Pozovite » (+381) (0)24 535-533

suboticki tamburasiSubotica je poznata po bogatoj tradiciji tamburaške glazbe i vrsnih tamburaša, a da se za budućnost ovog statusa ne treba brinuti potvrđuju i ovogodišnji uspjesi učenika tamburaškog odjela Muzičke škole u tom gradu. Naime, tamburaši iz ove škole, kako iz nižih tako i iz viših razreda, osvojili su čak 16, mahom prvih nagrada na dvama najvećim tamburaškim natjecanjima učenika u Srbiji - pokrajinskom i republičkom.

tamburasi-magdalena temunovicNa Devetom festivalu vojvođanske tambure koji je održan 21. ožujka 2012. u Pančevu, prve nagrade odnijeli su Magdalena Temunović (1. razred), Nenad Sanader (3. razred), Matija Temunović (4. razred), Marko Parčetić (1. razred srednje), Milica Lerić (2. razred srednje) i Miran Tikvicki (2. razred srednje), dok je drugu nagradu osvojio Aleksandar Amidžić (2. razred srednje).

tamburasi-marko parceticPokrajinsko natjecanje je prigoda i da snage odmjere tamburaški orkestri škola, u čemu su Subotičani ponovno dominirali. Njihov Dječji tamburaški orkestar (32 člana), ali i Tamburaški orkestar srednje muzičke škole (23 člana) osvojili su prve nagrade, dobivši 98,33, odnosno maksimalnih 100 bodova. Obama orkestrima ravnala je prof. Mira Temunović.

Učenici iz Subotice su svoje odlično glazbeno umijeće ponovili nekoliko dana kasnije na Republičkom natjecanju glazbenih škola Srbije u Novom Sadu (koje je bijenalnog karaktera za tamburu), vrativši se opet doma s lijepim rezultatima. Prve nagrade osvojili su već spomenuti Magdalena Temunović, Nenad Sanader, Marko Parčetić (laureat), Milica Lerić, Miran Tikvicki, dok su kao drugoplasirani ovo natjecanje završili Matija Temunović i Aleksandar Amidžić. Nagrađeni učenici polaznici su klasa profesora Mire Temunović (koja vodi i orkestre), Vojislava Temunovića i Milana Pridraškog. Korepetitori (klavirski suradnici) na oba natjecanja bili su Maša Vučinac i Saša Grunčić.

Magdalena Temunović je prvašica u osnovnoj Muzičkoj školi, a ovo su joj bila prva ozbiljnija natjecanja. „Na natjecanjima je bilo lijepo, nisam imala veliku tremu. Upoznali smo i učenike iz drugih škola, malo se družili", kaže ukratko ova mlada tamburašica.

 

tamburasi-miran tikvickiZahtjevni nastupi
„Republičko natjecanje je bilo izuzetno jako", kaže prof. Mira Temunović. „Programi srednjoškolaca traju od 15 do 25 minuta. Dakle, izvode jednu obveznu i još dvije do tri skladbe. Radi se, dakle, o zahtjevnim nastupima koji podrazumijevaju fizičke (svirače), ali i psihičke pripreme. Drago nam je da smo imali kompetentan međunarodni žiri sačinjen od profesora iz Makedonije, Hrvatske i Italije. Što se tiče pokrajinskog natjecanja u Pančevu, možemo također biti zadovoljni. Inače, Festival vojvođanske tambure će sljedeće godine biti jubilarni deseti i bit će održan kod nas u Subotici".

tamburasi-milica lericMilica Lerić iz Bačkog Brega tvrdi kako joj dobivena nagrada predstavlja poticaj da još više radi i trudi se. „Volim glazbu i tamburu i voljela bih nakon srednje škole studirati tamburu, najvjerojatnije u Osijeku", kaže nam Milica koja i svoje slobodno vrijeme provodi uz svoj instrument, svirajući u ženskom tamburaškom sastavu „Corona". Marko Parčetić je iz Sombora, a u Suboticu je došao upravo zbog tambure, gdje je upisao taj smjer u srednjoj glazbenoj školi. „Ljubav prema tamburi dovela me je u Suboticu, budući da u Somboru ne postoji taj smjer. Sviram primu, natjecao sam se i ranije, a ovo su mi bila prva srednjoškolska natjecanja koja su prošla uspješno. A za to je potrebno puno vježbe, jer bez rada nema uspjeha. Naravno, najvažnije je voljeti tamburu i glazbu. U Subotici tambura živi u svom punom sjaju, a ima i puno mladih sastava. Ja sviram s 'Klasovima'", kaže Marko Parčetić. Njegov godinu dana stariji kolega, Miran Tikvicki također je jedan od uspješnih đaka ove škole. „Nagrade nam svakako znače. No, važni su ljubav i posvećenost. Nakon srednje škole želio bih upisati tamburu u Osijeku ili nastaviti usvršavanje u području dizajna zvuka", priča Miran Tikvicki.

Tambura je kao nastavni instrument prisutna uglavnom u glazbenim školama u Vojovodini (Ruma, Pančevo, Sombor, Kula, Vrbas, Zrenanjin, Ada, Bečej, Srijemska Mitrovica, Subotica, Kikinda i Novi Sad), a u užoj Srbiji postoji samo u Kragujevcu. Subotička muzička škola je među prvima uvela tzv. neklasične - ali veoma popularne - instrumente kao što su tambura i harmonika. Trenutačno odsjek tambure u Subotici, koji ima tradiciju dugu oko pola stoljeća, pohađa 60 učenika u četiri klase, kaže nam prof. Mira Temunović.

suboticki tamburasi u hrMladi tamburaši dio europskog projekta
Tamburaši iz Hrvatske glazbene udruge „Festival bunjevački pisama" su tijekom vikenda 31. ožujka i 1. travnja 2012. nastupili na dvama koncertima - u Požegi i Osijeku, kao članovi Europskog tamburaškog orkestra. U Požegi su održali koncert u Gradskom kazalištu, a u Osijeku su se publici predstavili u prostorijama poznatog KUD-a „Željezničar". Na programu su bile koncertne skladbe pisane za tamburu, te obradbe popularnih melodija. Navedeni nastupi dio su koncertne sezone Europskog tamburaškog orkestra koji kao međunarodni projekt okuplja mlade glazbenike iz šest zemalja - Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Austrije, Češke i Crne Gore. Koncertna sezona ovog orkestra započela je u studenome prošle godine u Pančevu, a nakon koncerata u Hrvatskoj, predstoje im nastupi u Studenki u Češkoj i Banja Luci u BiH. Inače, Europski tamburaški orkestar broji 50 članova dobi od 16 do 23 godine. Orkestar svake godine organizira ljetni kamp kojim rukovodi Slavko Franjo Batorek iz Osijeka. Osim njega, orkestrom ravnaju i Budimir Stojanović iz Pančeva, Jovan Travica iz Novog Sada i Tomislav Galić iz Požege.

tamburasi-matija temunovicNa kraju našeg posjeta tamburašima u subotičkoj školi, prof. Temunović pitali smo što misli o neslužbenoj, ali ipak prisutnoj ideji aktualnih gradskih vlasti o osnutku umjetničke akademije u Subotici na kojoj bi se, prema špekulacijama, izučavalo lutkarstvo i tamburaška glazba.

„Čula sam za tu ideju još ranije", kaže naša sugovornica i dodaje da bi „to bilo sigurno dobro, budući da ni na jednoj glazbenoj akademiji u Srbiji ne možete studirati tamburu. Nedavno je smjer tambure otvoren na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i mnogi naši učenici će otići na studij tamo. Osnivanjem subotičke akademije zadržali bismo ih, a i tamburaški brend, koji se vezauje za naš grad, digli na višu razinu".

Upisi u glazbene škole počinju krajem svibnja, a Mira Temunović poziva sve zainteresirane da se okušaju na prijamnom, te možda postanu dijelom ovoga uspješnog tima.

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografije: Hrvatska riječ

branko jegicPrije deset godina, 19. ožujka 2002. godine, hodočasnik Branko Jegić stigao je na cilj. U zadnjih desetak godina sjećali smo ga se nedovoljno, tek nekoliko puta i to spominjući ga, no bez ozbiljnijih analiza. Prvi sustavniji prikaz njegova pjesničkoga rada objavili su njegovi prijatelji 2007. u knjizi „Ja, hodočasnik" u kojoj su sakupljene značajnije pjesme po kojima je donekle mogao biti procijenjen i vrednovan. Tijekom vremena, poslije njegove smrti prisjetili smo ga se nekoliko puta u sklopu spominjanja hrvatskih pjesnika iz Vojvodine. Jedno od zadnjih pisanih spominjanja Jegića bilo je u „Glasu Koncila" 8. siječnja 2012. g. u rubrici „Iz hrvatske duhovne poezije", te usmeno spominjanje po recitiranim pjesmama u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu gdje su na tribini Društva u Zagrebu na temu „Suvremeno pjesništvo vojvođanskih Hrvata" recitirane i njegove pjesme. Kada se sve skupa uzme u obzir smatram da je premalo proučavan njegov pjesnički doprinos u hrvatskoj zajednici.

Branko Jegić (1944. - 2002.) bio je pjesnik hrvatsko-bunjevačke i katoličke orijentacije i članom mnogih hrvatskih institucija i udruga. Za života nije puno objavljivao. Mogli smo ga čitati u kasnim šezdesetima i sedamdesetima u književnim listovima u Hrvatskoj, a kasnije u raznim tada dostupnim glasilima i u Subotici. Već na temelju 29 pjesama u zbirci „Jeka sa ravnice" objavljenoj u „Bačkom klasju" br. 69 iz 1992. mogli smo proniknuti u njegovu bogatu duhovnu imovinu. A ona je bila natopljena svakojakim osjećajima, razmišljanjima, a često puta i suprotstavljanjima. Njegov se opus kasnije sažeo u posthumnoj knjizi stihova „Ja, hodočasnik". Zato se želim, kao njegov suvremenik i prijatelj, u kratkim crtama osvrnuti na njegovo pjesničko nadahnuće koje je pokazivao već u ranoj mladosti, o čemu smo jako puno razgovarali, ne samo dok je „piskarao„ po raznim bilježnicama, nego i kasnije kada je ozbiljno, sažeto i duboko iznosio svoje temeljne ljudske osobine.

Jegićeva poezija je zapravo autobiografska. Odnosno, njegova poezija je biografija jednog hodočasnika kroz vrijeme na ovome planetu. Sva njegova nagnuća i nadahnuća koja su izvirala iz stihova bila su jasan pokazatelj njegova odnosa prema samome sebi. Taj put prema sebi bio mu je trnovit, pun dvojbi, nerazumijevanja, pogotovo u mladosti, put pun varka i trauma. Na sebi je iskalio svu svoju snagu volje kako bi stekao otpornost u borbi s vlastitim duhovnim neskladom. U stalnom trvenju sa samim sobom tražio je načina kako se hodočasteći kroz vrijeme može stići do transcendentalnoga. I dok mu čitamo trenutke kada se činilo da gotovo dotiče dno na kojem se skriva gubljenje smisla i volje za borbu, kad se učinilo da ga obuzima klonulost i potištenost, on je zapravo dokazivao da je hodočasnik na duge staze čija životna filozofija ima cilj. Tema njegova duha je u vječnom traženju ulaska u sebe od njega samoga, tema neispjevana do kraja, a nama koji ga čitamo i poznajemo postaje neispisiva i neopisiva. Veo nejasnoće mnogih njegovih stihova ostat će nam neprobojna brana pred ulazom u njegovu stvarnost.

Nije ga teško pročitati jednom. Tek kad ga budemo čitali više puta i kad budemo osjetili njegove nemire kao svoje, tada ćemo ga u cijelosti shvatiti. Jegić, dakle, jest hodočasnik, kao što i naslov zbirke njegovih pjesama glasi, hodočasnik koji je cijeloga života hodao, išao, tražio sebe, tražio u svom čvorastom klupku duše početak i kraj. Hodočastio je prema jednom cilju, prema nebu, Bogu, i to hodočasnički ozbiljno, iako je bio često puta zanesen obmanama vlastitih procjena: „... / Ja sam hodočasnik / ne dam se pomesti. / svaki je dio zacrtan mojega puta / Ja ne znam koliko je dug / moj put. Moja će duša vjerojatno / osluhnuti kraj. / Prema ljubavi. / Ja hodočasnik / vječno ću živjeti." („Ja, hodočasnik")

Često puta opterećen beznađem, ali koje nikada nije bilo njegov dominantni stav, nego kao izniman, usamljen i neplaniran nadošli utjecaj u trenutku slabosti duha. U jednom svom pismu meni, od 11. travnja 1966., pisao mi je: „Ali, meni se čini da sam umoran. / Nemam pouzdanje sam u sebe i tako se mučim... / moje srce boema zna samo za bol, / a ne zna u njoj da se i veseli." A u jednom drugom pismu od 29. travnja 1967., pisao mi je: „Imam samo pouzdanje. Ludo pouzdanje i volju koja izrasta kao brijeg u danima crnim, u danima patnje." Beznađe, nevjerica i nepouzdanost su snažno izraženi u pjesmi: „Moja je duša čaša / gorka grozdova soka" („Moja duša"), ili „Ima li nade čekati / spas / u sumornom jutru / kad budemo uništeni / ima li / i bespuće / svoje mirno sklonište" („Ima li nade").

jegic-ja hodocasnikKolikogod je Branko bio vesela i vedra duha, brojne njegove pjesme su odisale ljudskom turobnošću, egzistencijalnom turobnošću kao jednim od osnovnih sredstava njegova izričaja. Tim sredstvom on je svojim stihovima davao snažan poticaj za doživljavanje stihova punih metafora i slika iskrenog osjećaja: „Čini mi se svaka/misao/nedovršena, / kao crna mrlja / mutnog oblaka" („Slušam rođeni glas"). Ili: „Vi, oblaci / koji prolazite u sve krajeve / recite / kako me boli duša. / U krvi nosim umiranje / sa svojom pjesmom / gotovo ništa ne želim / izgaram / Gmilim kao crv zgažen kraj puta. / Neispisan jedan svijet / umire / u mojim osjetilima duše / I tu je započeo nemir / grudi su kipjele prezasićene / i srce počelo teći. / Na koju Golgotu / valja-poći?" („Jesen").

Kolikogod bih ustrajavao na oštrim Jegićevim osobinama koje iščitavamo iz njegovih pjesama, on je o njima slobodno razgovarao s ljudima oko sebe koji su ga mogli razumjeti, a u mnogočemu i razuvjeriti. Te osobine on sam nije krio. Ipak, njegovi nemiri koje tako britko opisuje, nisu bili prevladavajući izražaj njegove osobe. Iz poznanstva s njim i na temelju njegova pisanja mogu reći da je u njega ipak prevladavao duh koji se znao boriti i izboriti. Njegov veseli duh u svakodnevnom susretu s ljudima u običnom životu odavao je i njegovu drugu osobinu. Osobinu koja je od iskona darovana čovjeku kroz ljubav. Ljubav, ovu našu ljudsku, ljubav prema čovjeku, ljubav boemsko-platonsku, ljubav transcendentalnu. Jednostavno rečeno ljubav koju je prosipao oko sebe i u njoj se radovao. U tajnosti svog bića on svodi svoje račune: „Pogledah svoje srce satrto / u bolu i krvarenju, / srce / na tvrdom dlanu milovano, / u samoći ocvjetalo / za rumenu večer" („Jesen"). U tom rumenilu on nagoviješta onaj trenutak kada mu je mjesec podario „svilenu nit" za otkriveni „u sebi upaljeni žar". I veli: „Iz našeg je srca zapjevala / skladna harmonija / u istom vremenu stvorena. / I ta nas je arija zanijela / iste vatre / u jezeru ljubiti. / A nismo niti osjetili / u crvenim bojama / kako nam srca gore. / Svijetle kose / i osjet daha tvoga / po licu" („Jesen2).

Jedan od zastupljenih i vrlo važnih motiva njegova osjećaja u životu, o čemu je također pisao, bilo je domoljublje. Ono mu je bilo krilo za pohranu njegove nacionalne svijesti i polazište u borbene pohode svoga duha sa sobom samim i okolinom, ali uvijek i povratak u sretno utočište. Zaljubljen u bogatu kulturnu i povijesnu baštinu svoga naroda, u svoj grad, u ljude, u svoja sela i njive, govori: „U ovoj zemlji naši očevi / i naša braća / motikama tvrdo su upisali / u crnim brazdama /- zakletvu / poljima zelenim / i krvavim čelom znojavim / rukama žuljavim: /- ovo je zemlja naša / zavjetna / na spomen." („Na spomen"). Pod jakim nabojem domoljublja dalje pjeva: „Grudo rodna, moga zavičaja / u tebi je ko sred samog raja. / Žitnice su sami perivoji, / urešeni cvijećem u boji" („Rodna gruda"). Ili gradu Subotici: »Ljubljena, kako da te obgrlim / u crvenom maku među klasjem, / kada tamo daleko na horizontu / ukrašena toneš u svijet / crnog krina / i iz njega izrastaš u san / djevičanskih vrlina" („Najdraži grad2). Međutim, njegova kritika svome rodu za skoro posvemašnje napuštanje svoga jezika kroz povijest, pa sve do danas, djelomično odnarođivanje i zlogukost raznih jeftinih prodavača ideala budućnosti u najdražem gradu, britka je i jasna: „Zbrisalo se sa nas / i mlijeko majke, / koje smo na polasku pili." („Zauvijek rekosmo"), i opominje: „Ne dajte da ugasne u našim domovima; / SVETA VATRA. / Za kog će ostati vaša pjesma / u praznoj vasioni" („Majke")

Jegić, dakle, jest hodočasnik, kao što i naslov zbirke njegovih pjesama glasi, hodočasnik koji je cijeloga života hodao, išao, tražio sebe, tražio u svom čvorastom klupku duše početak i kraj. Hodočastio je prema jednom cilju, prema nebu, Bogu, i to hodočasnički ozbiljno, iako je bio često puta zanesen obmanama vlastitih procjena: „... / Ja sam hodočasnik / ne dam se pomesti. / svaki je dio zacrtan mojega puta / Ja ne znam. koliko je dug / moj put. Moja će duša vjerojatno / osluhnuti kraj. / Prema ljubavi. / Ja hodočasnik / vječno ću živjeti." („Ja, hodočasnik")

Uvid u dušu Branka Jegića bio bi nepotpun ako ne bismo spomenuli još jedan snažan motiv zastupljen u njegovim pjesmama, a to je iznalaženje izlaza svojih ontoloških traženja kroz optimizam zasnovan u krilu vjere kojom je stjecao pobjedu u borbi protiv sebe i okoline. Vjerom osnažen, Jegić je postao pobjednik u izdržljivosti na putu hodočašća, jer je svaku svoju bitku usklađivao s vjerskim načelima. Kroz analizu svoje blage naravi, ali buntovnoga duha, provjeravao je ispravnost svojih činova kroz teološko naučavanje Crkve i u tome se očitovala njegova jaka vjera. Nju je svjedočio u javnosti kroz aktivni rad u raznim vjerskim udrugama, i upravo mu je vjera davala duhovnu snagu. I zato se osjećao pobjednikom. Bio je dakle osvjedočeni vjernik u životu što dokazuju molitve koje je izricao u mnogim svojim pjesmama, kao: „Svetu molitvu Svevišnjemu / iz srca da izrečem / nad klasovima povaljenim / u teške žute snopove. / Pusti me da molim / za svoju braću, / kruh svagdanji / Svevišnjem / molitvu da prinesem" („Pusti me da molim").

Branko Jegić je stavio kompletnog sebe, kako vidimo iz pjesama koje su ostale iza njega, na razinu prepoznavanja osobe koja upornošću svoga duha traži i pronalazi prigode rješavanja životnih nepoznanica. U njih je stavio, gotovo nacrtao, slojeve svoje boemske ličnosti tipičnim stilom pokazujući nam to vjerno u slojevitosti poetskog izraza. Ne po formi, nego po njegovom kiptećem zanosu, a oni su prisutni u svim njegovim motivima. Istinski se s njima bavi i istinski se njima podložio da bi ih nadvladao. Bolest ga je, nažalost, prerano prisilila da nam ne saopći svu svoju dušu do kraja. Iako, u svakom njegovom stihu pronalazimo i mi sami sebe.

Tekst: Lajčo Perušić

HKPU „Zora" i MO DSHV-a Vajska organizirali su 24. ožujka 2012. godine, u prostorijama župnog ureda sv. Jurja u Vajskoj, predstavljanje triju knjiga Stjepana Adžića objavljenih u sklopu kulturnoga, nakladničkog i znanstveno- istraživačkog projekta „Život i djelo Stjepana Adžića (1730. - 1789.)". O proznim djelima, okružnicama i dopisima, te o prigodnicama objavljenim u okviru sabranih djela ovoga vrsnog pisca, ali gotovo zaboravljenog i nepoznatog u hrvatskom korpusu, govorili su dipl. ing. Andrija Matić, inicijator projekta, predsjednik Duhovnog hrašća, župnik i dekan Drenovačkog dekanata Marko Đidara, voditeljica projekta dr. sc. Anica Bilić (Centar za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima), te mons. Luka Marijanović, profesor u mirovini KBF-a u Đakovu.

Izdanjem treće knjige zaokružena je edicija sabranih djela, a slijedi znanstveni skup o Stjepanu Adžiću iz Rajevog sela, koji je gimnaziju završio u Iloku i Vukovaru, a školovao se u Pečuhu, gdje je bio pitomac, svećenik, rektor, kanonik i vanjski vikar pečuškog biskupa za Slavoniju. Među brojnom publikom iz Vajske i okolnih mjesta, ovom kulturnom događaju, moderator je bio tajnik HNV-a Željko Pakledinac, koji je uz predsjednika „Zore" Ivana Šimunovića bio domaćin skupa.

U obraćanju publici ing. Mata Matarić je pohvalio mladu kulturnu udrugu „Zora" kao i druge udruge koje djeluju u ovome kraju, te dodao: „Aktivnosti Crkve, politike i kulture tri su kolosijeka koje nas, Hrvate u Vojvodini obilježavaju, a koji vode do potrebnog jedinstva vjere, kulture i politike našega naroda".

Prije nego što su gosti predstavili aktualni projekt, suradnik „Zore" iz Plavne, Zvonimir Pelajić podsjetio je na veliku prošlost grada Bača, ulogu franjevaca i franjevačkog samostana u ovome kraju, te na društvene prilike u XVIII. stoljeću, vremenu kada je znameniti Stjepan Adžić, vjerojatno, boravio u ovome mjestu.

„U franjevačkom životu Bač je važio za dobro uređenu zajednicu. U njemu je 1738. godine održan kapitul, nekoliko je puta novicijalska kuća, pa filozofsko učilište, a u njemu djeluje pučka škola te je prvo biskupijsko sjemenište Bačke biskupije (1925.). Kroz Bački samostan prošli su mnogi ugledni pisci i kulturni djelatnici: Antun Pavlović, Josip Janković, Luka Čilić, Josip Jakošić, Josip Stojanović, Petar Katančić, Dominik Ignjat Martinović. U bogatoj samostanskoj knjižnici pronađen je i prvi primjerak knjige 'Razgovor ugodni naroda slovinskog' Andrije Kačića Miočića..."

Župnik i dekan Drenovačkog dekanata i predsjednik Duhovnog hrašća, udruge vjere i kulture „Drenovci", Marko Đidara govorio je o simboličnom značenju naziva te udruge u kojoj se uvijek može naći duhovni mir, spokoj i ljepota druženja, gdje svaki sastanak završava „razgovorom ugodnim", nakon čega se okupljeni mirno vraćaju svojim domovima. To bi mogao biti lijep primjer i korisna pouka i našim članovima brojnih kulturnih udruga.

Voditeljica projekta dr. sc. Anica Bilić na početku svoga izlaganja pohvalila je inicijatora projekta, agilnog Andriju Matića.

sabrana djela adjic-m„Zadovoljna sam knjigom i cijelom edicijom, jer su radili pravi stručnjaci koji su ekspertno uradili svoj posao. Dali smo čitateljima u ruke tri vrlo vrijedne knjige jednog iznimno važnog pisca iz XVIII. stoljeća, koji je bio zaboravljen, a njegovi rukopisi razasuti po našim i mađarskim arhivima. Objavili smo tekstove na latinskom i u prijevodu na hrvatski jezik. Treća knjiga donosi 11 prigodnih pjesama Stjepana Adžića koje su nastale od 1767. do 1788. godine. Najveći broj je nastao kada je Adžić vršio dužnost vanjskog vikara«, istaknula je dr. Anica Bilić.

Potom je dodala da su Prigodnice pisane heksametrima, složene u elegijske distihe... „Sve su posvećene onodobnim istaknutim pojedincima u crkvenom, svjetovnom, društvenom, političkom i kulturnom životu. Uglavnom su inauguracijske i sve se mogu podvesti u nazivnik neoklasicizma i latinizma u XVIII. stoljeću, a time se Stjepan Adžić potvrđuje kao prvorazredni pjesnik, što su potvrdili i klasični filozofi", rekla je urednica edicije.

Dr. sc. Bilić je predložila da se Franjevački samostan u Baču i njegov predstojnik fra Josip Špehar uključe u skorašnji znanstveni skup o Stjepanu Adžiću na kome bi se detaljno prikazalo XVIII. stoljeće, kada je u ovome samostanu boravio i Stjepan Adžić.

Mons. Luka Mandić je u svome govoru rekao: „Dosita možemo govoriti o jednom velikom čovjeku koji je imao važnu ulogu u objedinjavanju Đakovačke biskupije. Ne samo da je bio na vrhu hijerarhijske crkvene ljestvice, zamjenik biskupa, prije toga župnik u Tovarniku i Nijemcima, osnivao je škole, pisao je i ostavio tragove. Njegova djela su objavljena zaslugom HAZU-u Vinkovci pod vodstvom dr. sc. Anice Bilić i Duhovnog hrašća Drenovci".

Prof. Marijanović naglasio je da Adžićevo vrijeme tek dolazi, te da su, kao što je na početku rečeno, politika, kultura i Crkva doista isprepleteni, a Adžić nam u tome može biti uzorom.

Na početku i završetku skupa publici se, svojim pjesmama, obratio poznati pjesnik koji stvara na šokačkoj ikavici Josip Dumendžić Meštar, te je na taj način uljepšao i oslikao tijek ovog kulturnog događaja. Nakon službenog dijela gosti su ostali još neko vrijeme na domjenku, druženju i „razgovoru ugodnom".

Tekst: Zvonimir Pelajić
Fotografija: Hrvatska riječ

izlozba darko vukovicsu-2012- 1„Plakati - ne plakati" naziv je izložbe Darka Vukovića koja je 23. ožujka 2012. otvorena u Modernoj galeriji „Likovni susret" u Subotici. Vuković važi za jednog od najzapaženijih mlađih grafičkih dizajnera u Srbiji, a njegovo se ime posebno vezuje za plakatni dizajn, „najumjetničkiju" od svih dizajnerskih formi. Na subotičkoj izložbi, koja predstavlja dosad najpotpuniji pregled Vukovićevog dosadašnjeg rada, izloženo je oko 40 radova nastalih u proteklih deset godina. Postav čine njegovi nagrađivani i najnoviji kazališni, festivalski i angažirani plakati, kao i radovi vezani za dizajn knjiga, vizualnih identiteta, dizajn proizvoda, te - prvi put javno u Srbiji - koncept dizajn muzeja Naftne industrije Srbije.

Osvrćući se na stanje na domaćoj dizajnerskoj sceni koje ove kreativce dovodi do dualizma „autor - univerzalni vojnik", kustosica Galerije Nela Tonković je pojasnila kako grafički dizajner, po Vukovićevom uvjerenju, treba biti osoba koja zna obaviti svaki povjereni mu zadatak, ali uz ostavljanje jakog autorskog pečata.

„Grafički dizajn je kreativan posao, ali uz mnoge uvjete. Danas kada naručitelji posla postavljaju brojne zahtjeve, vrijedi se sjetiti dizajnera poput Darka Vukovića, koji prije svega nastoji biti autor", ocijenila je Nela Tonković.

izlozba darko vukovicsu-2012- 2Povjesničar umjetnosti Bela Duranci je otvarajući izložbu podsjetio kako od polovice 19. stoljeća, zahvaljujući litografiji, plakati postaju i umjetnička ostvarenja, o čemu svjedoče djela Toulouse-Lautreca ili Alfonsa Muche.

„Dizajn je užasno odgovorno bavljenje nečim što je neizbježno u životu, jer se oglašavati mora. Kako bi oglašavanje imalo nekoga smisla, i onaj koji gleda plakat treba raspolagati imaginacijom. Svaki plakat, svaki dizajnerski pothvat ustvari je pokušaj da se učini nešto što se pamti s određenom zapitanošću, što se potom gnijezdi u svijesti i postaje neki važan krajputaš, nešto bez čega čovjek ne može. Sve u svemu, isto je uvijek jednako različito, a dizajn to čini živim", kazao je Bela Duranci.

Darko Vuković rođen je 1971. godine u Novom Sadu. Diplomirao je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu 1997. godine, na smjeru Grafičkih komunikacija, gdje je 2004. stekao i titulu magistra. Od 1997. angažiran je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, na predmetu Plakat, kao asistent u znanstveno-istraživačkom radu. U listopadu 2007. izabran je u zvanje docenta. Od listopada 2011. radi i kao gostujući profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, na izbornom predmetu Grafički dizajn. Član je UPIDIV-a od 1996. godine. Dosad je realizirao preko 40 kazališnih plakata surađujući, prije svega, s Kazalištem mladih iz Novog Sada, Narodnim kazalištem iz Subotice, HNK iz Osijeka, HNK iz Splita i Kazalištem mladih iz Splita. Samostalno je izlagao plakate u Novom Sadu (1998.), kazališne plakate u Novom Sadu, Osijeku, Splitu (2003.) i izbor radova grafičkog dizajna u Osijeku (2011.). Sudjelovao je na kolektivnim izložbama u Monsu, Novom Sadu, Beču, Berlinu, Beogradu, Sofiji, Teheranu. Grafički dizajn radio je za mnoge ustanove, festivale, kompanije, među ostalim i za Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Izložba se može pogledati do 24. travnja 2012.

Nagrade i priznanja
Dobitnik je više priznanja i nagrada: Prva nagrada UPIDIV-a na završnoj izložbi studenata Departmana likovnih umjetnosti Akademije umjetnosti iz oblasti grafičkog dizajna (1996.); Prva nagrada na natječaju za vizualni identitet „Forme 15" (1998.); Nagrada na IX. izložbi kazališnog plakata u okviru Sterijinog pozorja u konkurenciji plakata projekta (1998.); Specijalna nagrada Narodnog kazališta iz Užica za plakat predstave „Per Gint" (2000.); Prva i treća nagrada na X. izložbi kazališnog plakata u okviru Sterijinog pozorja u kategoriji plakata projekta, odnosno realiziranog plakata (2001.); Prva nagrada na natječaju Narodnog kazališta u Subotici za plakate predstava „Europejci" i „Totek" (2001.); Prva nagrada na XI. izložbi kazališnih plakata u okviru Sterijinog pozorja u konkurenciji realiziranih plakata (2004.); Prva nagrada na natječaju za vizualni identitet „Novosadskog Salona" (2007.).

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografije: Hrvatska riječ

 

 

 

U somborskoj Osnovnoj školi „Avram Mrazović", 22. ožujka 2012. otvorena je samostalna izložba slikarice Cecilije Miler. Na izložbi naziva „Ogledalo ravnice" predstavljeno je 20 radova, uglavnom pejzaža nastalih u posljednje tri godine. Cecilija Miler je dosada imala 14 samostalnih, a sudjelovala je na 130 zajedničkih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Prigodom otvorenja izložbe o njezinu je umjetničkom radu govorio likovni pedagog Miloš Pejović. „Prve stvaralačke korake Cecilija Miler načinila je kao učenica ove škole. Dokazala se ne samo u likovnoj umjetnosti nego i u književnosti. Na ovoj izložbi su ulja na platnu i akrili, ali ona uspješno radi i na svili i staklu. Dakle, kao slikarica dokazala se u svim tehnikama", kazao je Pejović.

Izložbu je otvorila profesorica srpskog jezika i književnosti Suzana Sekulić.

„'Ogledalo ravnice' čini nas ponosnim što nam je dana mogućnost da se prožimamo s bulkama, suncokretima, žitom, vodama. Treptaj svjetlosti s ovih slika u nama budi spoznaju da doznamo tko smo, što smo, gdje je naše mjesto u vrtlogu različitosti i kolika je naša odgovornost da ljepotu oko nas predamo budućnosti. Ogledajući se u slikama Cecilije Miler osjećamo kako nas nadahnjuju mirisi, kako zvuci kanala bude sjećanja u nama, kako nas sunce čini boljim ljudima, ljudima koji su u dosluhu s prirodom. Prikaz prirode Cecilije Miler skida iluziju s naših očiju, omogućava nam da ispravno gledamo", kazala je Sekulićeva.

Cecilija Miler članica je Likovne grupe 76, od 1983. godine. Osnivačica je Likovne kolonije „Colorit" pri HKUD-u „Vladimir Nazor". Ilustrirala je nekoliko knjiga i slikovnica u izdanju Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović" i Hrvatske čitaonice u Subotici. Vodi Likovnu sekciju Društva za borbu protiv raka u Somboru. Dobitnica je više nagrada i sudionica je brojnih likovnih kolonija u zemlji i inozemstvu.

Tekst i fotografija: Z. Vasiljević

urbani sokci-knjiga beslinaU utorak, 20. ožujka, u Bačkom Monoštoru održano je predstavljanje knjige „Tajanstvenosti trag" - zbirka poezije Stipana Bešlina. Predstavljanje je organizirala Udruga građana „Urbani Šokci" iz Sombora, na čelu s Marijom Šeremešić, koja je i jedna od priređivačica i urednica knjige.

O Stipanu Bešlinu, pjesniku iz Bačkog Monoštora, koji je tijekom kratkog života stvarao inspiriran ljubavlju prema djeci, svecima, prirodi, nažalost malo se zna, unatoč velikoj književnoj vrijednosti njegovih dijela. Rođen je 4. veljače 1920. godine u Monoštoru, kao dijete roditelja koji su se bavili poljoprivredom, a već u najranijoj dobi pokazivao je afinitet ka poeziji i pjesmama. Četverogodišnju osnovnu školu završio je u rodnom selu, a kao desetogodišnjak krenuo je u gimnaziju u Somboru, bio je sjemeništarac karmelićana. Kao gimnazijalac svoje je pjesme objavljivao u časopisima kao što je „Krijes", zagrebački list za mlade. Iako još uvijek dijete, u četrnaestoj godini biva politički gonjen, a nakon dvije godine već počinje ozbiljno bolovati od, u to vrijeme smrtonosne, sušice. Svoje posljednje godine života proveo je u rodnom selu, a preminuo je u 1941., u 21. godini.

Na stvaralaštvo ovoga pjesnika bilo je u nekoliko navrata pokušaja da se svrati pozornost, za vrijeme Bešlinova života ili neposredno nakon smrti, od strane dr. Matije Evetovića, svojedobno najboljeg poznavatelja kulture bačkih Hrvata i Vinka Nikolića, književnika i kulturnog djelatnika. Pojedine pjesme su mu bile objavljene u knjizi Luigija Salvina, u „Klasju naših ravni", u zagrebačkoj „Danici". Značajni pomak u poznavanju Bešlinova pjesničkoga djela počeo se događati tek od 1967. godine, kada o tom pjesniku počinje pisati Juraj Lončarević, a najveći doprinos popularizaciji njegovog stvaralaštva, daje objavljivanjem zbirke Bešlinovih pjesama naslovljene „Zaljubljeno proljeće", 1970. godine.

U predstavljenoj knjizi „Tajanstvenosti trag", nakladnika UG „Urbani Šokci", čije su priređivačice i urednice Sanja Vulić i Marija Šeremešić, nalazi se 71 Bešlinova pjesma, a po današnjim spoznajama Bešlin ih je objavio ukupno 78. Pjesme su poredane tematski. U prvoj su skupini pjesme za djecu, zatim pejzažna lirika ravničarskoga krajobraza u skladu s pjesnikovim osobnim raspoloženjima. Posljednju cjelinu čine pjesme u kojima se već osjeća nagovještaj tuge i sumorno raspoloženje, te pjesme koje jasno nagovještavaju smrt.

Na predstavljanju knjige, kroz život ovog pjesnika prisutne je vodila Marija Šeremešić, uz potporu Emine, Anite i Marka Firanja, koji su recitirali Bešlinove pjesme. Ukazala je na značaj afirmacije i odavanja počasti stvaralaštvu ovoga pjesnika, posebice u njegovu rođenome selu.

Bešlinu u čast, svojedobno je u Monoštoru, 1981. godine, bila održana komemoracija s izložbom, povodom 40. obljetnice smrti, a 1999. godine njegove pjesme su uvrštene od strane Monoštorske literarne grupe u zbirku „Monoštorska lirska traganja 1938. - 1998.", te u više navrata recitirane na različitim književnim večerima, a organizirana je i književna večer posvećena Bešlinovu pjesništvu od strane literarne grupe i Vladimira Kamčevića.

Tekst i fotografija: Zdenka Mitić

siladjev zgSrijeda, 7. ožujka 2012., bio je veliki dan za sonćansku književnicu Ružu Silađev. Njezina nova knjiga, „Šokica pripovida", pisana izvornim sonćanskim narječjem, imala je svoje premijerno predstavljanje u Zagrebu. Promociju je organizirala „Zajednica prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata" u svojim prostorijama. Književnost vojvođanskih Hrvata u stalnom je usponu, uz vrlo bitan doprinos Sonćana. Jedan od najvećih bisera nove književnosti vojvođanskih Hrvata upravo je knjiga „Šokica pripovida", koju su predstavili njezina urednica Ruža Silađev, nesporni autoritet u području dijalektologije, znanstvenica prof. dr. sc. Sanja Vulić s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, koja je predstavila knjigu i urednik nakladničke djelatnosti subotičke „Hrvatske riječi" Milovan Miković, koji je predstavio rad svoje ustanove, a potom i život i rad Ruže Silađev.

Po riječima Vulićeve ova knjiga je svojevrsni nastavak prve knjige Ruže Silađev „Divani iz Sonte", koja je u lokalnoj zajednici, ali i šire, postala pravi bestseler, pa je ubrzo poslije objavljivanja doživjela i drugo izdanje, koje je, kako doznajemo, gotovo rasprodano.

siladjev zg-2„Veći dio knjige 'Šokica pripovida' sadrži autoričine tekstove pisane dijalektom, a tematski su vezani uz blagdanske običaje te ostale običaje i tradiciju, uključujući i različita pučka vjerovanja. Druga skupina dijalekatnih proznih priloga motivirana je sjećanjima na relativno novije događaje. Neke od tih proza samo su crtice anegdotalnoga tipa, vrlo privlačnoga suvremenomu čitatelju. Ta skupina dijalekatnih tekstova također je svojevrsni nastavak prve knjige. Novost u drugoj knjizi predstavljaju narodne kratke proze iz Sonte, naravno na dijalektu, koje je Ruža Silađev zapisala od pučkih kazivača. U tom dijelu knjige Ruža Silađev se predstavlja kao sakupljačica narodnih proza koja uvijek točno navodi ime kazivača, a knjiga sadržava i jedan onomastički dodatak, odnosno popis nadimaka u Sonti. Posebna, ne manje dragocjena vrijednost je tumač manje poznatih riječi i izraza koji je širem čitateljstvu omogućio lakše razumijevanje dijalekatnih proznih tekstova", rekla je dr. Vulić.

Autorica je govorila ne samo o svojoj Sonti, nego i o bačkim Hrvatima, odnosno podunavskim Šokcima, o njihovom narječju koje je u velikoj opasnosti od izumiranja.

„S ponosom ističem da je u mojoj Sonti ta naša stara ikavica još uvijek u svakodnevnoj uporabi u velikom broju obitelji. No, sve bi to bilo uzaludno, da nismo otišli i korak dalje. Počeli smo ju zapisivati i objavljivati i tako ćemo definitivno govor naših predaka sačuvati i za naše potomke", rekla je Ruža Silađev.

Poslije službenog dijela promocije odgovarala je na brojna pitanja, kako gostiju, tako i brojnih predstavnika medija, o životu i radu podunavskih Šokaca, o njihovu mjestu u društvenom životu Vojvodine, odnosno Srbije. Od nazočnih znanstvenika, osobito lingvista, etnologa i sociologa, osim brojnih priznanja upućene su joj i riječi potpore za ustrajan rad na očuvanju šokačke ikavice.

Autorica knjige „Šokica pripovida" Ruža Silađev iz Zagreba se vratila prepuna dojmova. „Bilo je nezaboravno. Imponiraju mi imena onih koji su bili na promociji, pobrojat ću samo neke, da mi ostali ne zamjere, poput odvjetnika Nace Zelića, predsjednika „Šokadije" iz Zagreba Martina Vukovića i Zlatka Žužića, znanstvenika dr. sc. Luke Štilinovića, prof. dr. sc. Jasne Vidaković. Naša izvorna sonćanska ikavica izazvala je puno pozornosti i što da se lažemo, jako su mi godile riječi hvale za rad na očuvanju lokalnog narječja. To mi može biti samo poticaj za daljnji rad, jer u ovom poslu neke velike materijalne satisfakcije nema, a bez obzira na to, pohvale svakom gode."

Tekst: Ivan Andrašić
Fotografije: Hrvatska riječ

Na osmom Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma „Zagrebdox", 1. ožujka 2012. godine premijerno je prikazan film redatelja Branka Ištvančića, rodom iz Tavankuta, „Od zrna do slike", koji je svrstan u Regionalnu konkurenciju festivala.

Film istražuje kulturu i umjetnički izričaj Hrvata - Bunjevaca u Vojvodini. Fokus filma je na slamarkama, narodnim umjetnicama koje su slobodno vrijeme provodile u osmišljavanju i izradi slika od slame. Također se prikazuje poveznica njihove svakodnevnice i umjetničkog izričaja, njihov specifični socijalni i nacionalni položaj.

Na svečanoj projekciji filma, među ostalima, bio je nazočan veliki broj Hrvata podrijetlom iz Vojvodine koji žive, rade ili studiraju u Hrvatskoj. Uz njih, projekciji su prisustvovale i slamarke iz Tavankuta predvođene voditeljicom slamarske sekcije „Matije Gupca" Jozefom Skenderović, te nekolicina zainteresiranih iz Subotice.

Redatelj Branko Ištvančić zahvalio je svim gostima na odzivu, a film je, kako je istaknuo, posvetio svojim roditeljima. „Meni je drago što imamo ovakav jedan film i što ćemo ga moći slati diljem cijelog svijeta i pronositi sliku o svojim vrednotama. Nadam se da smo ovim filmom napravili jako puno i nadam se prilici da u Vojvodini radimo nešto slično, jer mi je velika želja snimati igrani film."

Ministrica kulture Republike Hrvatske Andrea Zlatar Violić, koja je prisustvovala ovoj projekciji, ovom je prigodom kazala kako ju je film emotivno ganuo zbog istaknute teme samoće i osamljenosti života na salašu i žena koje rade slike od slame. Dodala je kako kultura vojvođanskih Hrvata skoro uopće nije zastupljena u kulturnom životu u Hrvatskoj, te kako često nema gotovo nikakve najave niti izvješća o raznim kulturnim zbivanjima. Također je naglasila kako se nada integriranju iskustva margine u iskustvo većinske hrvatske kulture.

Kulturni djelatnik i onodobni predsjednik Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Matija Gubec" Naco Zelić, istaknuo je kako mu je veliko zadovoljstvo sudjelovati u ovakvom filmu. „Film, osim što govori o slamarkama, što je svakako jedna naša vrijednost, uspio je sačuvati jednu malu povijest. Posebna vrijednost filma je u tome što nije ostao usko vezan samo na jedno kratko razdoblje ili samo na slamarstvo, nego govori mnogo šire. Na brojnost tih ljudi, njihovu odanost i talentiranost za stvaralaštvo."

Premijeri filma prisustvovala je i generalna konzulica Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici mr. Ljerka Alajbeg, koja je kazala kako, koliko god čelnici Republike Srbije pričali kako potiču sve manjine i kako manjine imaju sva prava u skladu sa svim sporazumima, to nije istina. Također je ukazala i na sazrijevanje klime oko pomaganja „vojvođanskog" dijela korpusa, koji je vrlo vrijedan, ali i voljen i cijenjen u Republici Hrvatskoj, ali o kojem se ne zna dovoljno.

„Još uvijek smo pod dojmom filma koji su gledatelji primili s puno emocija i s velikim odobravanjem. Drago mi je da se ova projekcija poklapa s priznanjem koje je predsjednik Republike Hrvatske dodijelio HKPD-u 'Matije Gubec' u povodu 65. obljetnice postojanja i 50. obljetnice organiziranog rada na slikarstvu u tehnici slame", rekla je Ljerka Alajbeg.

Film Branka Ištvančića, u trajanju od 75 minuta, snimljen je 2011. godine. Fotografiju u filmu potpisuje Branko Cahun, montažu Branko Ištvančić, a glazbu Pere Ištvančić. Producent je Marijo Vukadin. Film je snimljen u produkciji „Olimp produkcije" Zagreb i Hrvatske radiotelevizije.

Tekst: Petar Gaković
Fotografije: Ivan Ivković Ivandekić