O Hrvatima u Vojvodini pisano je dosta u prošlosti, međutim, uglavnom parcijalno. Naime, posebno su istraživani Hrvati u Bačkoj, posebno u Srijemu, dok su oni u Banatu ostali gotovo nezapaženi i izvan interesa hrvatske i šire znanstvene javnosti. Razlog svakako treba tražiti u različitoj teritorijalnoj pripadnosti Bačke, Banata i Srijema u prošlosti. Društveni razvoj pod nekoliko političkih suvereniteta u prošlosti, nerijetko i međusobno suprotstavljenih, utjecao je tako na stupanj izgrađenosti nacionalne svijesti Hrvata u pojedinim dijelovima Vojvodine i na njihovu regionalnu podvojenost. Prva sinteza o Hrvatima na području Vojvodine nastala je prije 80 godina (Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, 1930.), ali ona je uključila baranjske Hrvate dok je izostavila srijemske. U vrijeme nastanka Pekićeve knjige Vojvodina, pod kojom se najčešće podrazumijevao teritorij Bačke, Baranje i Banata, nije postojala kao političko-teritorijalna jedinica. Tek nakon Drugoga svjetskog rata formira se autonomna Vojvodina u sastavu Srbije pa se o Hrvatima u Vojvodini kao cjelini može govoriti od tog razdoblja. Zbog povijesnih i suvremenih društveno-političkih okolnosti još uvijek je slaba integracija u sklopu zajednice pa se većina Hrvata u Vojvodini lakše prepoznaje pod regionalnim imenima negoli pod pojmom „vojvođanski Hrvati".
Knjiga „Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti: osnovne činjenice" (Subotica, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, 2009.) dvojice autora - Marija Bare i Tomislava Žigmanova, koju ovdje prikazujemo, podijeljena je u četiri dijela. U prvom autori daju pregled povijesti Hrvata od srednjega vijeka do kraja 1980-ih i raspada Jugoslavije. Ističu se migracije hrvatskih skupina pod subetničkim imenima (Bunjevci, Šokci, Dalmatinci, Karaševci i dr.) u Podunavlje, te autohtonost Hrvata u Srijemu od naseljavanja Slavena. Posebna pozornost usmjerena je na preporodna gibanja, društveni i gospodarski položaj te demografski razvoj. Drugi dio tematizira suvremeni položaj hrvatske manjine u Vojvodini od raspada SFRJ do današnjih dana. Razdoblje u kojem su postali od konstitutivnog naroda u bivšoj državnoj zajednici do službeno priznane manjine (2002.) analizira se s obzirom na brojnost i druge demografske značajke, egzodus iz Srijema i dijela Bačke, zakonsku regulativu i (ne)ostvarivanje manjinskih prava. Važan dio posvećen je pitanjima problema, obujma i kvalitete prava koja su počeli uživati (političko organiziranje i javna predstavljenost, informiranje i obrazovanje na materinskom jeziku i dr.). Dva dijela knjige o povijesti i sadašnjosti prate kratke biografije deset zaslužnih Hrvata u Vojvodini iz različitih domena društvenog djelovanja - književnici, svećenici, političari, znanstvenici od XVIII. stoljeća do danas. Izabrana bibliografija knjiga i članaka o Hrvatima u Vojvodini čini treći dio knjige, s namjerom autora „da se svaki znatiželjnik može dodatno informirati i upoznati s njihovim povijesnim trajanjem i sadašnjim trenutkom". Na samom kraju, dan je popis svih hrvatskih institucija i organizacija s osnovnim podacima.
Iako je djelo pisano znanstveno popularnim stilom ono popunjava veliku prazninu koja je postojala o povijesti, podrijetlu, udjelu Hrvata u različitim područjima društvenog života te aktualnom trenutku njihova društveno-političkog organiziranja i ostvarivanja manjinskih prava. Ono je svojevrsni kompendij o Hrvatima u Vojvodini i podjednako je namijenjeno pripadnicima hrvatske manjine u Vojvodini kao i svima drugima koji se žele na objektivan način informirati o njima.
Napisala: Viktorija Škorućak
Tekst je preuzet iz mjesečne revije Hrvatske matice iseljenika „Matica", broj 3, ožujak 2010. godine.
