Ožujak 2022. (kalendar hrvatskih institucija u Srbiji)

Hrvatsko svećenstvo, napose franjevački redovnici, na prostoru između Tise i Dunava nalazilo se od najstarijih vremena u tijesnoj vezi sa svim gibanjima svoga roda. U teškim vremenima, osobito pod Turcima, nerijetko su preuzimali ulogu odgajatelja, tumača i glasnogovornika narodnih interesa. Od starije generacije, prosvjetnim i kulturnim radom među narodom naročito su se istaknuli Šimun Matković (1575. – 1638.), Mihovil Radnić (1636. – 1709.), Luka Karagić-Čilić (1707. – 1771.) i Grgur Peštalić (1755. – 1809.). Gvardijan franjevačkog samostana u Baji, Peštalić se međutim razlikovao od većine svoje braće po pozivu utoliko što se on obraćao puku u stihovima. Drugim riječima, on se smatra prvim dokumentiranim hrvatskim pjesnikom u međurječju Tisa-Dunav na narodnom jeziku. Godine 1790. tiskao je u Kalači djelo „Slava sadašnjih i drugih delija slavinske krvi dostojna uspomene plemenite Bačke“. Ona nije samo hvalospjev sinovima uglednih bačkih Hrvata, koji su sudjelovali u svečanom čuvanju krune sv. Stjepana i okrunjenoga cara Leopolda II., nego i poziv istima da se stave u ulogu političkih i kulturnih predvodnika naroda. Knjiga je postala naročito omiljena među bačkim Hrvatima. Doživjela je čak tri izdanja. Od poezije, Peštalić je sastavio i nabožnu knjižici „Utišenje ožalostjenih“ u 7 pokornih pjesama kralja Davida, koja je objavljena u Budimu (1797.).