Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Kako planirati komunikaciju s javnošću i kako predstaviti kulturni događaj javnosti, odnosno kako komunicirati s medijima, bila je tema predavanja diplomirane pedagoginje Marije Skala, na redovitom susretu s predstavnicima hrvatskih udruga kulture u Vojvodini, 3. prosinca 2011. godine.

Iznimno važna tema za rad svake udruge koja djeluje na području kulture dolazi u pravo vrijeme budući da se svi subjekti u kulturi moraju prilagoditi suvremenim načinima komunikacije s javnošću, napose kada je riječ o predstavljanju svojega rada, a samim tim i traženja sredstava za svoj rad. Ovo je predavanje podrobno dalo sliku o organizaciji kulturnog događaja i komunikaciji s medijima te može poslužiti svima koji se bave kulturom. Prezentaciju ovoga predavanja, kao svojevrsni podsjetnik, možete preuzeti ovdje.

Književnik Milovan Miković na više je načina obilježio jednu značajnu epohu u književnom životu Subotice, i premda je osjetno prisutan, nema potrebu sebe posebice promovirati, istaknula je profesorica književnosti Judith Plankos, govoreći na književnoj večeri posvećenoj Milovanu Mikoviću, održanoj 2. prosinca 2011. O pjesniku, publicistu, istraživaču i dugogodišnjem uredniku većeg broja književnih časopisa, govorio je i njegov kolega književnik Zvonko Sarić.

Tekstualna potraga Milovana Mikovića za njega je putovanje prema kraju noći i traganje za tračkom svjetla. I bez obzira na sve tamne teme o kojima među ostalim govori, ipak se u djelima Milovana Mikovića osjeća težnja prema svjetlosti. Zvonko Sarić još ističe i Milovanovu volju za pomoći mladima koji se žele otisnuti vodama književnosti, što je i sam iskusio.

„Milovan je dao priliku jednom mladom čovjeku pokušati krenuti u odabranom pravcu. Moja prva knjiga objavljena je skupa s još tri, čijim je autorima, mladim piscima, Miković dao priliku objaviti svoje prve knjige. To je po mom mišljenju doista jako bitno. Milovan je davao priliku mladim autorima objavljivati djela, a vrijeme će na koncu pokazati hoće li od toga biti književnost ili neće."

Judith Plankos izdvojila je značajku Milovana Miovića, da on definitivno u svojim djelima provjerava vlastite granice.

„Uz takvu nagovijest, u njegovu cjelokupnu stvaralaštvu osjeća se malo gorčine, koja je motivirana različitim, katkada jasnim, a katkada teže uhvatljivim razlozima. Moglo bi se reći da piše poeziju u kojoj se neprekidno, prema nekakvom unutarnjem ritmu smjenjuju tragovi zlokobne stvarnosti. U proznom stvaranju ta ogorčenost dobiva eksplicitne forme, samim time što je izazivana manje-više dnevnim zbivanjima i potrebom da ponešto od svega toga ostane zabilježeno, dok je u poeziji, sasvim, ponekad do neprepoznavanja preoblikovana pa se više daje naslutiti, nego što bi bila lako uočljiva."

Profesorica Plankos je bila inicijatorica književne večeri posvećene Milovanu Mikoviću, smatrajući da zaslužuje barem toliko, jer je, kako kaže, jedan od onih kome je dovoljna nagrada za vlastiti rad tiskanje knjige i časopisa čiji je urednik.

Prve pjesme Miković je stvorio i objelodanio 1965., a pjesničke, prozne tekstove i kritiku objavljuje u književnoj periodici od 1967. godine. Prvu knjigu, pjesničku zbirku „Ispitivanje izdaje" objavio je 1989. godine, i od tada do danas je, sveukupno s ponovljenim izdanjima, objavio 22 knjige.

Nepatvorenost koju je izražavao u sve novim i novim mislima prenosio je u pisana djela temeljno, bez žurbe, kaže Milovan Miković.

„Nastojao sam pružiti čitateljima doista poeziju, ili doista prozu, ili doista esej. Nikako nečije prepakirane ideje ili zamisli o tome kako bismo trebali živjeti. To je bio jedan od razloga zbog kojih sam se ustručavao brzo objaviti ono što sam napisao. Pravi stvaralac, po mom sudu, i kada je već jako, jako zreo i ostvaren, neprestano je u poziciji zbunjenosti, propitivanja, provjere i samo-provjere. On ne može ne propitivati, jer ako je siguran, onda je sasvim sigurno i mrtav."

Danas, više od 45 godina nakon prvoga objavljenog književnog djela, osobito su zapažene njegove pjesničke zbirke „Avaške godine" i „Slušaj: zemlja riječi" te knjige eseja „Život i smrt u gradu" i „Iznad žita nebo".

Poznavatelji književnih i kulturnih prilika u Bačkoj cijene Milovana Mikovića, ne samo kao književnika, nego i kao vrsnoga književnog i kazališnog kritičara, te kao urednika nakladničke djelatnosti u NIU „Hrvatska riječ".

Osim uredničkog angažmana u književnom časopisu „Rukovet", aktualni je urednik „Klasja naših ravni", časopisa subotičkog ogranka „Matice hrvatske". Značajni su i Mikovićevi književnopovijesni pregledi o periodici i književnoj djelatnosti Hrvata u Bačkoj, osobito o proznoj djelatnosti. Zbog svoje plodne djelatnosti postao je član Društva hrvatskih književnika.

Tekst: Siniša Jurić

Prigodnim programom koji su izveli mališani vrtića „Marija Petković Sunčica" otvorena je izložba božićnjaka, 13. po redu. Izložba, koja nas uvodi u adventsko vrijeme, u očekivanju Božića, ima za cilj unijeti puno radosti u domove svih nas, istaknula je Katarina Čeliković u ime organizatora, dok su autori istaknuli da im je vječito nadahnuće Biblija, uz pomoć vremena u kojem se iščekuje rođenje maloga Isusa.

U predvorju glavnog ulaza u Gradsku kuću izloženo je više od 40 božićnjaka, koje su načinili vjernici župa Isusova Uskrsnuća i svetoga Roka, kao i članice pojedinih gradskih župa.

Likovni odjel HKC „Bunjevačko kolo" i Likovno-slamarski odjel HKPD „Matija Gubec" iz Tavankuta, organiziraju božićne izložbe od 1993., ali ove godine u isto vrijeme obuhvaćena je i izložba božićnjaka, kaže voditeljica odjela udruge iz Tavankuta Jozefina Skenderović.

„Sada je ovo prava božićna izložba, cjelovita je. Predstavlja Božić kako ga mi slavimo, od malih darova, čestitki pa sve do onoga što krasi naše stolove, a to su božićnjaci."

bozicnjaci2011-2Adventsko vrijeme potiče na plemenitost, ali motivira i na poboljšanje ugođaja i njegovo uljepšavanje, podsjetila je pročelnica Bunjevačko-šokačke knjižnice pod okriljem Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović" Katarina Čeliković.

„I ljepotom se trebate okititi, možete kupiti i poneku čestitku ili kakav lijepi rad od šlinga ili svijeću. Nemojte otići doma praznih ruku. Ima i božićnjaka za obitelji bez imena i prezimena. Njih su radila djeca u župi svetoga Roka, kao i žene koje žele darovati brojnim obiteljima božićnjak, kako bi Isus došao i u njihovu kuću."

bozicnjaci2011-5Prigodnu riječ za otvorenje izložbe trebali bi dati autori božićnjaka namjesto svećenika, rekao je tom prilikom pročelnik izdavačkog odjela Instituta vlč. mr. Andrija Anišić.

Autorice nisu izostavljene, stoga je pitanje za jednu od njih, Klaru Dujak, bilo kako izgleda pravljenje jednog božićnjaka.

„Sve počinje od dobre volje, rodi se ideja, u ruke dođe tijesto i počinje se ostvarivati zamisao. Trajanje izrade ovisi o broju figura. Za onaj veliki koji smo zajedno nas tri uradile trebalo je više od dvanaest sati. Svake godine mijenjamo motive, ovoga puta napravile smo i tri kralja. Nadahnuće crpimo iz Biblije i tako svake godine."

bozicnjaci2011-4Pjesmu Alekse Kokića „U noći adventskoj" recitirao je Davorin Horvacki. Jabuke koje su podijeljene djeci darovao je Branko Horvat.

Organizatori izložbe božićnjaka i Božićne izložbe članova Likovno-slamarskog odjela HKPD „Matija Gubec" iz Tavankuta i Likovnog odjela HKC „Bunjevačko kolo", su Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost «Ivan Antunović», HKPD „Matija Gubec" i HKC „Bunjevačko kolo".

Izloženi radovi mogu se pogledati do 8. prosinca, svakoga dana od 10 do 20 sati.

bozicnjaci2011-3

Tekst: Siniša Jurić
Fotografije: Hrvatska riječ

Osnovno polazište i strateško načelo kulture hrvatske zajednice u Vojvodini trebalo bi biti - kultura vojvođanskih Hrvata kao dio jedinstvene hrvatske kulture, ali ujedno i dio kulture Srbije. Unatoč vidljivim naporima i uspjesima hrvatskih institucija u ovom području, u nekim mjesnim kulturnim udrugama ova problematika još nije u potpunosti shvaćena, a svijest šireg članstva o tom segmentu djelovanja u pojedinim udrugama trebalo bi podići na višu razinu.

Zbog površnog poznavanja povijesnih veza Hrvata s ovih prostora s matičnom zemljom, pa i hrvatske kulture općenito, i njihova je nacionalna svijest slabije razvijena, te o hrvatskim velikanima, pa i onima koji potječu iz ovih ili obližnjih krajeva, znanje je oskudno. Mnogi od njih dosegnuli su univerzalne vrijednosti i zaslužuju mjesto u kolektivnoj memoriji, ne samo Hrvata, nego i drugih naroda. Ovom ćemo se prigodom sjetiti dvojice velikana koji su svojim djelima zaslužili pozornost ovdašnjih Hrvata, kao i njihovih susjeda.

Josip Andrić

Vraćanjem biste dr. Josipa Andrića 2007. godine na staro mjesto i osnutkom HKUPD-a „Matoš", svake se godine u Plavni 7. prosinca obilježava, makar sv. misom zadušnicom, Dan sjećanja na dr. Josipa Andrića, koji je toga dana 1967. umro u Zagrebu.

Josip Andrić je rođen u Bukinu, u Bačkoj, 1894. godine. Odrastao je u Moroviću u Srijemu, glazbu učio u Slavonskoj Požegi i Pragu, pravo u Zagrebu, filozofiju u Innsbrucku i Zagrebu.

Tamburu je svirao od osme godine. U svojim je skladbama obrađivao pretežito bačku, srijemsku i slavonsku tematiku, pa je njegova prva opera „Dužijanca", prva bunjevačka opera uopće. Druga opera „Šijakinja" tematizira požeški kraj, treća „Raspršeno kolo" je slavonsko-srijemskog sadržaja, a četvrta „Matoš" ostala je nedovršena. Njegova je opereta „Na vrbi svirala" posvećena Plavni, rodnomu selu njegove majke. Svestrani umjetnički i stvaralački rad dr. Andrića nije predmet ovoga teksta, a njegov duhovni lik nedavno je predstavljen u župi sv. Ilije, prigodom posvete crkve u Bođanima.

Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu upravo je za potrebe HKUPD-a „Matoš" priredio građu Andrićevih zapisa narodnih pjesama iz Plavne i Bođana, koju je ovaj glazbeni pregalac zapisao 1952. i 1953. godine u ovim selima. Njome će se „Matoševci" baviti idućih godina.

Tambura je velika ljubav šokačkih Hrvata, a dr. Andrić je ostavio neizbrisiv trag u oblasti tamburaške glazbe, kako komponiranjem, tako i pisanjem na zanimljiv način različitih tema o glazbi: „Prvi historijski dokument o tamburi na ovom tlu potječe iz godine 1551. Nešto više od jednog stoljeća kasnije pjeva već naša narodna pjesma o tamburi, a još jedno stoljeće poslije pjevaju o tamburi dalmatinski pjesnik Andrija Kačić Miošić i slavonski pjesnik Matija Reljković... Po Paji Kolariću postao je Osijek prvi historijski centar tamburaške glazbe. Iz Osijeka je Franjo Kuhač znanstveno, a Mijo Majer praktički prenio tamburaška nastojanja u Zagreb, kao što se nešto kasnije Pera Ilić iz Srijemskih Karlovaca pojavio s tamburaškim pokušajima u Beogradu." (Dr. Josip Andrić, „Tamburaška glazba, historijski pregled", Slavonska Požega, 1962.)

Franjo Ksaver Kuhač

Ove se godine diljem Hrvatske nizom glazbenih događaja obilježava stota obljetnica smrti velikoga hrvatskog muzikologa Franje Ksavera Kuhača.

Ovaj osnivač hrvatske muzikologije, koji je prvi zapisivao i proučavao narodne melodije svih južnih Slavena, zalazio je i u Bačku. U njegovim zbirkama, među dvije tisuće južnoslavenskih narodnih melodija, ima 47 pjesama iz Bačke. Poslije Kuhača, i kasnije dr. Vinka Žganeca, više nitko nije sustavno posvećivao pažnju šokačkom glazbenom folkloru u Bačkoj, osim, naravno, dr. Josipa Andrića.

Glazbeni povjesničar Franjo Kuhač, kao prvi etnomuzikolog, proputovao je sve južnoslavenske zemlje, od Bugarske do Gradišća, od Slovenije do Makedonije, zapisujući narodne pjesme i proučavajući narodna glazbala. Otkrićem hrvatskih napjeva u djelima Haydna i Beethovena privukao je veliku pozornost europske stručne javnosti. Naslijedivši od Kolarića ljubav prema narodnom blagu, Kuhač je otišao studirati glazbu u Peštu, Leipzig, Beč i Weimar, gdje je jedno vrijeme učio klavir kod Franza Liszta.

Kuhač je punih 12 godina putovao sabirući i zapisujući narodne pjesme i za to je vrijeme skupio oko 5.000 narodnih melodija, te je 1.600 napjeva objavio u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u zbirci pod nazivom „Južnoslavenske narodne popijevke".

Značajno je i Kuhačevo djelo „Prva hrvatska komparativna muzikologija" u kojoj uspoređuje osobine hrvatske pučke glazbe s osobinama pučke glazbe Mađara, Talijana, Nijemaca i drugih susjednih naroda. Napisao je i knjigu „Uputa u glasoviranje", što je prva hrvatska škola za klavir namijenjena djeci i odraslima. U njoj su skladbe i narodne melodije iz svih krajeva Hrvatske, kao i djela hrvatskih skladatelja: I. pl. Zajca, V. Lisinskog, F. Kuhača, F. Livadića i dr.

Svojim sustavnim istraživanjem i prikupljanjem folklorne građe postavio je temelje na kojima su se razvijale hrvatska muzikologija i etnomuzikologija. Melodija, koju je J. Haydn iskoristio za stvaranje njemačke nacionalne himne, vrlo je slična pjesmi koju je Kuhač pronašao i zapisao kao vrlo stari napjev podrijetlom iz Marije Bistrice, Sv. Ivana Zeline, Međimurja i Gradišča (!).

Hrvati, ali i drugi južnoslavenski narodi, ocijenili su Kuhačev rad vrlo korisnim. Zato je Kuhačeva rodna kuća u Osijeku, u kojoj se rodio 20. studenoga 1834. godine, označena spomen-pločom. Najveća ulica u povijesnoj osječkoj jezgri nazvana je njegovim imenom, a glazbena škola u njegovu rodnom gradu ponosno nosi njegovo ime.

Ono što je u svemu ovome osobito zanimljivo jest činjenica da je Kuhača Srpska akademija nauka i umetnosti 1892. godine proglasila svojim počasnim članom (iste je godine titulu počasnog člana SANU-a dobio i Josip Juraj Strossmayer). Danas već i neke ulice nose naziv po dr. Andriću, a nadamo se da će i njegov glazbeni nasljednik Julije Njikoš, koji također pripada velikanima hrvatske tamburaške glazbe, uskoro dobiti svoje obilježje.

Ovo sjećanje na dvojicu velikana završit ćemo jednom britkom mišlju A. G. Matoša, koja bi mogla biti nekima od koristi: „Ima duhova, u kojima je narodni duh cijelog naroda, a ima naroda bez narodnog duha." („Umjetnost i nacionalizam", u: „Kritike. Prikazi i polemike iz hrvatske i srpske književnosti i plastičnih umjetnosti", Zagreb, 1940.).

Tekst: Zvonimir Pelajić

Iako spada među najmlađe u zajednici, Hrvatska glazbena udruga „Festival bunjevački pisama" iz Subotice jedna je od najaktivnijih. O tomu, među ostalim, svjedoči i podatak da priređuje dva godišnja koncerta. Nakon proljetnoga „petrovačkog", mladi tamburaši „Festivala bunjevački pisama" predstavili su nam novine u svojemu radu i u nedjelju, 27. studenoga 2011. godine, na jesenskom, službenom Godišnjem koncertu.

Koncert je održan u Velikoj vijećnici subotičke Gradske kuće i sastojao se iz tri dijela. U prvom se predstavio Dječji festivalski orkestar, u drugom Veliki festivalski orkestar, a na koncu je predstavljen nosač zvuka s pjesmama izvedenim na ovogodišnjem XI. festivalu bunjevački pisama, koji je održan u rujnu u Subotici.

god.koncerthgu2011-2-mRavnateljica orkestra prof. Mira Temunović kaže kako mladi glazbenici koje vodi za svaki koncert pripremaju novi repertoar, što njihove česte nastupe, ali i samo ozračje u radu, čini zanimljivijim. Što se tiče odabira skladbi i za ovaj koncert priredili su nam raznolik žanrovski kolaž: od skladbi za dječju dob, preko klasične literature, do filmskih tema („Čarobnjak iz Oza") i numera pisanih u duhu vojvođanske glazbene tradicije („Sin pustare" Bele Kelera). U gotovo svakoj skladbi nastupili su solisti. Uz dječji orkestar predstavili su se Ana Piuković (solo flauta) i Davorin Horvacki, a sa starijima tamburaši Matija Temunović, Danijel Dulić, Nenad Temunović i Miran Tikvicki.

Profesorica Temunović osobito naglašava kako je na koncertu izvedena i skladba „Rumunjske impresije za solo instrument i orkestar" novosadskog skladatelja Ferencza Kovácsa, pisana upravo za orkestar „Festivala bunjevački pisama".

U okviru promocije nosača zvuka izvedene su pobjedničke i nagrađene skladbe ovogodišnjeg festivala, a koje su uz orkestar izveli vokalni solisti - Tamara Štricki, Vedran Kujundžić i Bernardica Vojnić Mijatov sa ženskim tamburaškim sastavom „Corona", te subotički ansambl „Hajo".

god.koncerthgu2011-3-mTamburaši HGU-a su u proteklih nekoliko mjeseci imali više zapaženih nastupa na glazbenim skupovima i manifestacijama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovali su, među ostalim, u radu 4. europskog tamburaškog kampa koji je ove godine održan u Banjaluci, zatim na Festivalu tamburaške muzike u Pljevljima, na „Bisernici Janike Balaža" u Novom Sadu, na manifestaciji „Starčevačka tambura" u Starčevu, te koncem listopada na Republičkom festivalu tamburaških orkestara u Rumi, gdje su osvojili drugu nagradu.

Udruga „Festival bunjevački pisama" osnovana je prije dvije godine s ciljem očuvanja i popularizacije glazbene kulturne baštine, unapređivanja glazbene kulture, edukacije mladih o značaju čuvanja, te zaštite i unapređenja glazbene kulture bunjevačkih Hrvata.

U dječjem festivalskom orkestru HGU-a trenutačno ima 32 tamburaša, a u velikom festivalskom orkestru 25 članova.

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografije: Bojana Jurić

Hrvatska manjinska samouprava grada Kecskeméta organizirala je 26. studenoga „Hrvatsku večer" na kojoj su se predstavili članovi slamarske i folklorne sekcije Hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Matija Gubec" iz Tavankuta.

Tavankućane je dočekala potpredsjednica Hrvatske manjinske samouprave Katica Patarčić, koja ih je provela kroz izložbeni prostor Muzeja primijenjene narodne umjetnosti. Svaki dio izložbenoga prostora predstavlja zasebnu cjelinu, pa se tako može u jednom dijelu vidjeti mađarska nošnja iz Rumunjske, u drugom oruđa koja su napravili pastiri za svoje potrebe (drvorezi, razni predmeti napravljeni od kostiju), zatim dio s različitim vrstama nakita od perlica, šarenih jaja i predmeta od vune.

Tavankućani su, također, imali prigodu vidjeti vezove iz različitih dijelova Mađarske koji su specifični po svojim bojama, kao i izložbu slika poznate mađarske glumice Klare Tolnai. Na samomu kraju bio je izložbeni dio slika od slame i nošnje iz fundusa HKPD-a „Matija Gubec".

tavankucani u kecskemetu-1Prigodom otvorenja izložbe nazočnima se obratila Katica Patarčić, koja je naglasila da je od ideje do realizacije ove izložbe proteklo četiri mjeseca.

„Prije tjedan dana stigle su slike u izložbeni prostor muzeja. Ovaj divan, interesantan i jedinstveni materijal čast nam je pokazati građanima Kecskeméta", dodala je Patarčić.

Ona je ravnateljici muzeja Mariji David Kristo, koja je osigurala izlagački prostor, kao i predsjedniku HKPD-a „Matija Gubec" iz Tavankuta Ladislavu Suknoviću na odazivu. Ravnateljici muzeja darovana je slika od slame u cilju očuvanja sjećanja na ovu izložbu, kao i na dobru suradnju Kecskeméta i Tavankuta.

tavankucani u kecskemetu-2Poslije izložbe u restoranu KFMFK nastupili su članovi folklorne sekcije HKPD-a „Matija Gubec". Kulturno-umjetnički program otvorio je predsjednik hrvatske manjinske samouprave Stipan Šibalin, na čiju inicijativu su Tavankućani i došli.

Folkloraši su se nazočnima predstavili s dva spleta bunjevačkih plesova, kao i plesovima iz Mađarske, a pjevačka skupina je otpjevala „kraljičke pisme" Za ovaj nastup folkloraše je pripremio koreograf Ivica Dulić.

Tekst: Suzana Gagić
Fotografije: HKPD „Matija Gubec"

Učiteljica, pjesnikinja i kulturna djelatnica Viktorija (Vita) Grunčić preminula je 25. studenoga, u Subotici u 87. godini.

Rođena je 1925. godine. Nakon završene učiteljske škole, koju je pohađala u Zagrebu i Subotici, najprije je učiteljica u osnovnoj školi na Pavlovcu, a od 1949. do 1956. u Tavankutu. Tamo je sa suprugom Ljudevitom, tadašnjim ravnateljem OŠ „Matija Gubec", bila aktivna u dramskoj, folklornoj, glazbenoj i književnoj sekciji HKPD-a „Matija Gubec". Poslije je, do umirovljenja, učiteljica u Subotici - u Vježbaonici Učiteljske škole, te u OŠ „Jovan Jovanović Zmaj". Nakon odlaska u mirovinu predavala je hrvatski jezik u biskupijskoj gimnaziji „Paulinium" u Subotici.

Stručne članke objavljivala je u pedagoškim časopisima „Naša škola" i „Prosvjetni pregled". Od 1978. do 1993. bila je pomoćnica kantora u više subotičkih župa (sv. Juraj, sv. Marija, u Žedniku, Đurđinu, Paliću), od 1979. do 1993. pisala je tekstove za meditativne večeri u povodu Dužijance i uvježbavala mlade za nastupe koji su se održavali u subotičkoj katedrali, bila je članica proširenog uredništva „Bačkog klasja" i „Subotičke Danice", članica organizacijskog odbora za proslavu 300. obljetnice obnovljene crkvenosti među bačkim Hrvatima (1986).

Jedna je od osnivača Bunjevačke matice (kasnije Matice hrvatske Subotica) 1995. i njezina predsjednica od 1995. do 2005., te urednica „Klasja naših ravni" od 1996. do 2003. Pjesme i članke objavljivala je u „Bačkom klasju", „Subotičkoj Danici", „Glasu ravnice", „Zvoniku", „Klasju naših ravni", „Zborniku Ivana Antunovića", te u „Zborniku kršni zavičaj«" (Drinovci). Pokopana je 26. studenoga, na Kerskom groblju u Subotici.

Tekst: Davor Bašić Palković

recitatori-izlet2011-2Na jednodnevnom nagradnom izletu u Osijeku, koji se zasigurno može nazvati tradicionalnim, a u organizaciji Hrvatske čitaonice, boravilo je 25. studenoga trideset i pet najboljih recitatora na hrvatskom jeziku, pobjednika na desetoj Pokrajinskoj smotri recitatora na hrvatskom jeziku.

Pod vodstvom predsjednice Hrvatske čitaonice Bernadice Ivanković, te djelatnice Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i potpredsjednice Hrvatske čitaonice Katarine Čeliković, a u pratnji svojih nastavnika ili voditelja recitatorskih sekcija, djeca su imala vrlo bogat program. Ljubaznošću ravnateljice Dječjeg kazališta Jasminke Mesarić, djeca su prisustvovala pretpremijeri „Božićni kolačići", mirišljavoj božićnoj predstavi u izvedbi ansambla Dječjeg kazališta „Branka Mihaljevića".

U Velikoj vijećnici Gradske uprave primila ih je potom zamjenica gradonačelnika Danijela Lovoković sa suradnicima, među kojima su bili Dražen Alerić, pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Osijeka, Zoran Gucunski, savjetnik u Odsjeku za međunarodnu suradnju te Ljerka Hedl, voditeljica Odsjeka za kulturu. Danijela Lovoković je u vrlo srdačnom obraćanju čestitala djeci na postignutim uspjesima i na predanom njegovanju hrvatskog jezika.

recitatori-izlet2011-3Toplim riječima djeci se obratio i Dražen Alerić, a recitatori su im zauzvrat darovali nekoliko pjesama i pokazali kako oni govore poeziju. Domaćinima su darovana izdanja Hrvatske čitaonice, od kojih je vrijedno spomenuti Zbornik radova sa stručnih skupova Dana Balinta Vujkova 2006.-2010. i slikovnicu Bogatašovo maslo. Nakon ugodnog druženja i „slatkog" čašćenja, recitatori su uz ljubazno vodstvo Ljerke Hedl posjetili Muzej Slavonije i vidjeli izložbu „Povijest radija u Osijeku", spomen sobu Julija Njikoša, radnu sobu Branka Mihaljevića, ali i zanimljiv stari namještaj iz različitih dijelova svijeta.

Zanimljivo je bilo i u Arheološkom muzeju gdje su recitatori vidjeli stalni postav uz stručno vodstvo Domagoja Dujmića, a gimnazijalci su poželjeli doći na malo detaljnije razgledanje odličnog stalnog postava.

Draga franjevačka crkva u osječkoj tvrđi, gdje je recitatore posebno srdačno dočekao fra Zoltan Dukai, bila je svima zanimljiva. Nakon što su čuli kratku povijest crkve, mnogi su se dali u brojanje anđela na baroknim oltarima, a po preporuci fra Zoltana, svi su uputili svoje molitve sv. Antunu i Majci Božjoj Osječkoj. Poznato gostoprimstvo fra Zoltana oduševilo je sve putnike, a upravo ovdje je završen jednodnevni nagradni izlet.

Hrvatska čitaonica je ovaj izlet organizirala zahvaljujući pomoći Hrvatskog nacionalnog vijeća.

Tekst: Katarina Čeliković