunarić" ili „Vodica". Na više mjesta je to svetište ekumensko, a takvo je i svetište Gospe Bunarićke u Subotici, odnosno svetište Gospe od suza, koje godišnje posjeti i do 50 tisuća vjernika hrvatske, mađarske i srpske nacionalnosti. Mons. Kopilović je iznio doista zanimljive podatke vezane za ovu hodočasničku destinaciju. Primjerice, kardinal Josip Bozanić blagoslovio je 2001. godine oltar na Bunariću, a tadašnji kardinal Joseph Ratzinger obećao je da će 2005. godine doći u Suboticu i posjetiti ovo svetište, ali je u međuvremenu postao Papa.{typo_rounded4}

O somborskoj kapeli Snježne Gospe govorio je mons. Stjepan Beretić. Za ovu kapelu vezane su mnoge legende, a ona je danas svakako najpopularnija na području Sombora. Mons. Beretić kaže kako se rijetko koji grad može pohvaliti s toliko kapela kao Sombor. U Somboru danas postoji 11 katoličkih kapela, a bilo je još pet koje danas ne postoje. Zato, po njegovim riječima, grad Sombor možemo nazvati marijanskim gradom, jer su kapele većinom posvećene Mariji, a marijanske kapele imaju i: Apatin, Stapar, Kljajićevo, Nenadić, Čičovi i druga mjesta oko Sombora.

Od pučkog marijanskog pjevanja do Gospinog sokaka

Magistra znanosti Miroslava Hadžihusejnović iz Zagreba za temu je imala „Crkvene pučke pjesme iz Baranje". Objasnila je kako se ta crkvena pučka pjesma ne mora izvoditi na liturgiji, jer se ona nalazi između duhovne i crkvene sfere, ali ju ne treba ni odbaciti u potpunosti iz liturgijskih slavlja ili držati na distanci, jer je duboko ukorijenjena u običnom puku. Baranjske pučke pjesme polako izumiru, jer nemaju niti jedan notni zapis, žene ih pjevaju „napamet", te ih je potrebno zapisati, što bi bilo hvale vrijedno pionirsko djelo.

Novi predsjednik KUDH „Bodrog" iz Bačkog Monoštora Željko Šeremešić također je govorio o marijanskom pučkom pjevanju, a u sklopu ove teme govorio je i o privrženosti šokačkih Hrvata iz ovog mjesta Gospi Fatimskoj, kojoj su se zavjetovali u listopadu 1945. godine. Dakako, svoj zavjet Monoštorci nisu nikada prekršili, te s puno žara zahvaljuju i slave Gospu Fatimsku, koja je njihovo selo spasila od bombardiranja.

Zvonko Tadijan iz Sonte govorio je o ovdje veoma poznatom i posjećenom marijanskom svetištu u Doroslovu, gdje se, prema crkvenim spisima iz 1382. godine, na tom mjestu spominje jedan izvor na kojem se ribarima pokraj rijeke Mostonge ukazala Blažena Djevica Marija. Vjeruje se u čudotvornost vode iz ovog svetišta, a mnoga su čudesna ozdravljenja prepričavana i prenošena s koljena na koljeno.

O kapeli Imena Marijina u Nenadiću vrlo je sažeto govorio Alojzije Firanj. Profesorica Valentina Majdenić imala je izlaganje o središnjem marijanskom svetištu Požeške biskupije - Gospi Voćinskoj, prof. Mirta Bijuković Maršić o svetištu Preslavnog Imena Marijina, publicist Ivica Ćosić Bukvin o Alšanu kao preteči svetišta Gospe Šumanovačke, mr. sc. Ljubica Gligorević iz Vinkovaca o svetištu Skrovite Gospe (skrovita - zato što je svetište u šumi), dok je mr. sc. Vera Erl iz Osijeka iznijela svoja osobna sjećanja na svetište u Šumanovcima.

Za sam kraj je ostavljena jedna vrlo zanimljiva tema koja nije vezana za marijanska svetišta, niti za kapelice, to je Gospin sokak u Somboru, o kojem je govorila Marija Šeremešić. Danas to više nije onaj stari sokak, već razvijena urbana sredina u kojoj se i danas nalazi kapelica koja je podignuta davno, ali tek 1916. godine posvećena, a nedavno i obnovljena.

Na koncu je Vera Erl iznijela brojčane podatke o posjetima hodočasnika i turista slavonskim svetištima, što ukazuje kako bi se u budućnosti trebao razvijati vjerski turizam.

Tekst: Slavko Žebić i Zlatko Gorjanac
Fotografije: Hrvatska riječ

U Segedinu je 3. lipnja 2011. predstavljena knjiga „Osam stoljeća hrvatsko-ugarske državne zajednice, s posebnim osvrtom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu". Djelo je to iz pravne povijesti uglednoga profesora segedinskoga sveučilišta i aktivnoga člana hrvatske zajednice u tome gradu dr. sc. Ladislava Heke. Riječ je o zajedničkom nakladničkom pothvatu vojvođanskih i Hrvata u Mađarskoj: kao sunakladnici knjige pojavljuju se Hrvatsko-mađarska kulturna udruga András Dugonics iz Segedina, te Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice.

vajska-prpmocija nabijaca 1Vaištancima je u subotu, 28. svibnja 2011. godine, u velikoj dvorani mjesnog vatrogasnog doma, predstavljena knjiga „Izgradnja kuća nabijača u Sonti u XX. stoljeću" autora Ivana Andrašića, a u nastavku večeri dramska skupina HKUPD „Dukat" premijerno je izvela igrokaz „Dukati" autora Mate Kovandžića.

Večer je započeta svečanom pjesmom „Šokadija" autorice Božane Vidaković iz Sonte, u izvedbi mješovite pjevačke skupine „Dukata" uz pratnju tamburaša KPZH „Šokadija" iz Sonte.

Predsjednik „Dukata" Pavle Pejčić pozdravio je sve nazočne i najavio predsjednika „Šokadije" prof. Zvonka Tadijana, ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata prof. Tomislava Žigmanova i autora knjige Ivana Andrašića.

U početnom osvrtu prof. Tadijan je konstatirao kako o životu i radu Šokaca ne postoji puno pisanih podataka.

„O prošlosti Šokaca zapisano je zanemarivo malo, rekao bih samo u fusnotama. No, zbog toga ne smijemo lamentirati, jednostavno, uzmimo olovku i pišimo! Imamo svoje prastare običaje, imamo svoje nošnje, pjesme, ne smijemo sve prepustiti zaboravu. Moramo zapisati sve što možemo i tako ovo veliko etnološko blago ostaviti onima koji dolaze poslije nas. Ne zaboravite, što nije zapisano, nije ni postojalo. Andrašić je to osjetio i, za razliku od mnogih, bio je i dovoljno uporan da ovaj obiman posao privede kraju. Zahvaljujući upravo toj njegovoj upornosti pred nama je sada ova knjiga, koja je jedinstven povijesni dokument, ne samo o tehničkom segmentu gradnje jedinica za stanovanje, jedinstveno svjedočenje o načinu života i rada Šokaca u jednom određenom vremenskom razdoblju. Iako je u naslovu knjige Sonta, rekao bih da se tako živjelo u svim podunavskim šokačkim selima, pa tako i kod vas", rekao je, između ostaloga, prof. Tadijan. Potom je u kratkim crtama govorio o životu, radu i nemirnom duhu Andrašića.

U nastavku prof. Tomislav Žigmanov predstavio je rad Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, s naglaskom na nakladničku djelatnost.

„Zapazili smo pisanje Andrašića u formi feljtona u 'Hrvatskoj riječi' na temu gradnje ovih kuća i svega vezanoga uz njih. Potaknuli smo ga na korak dalje, a u razgovorima s kompetentnim ljudima samo smo dobili potvrdu našega zapažanja. Recenzentica, znanstvena novakinja Sanja Lončar, izrazila se vrlo pozitivno o ovakvom načinu rada i nakon njezinih primjedbi tehničke naravi, Andrašić je manirom iskusnog etnografa priveo posao kraju na veliko zadovoljstvo svih nas. Ovom knjigom postavio je vrlo visoke standarde za buduća istraživanja i zapisivanja naše prošlosti općenito", rekao je između ostaloga prof Žigmanov.

vajska-promocija nabijaca 2Na koncu, Vaištancima se osobno predstavio i Andrašić. Govorio je o svom petgodišnjem radu na prikupljanju građe za knjigu, o problemima s kojima se susretao, ali i o velikom zadovoljstvu urađenim. „Dragi prijatelji, vjerujem da i među vama ima onih koji su u stanju zapisati puno toga. Morate ispuniti samo dva uvjeta. Morate raditi sustavno i nikad ne sustati, a i kad posustanete, morate pored sebe imati nekoga tko će vas obodriti i potaknuti na nastavak, kao što sam ja imao suprugu Ljiljanu. I, kad se knjiga našla pred čitateljima, svi problemi su zaboravljeni, samo mi se javio osjećaj velikog zadovoljstva, osjećaj ponosa." - rekao je za kraj Andrašić. U nastavku večeri, umjesto najavljene, pa u posljednji čas otkazane  predstave „Atentatori" HKUPD „Stanislav Preprek" iz Novog Sada, nazočni su vidjeli jednočinku „Dukati" autora Mate Kovandžića, u izvedbi dramske skupine domaćina. Redatelj ove predstave, Pavle Pejčić, skupa sa svojim glumcima, priredio je sumještanima i uzvanicima polsatnu zabavu, koja je kod mnogih starijih izazvala nostalgična sjećanja i emocije vidljive na licima. Britki, pučki humor podsjetio ih je na vremena „kad se nisu nosile gaće", kako je rekla jedna nazočna starica. Ovom predstavom članovi „Dukata" pokazali su kako imaju solidan glumački i redateljski potencijal i vjerujemo da će biti još dramskih predstava u Vajski.

Tekst i fotografije: Hrvatska riječ

Pod pokroviteljstvom potpredsjednika Vlade i ministra javne uprave i sudstva Republike Mađarske Tibora Navracsicsa Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Budimpešti i Institut za povijest pri Mađarskoj akademiji znanosti zajednički su priredili predstavljanje knjige „Povijest Hrvatske od 7. stoljeća do današnjice", autora Dinka Šokčevića, na mađarskom jeziku (Sokcsevits Dénes Horvátország A 7. századtól napjainkig). Priredba je održana u petak, 27. svibnja 2011. godine, u svečanoj dvorani Akademije u Budimpešti.

Publici su se obratili ravnatelj Instituta za povijest pri MTA, bivši predsjednik Mađarske akademije Ferenc Glatz i veleposlanik Republike Hrvatske u Budimpešti Ivan Bandić. Knjigu je predstavio načelnik Instituta za povijest MTA Antal Molnár, a moderator priredbe bio je doravnatelj Instituta za povijest MTA Attila Pók.

Kako su i govornici naglasili, unatoč osamstoljetnomu mirnom suživotu dvaju naroda u istoj državnoj zajednici (samo je jednom došlo do oružanih sukoba), do današnjice nije objavljeno nijedno sveobuhvatno, opširno izdanje o povijesti Hrvatske na mađarskom jeziku. Istina, tijekom protekla dva desetljeća koja su prošla od osamostaljenja Hrvatske, u Mađarskoj su objelodanjeni pregledi hrvatske kulture, umjetnosti i književnosti. S druge strane, u Hrvatskoj prijevodi mađarskih književnih djela žive svoju renesansu. Ipak, nijedan od susjednih naroda ne poznaje kulturu i povijest svoga susjeda.

sokcevic budim 2-mPotpredsjednik Navracsics, među ostalim, sljedećim je riječima preporučio ovo izdanje: „Svijest pripadnosti, svijest zajedništva nam omogućava buduću opstojnost, jer kada je čovjek osamljen, zaklopljen, s vremena na vrijeme nestaje. Prvo kao društveno biće, potom kao biološko. Tomu slično i narod, kada postane osamljen, ako nema prijatelja, nestane. Prvo kao društvena zajednica, a zatim kao biološka. Takva izdanja, radovi, jačaju nam sposobnost da stječemo prijatelje, jer time ćemo i mi više upoznati susjedne nam narode, i na taj način moći ćemo opstati."

Knjiga „Hrvatska od 7. stoljeća do današnjice" napisana je na mađarskom jeziku i namijenjena mađarskom čitatelju. Povijesno izdanje plod je autorove dvadesetogodišnje djelatnosti i četverogodišnjeg istraživačkog rada. Poslije uvodnih misli, slijedi predstavljanje zemljopisnog položaja Hrvatske i njezinih regija, a potom pisac po razdobljima donosi povijest hrvatstva i Hrvatske, označava mjesta događaja, povijest prostora na kojem su živjeli Iliri, Rimljani te Slaveni.

Kako je načelnik Instituta za povijest Antal Molnár govorio, Šokčević s gledišta Krune Svetoga Stjepana ispituje hrvatsku povijest, a prostorno iz zagrebačke perspektive. U središnjici je zajednička hrvatsko-mađarska prošlost koja nije povijesna monografija međusobnih veza, nego povijest jedne države analizirana s gledišta međusobnih povijesnih odnosa. Mnogo je prostora posvećeno, primjerice, razdoblju Anžuvinaca, borbi Zrinskih i Frankopana protiv Habsburgovaca ili ilirizmu.

Pri obrađivanju povijesti 20. stoljeća pisac uz prikazivanje sudbine hrvatskog naroda u vrijeme dviju Jugoslavija i Drugoga svjetskog rata čitateljima otkriva mnoge nepoznate ili krivo prikazane činjenice. Podrobno obrađuje „Hrvatsko proljeće", ulogu Josipa Broza Tita u povijesti Hrvatske, raspad Jugoslavije i borbu Hrvatske za neovisnost. Posebno je poglavlje posvećeno povijesti Hrvata u Mađarskoj, na devet stranica od 743. stranice do 751. stranice. „Naravno, kao svaka sinteza, i ova nosi na sebi pečat osobitih stajališta samoga autora, ali su ona iznesena u ovoj knjizi uz dužno poštovanje povijesnih vrela i temeljnih zakona zanata."

Sinteza povijesti Hrvatske protkana je i književno-kulturološkim prikazom. Mnoštvo je ulomaka književnih djela autora pojedinih razdoblja koji su djelatnošću utjecali na politiku, svijest naroda i čitatelja. Fotografskim prikazom gradova, crkava i narodne umjetnosti zbližava čitatelju značajne crte hrvatske umjetnosti.

Tisuću tristo godina povijesti Hrvatske, zabilježene na 846 stranica, kazalom imena i dodatkom, 160 crno-bijelih te 16 fotografija u boji, 20 zemljovida, nakladom od tisuću primjeraka objavila je izdavačka kuća Mundus novus.

Objavljenje knjige „Povijest Hrvatske od 7. stoljeća do današnjice" poduprli su Ministarstvo javne uprave i sudstva Republike Mađarske, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Hrvatska samouprava grada Budimpešte, Hrvatska manjinska samouprava XI, XIV. I V. okruga.

Tekst: Kristina Goher
Fotografije: Hrvatska riječ