Kada se govori o javnom radu Ambrozije Šarčevića, treba imati u vidu ove riječi njegovog biografa Jose Šokčića i dobrog poznavatelja mađarskog tiska druge polovice 19. stoljeća: „U takvoj sredini, koja je ‘lancima mjerila čovjeka’ nije bilo lako ljudima iz siromašnog kraja uzdignuti se do narodnog tribuna...“. Drugim riječima, poslije ove kratke, ali jezgrovite opaske o vrijednosnom sustavu bunjevačkih Hrvata u vrijeme prije njihovog preporoda 70-ih godina 19. stoljeća, postaje jasna prava veličina ličnosti i napora A. Šarčevića na polju društvenog organiziranja njegovih sunarodnjaka. Tek onda se otkriva puno značenje Šarčevićevog nadimka – „Ujak Boza“. 

Naime, taj nadimak je potekao od naroda i predstavlja zapravo više od uobičajenog oslovljavanja bunjevačkog starješine. Predstavlja priznanje Šarčeviću u zalaganju za interese bunjevačkog roda. Prenose ga gotovo svi Šarčevićevi biografi, uključujući i Paju Kujundžića (1859. – 1915.), koji je za Šarčevića napisao da je bio „ujak svim svisnim Bunjevcima“.

Bunjevačka akcija (1860. – 1869.)

Šarčević je, kako sam kaže u otvorenom pismu liberalnom mađarskom političaru Lajosu Mocsáriju (1886.), pokrenuo bunjevačku stvar (pitanje) još 1860., tj. poslije bitke kod Solferina (1859.), koja predstavlja prekretnicu u austrijsko-mađarskim odnosima: „Iskreno ispovidam, da sam 1860. godine posli Solferina, kada su Ago i Lazo Mamužić još đaci bili, stvar moga bunjevačkog roda putem štampe pokrenuo“. Dakle, to je gotovo deset godina prije stupanja Ivana Antunovića na nacionalnu pozornicu.
„Nažalost, o tome šta je tada pisao, gdje je pisao, na kom jeziku je „pokrenuo stvar bunjevštine“, nije nam ostalo ništa. On je, nema dvojbe i iznio svoje smjernice pozivajući svoj rod da ostane vjeran pradjedovskom jeziku što je i kasnije toliko ponavljao“, zaključuje Šarčevićev biograf Šokčić. 

Posrednik između Srba i Mađara

Liberalnih i demokratskih načela, zalagao se za upoznavanje i zbližavanje Srba i Mađara. Rezultat tih njegovih napora je mađarski prijevod knjige Narodnosno pitanje u Mađarskoj sa srpskog gledišta (1865.) Miloša Popovića, inače rođenog brata čuvenog slavista Đorđa Popovića, poznatijeg kao Đuro Daničić. Šarčević je ovu knjigu poslao mnogim mađarskim državnicima i javnim radnicima, od kojih vrijedi izdvojiti Ferenca Deáka (1803. – 1876), zagovornika liberalne politike prema narodnostima (nemađarskim narodima u Ugarskoj) i jednog od tvoraca Austro-ugarske nagodbe 1867. 
Zalažući se za izmirenje Srba i Mađara, Šarčević se zapravo borio za prava svih nemađarskih naroda. To zalaganje mu je donijelo priznanje u srpskim intelektualnim krugovima, koji su ga prepoznali ne samo kao „bunjevačkog rodoljuba“ (Napredak, br. 74/1865), nego i kao „vođu bunjevačkog naroda“ (Napredak, br. 81/1865). I mađarski intelektualni krugovi su pokazali interesiranje za Bozinu narodnosnu akciju. Navodno je ravnatelj subotičke gimnazije i poznati mađarski pjesnik Pál Jámbor (1821. – 1897.) rekao da će svoje pero staviti na raspoloženje bunjevačkoj stvari. To je ponukalo srpski list Napredak (br. 81/1865) na zaključak: „I tako se možemo nadati da će prvo u ovdašnjoj gimnaziji narodni jezik (tj. hrvatski – primj. V. N.) dostojno mesto zauzeti i katedra literature toga jezika ustanoviti se“. Međutim, vladajući mađarski krugovi u bojazni za svojim položajem još nisu bili spremni na ustupke. „Široko slavensko srce Popovića i Šarčevića zapalilo je luč srpsko-mađarske suradnje, ali mjerodavni činioci u Budimpešti u svojoj bojazni od „bauka panslavenstva“ nisu o tome vodili računa“, zaključuje Šokčić.

Književno stvaralaštvo

Znatno prije Antunovića, Šarčević je pripremao teren za borbu za jezik i buđenje nacionalne svijesti kod Bunjevaca. „Dok je Šarčević kod kuće radio, sastavljao svoju prvu bunjevačku knjigu i pripremio svoj kalendar za bunjevački narod, kanonik Ivan Antunović putovao je po Italiji da se tjelesno okrijepi i vidi Vječiti grad. Po svom povratku iz Italije Antunović nalazi na svom stolu pismo Boze Šarčevića, staroga znanca iz Bačkog Aljmaša, gdje su obojica službovali, zajedno sa svojom „Zbirkom“ i „Pozivom na pretplatu““, primjećuje Šokčić.
U cilju popularizacije materinskog jezika, Šarčević je u suradnji s uglednim Srbima pokrenuo prvi Bunjevački kalendar u Subotici 1868. Nedugo potom su se na književnom repertoaru pojavile pod njegovim imenom zbirke narodnih izreka i rječnici: Zbirka mudrih i poučnih izreka – na korist bunjevačkog puka (1869.), Magjarsko-Jugoslavenski politični i pravosudni Riečnik (1870.), Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih jugoslavenskih riči (1870.), Маgjarsko-jugoslavenski politični i pravosudni riečnik (1870.). Čist dohodak od prodaje ovih izdanja bio je, kako se vidi iz njihovih naslova, „naminjen rasprostiranju prosvite bunjevačko-šokačkog naroda“.
Surađivao je i u Bunjevačkim i šokačkim novinama (1870. – 1872.) i Bunjevačkoj i šokačkoj vili (1873. – 1876.), koje je pokrenuo Ivan Antunović, te Nevenu (1884. – 1914.), kojeg je pokrenuo Mijo Mandić. Zbog ne malih zasluga za očuvanje hrvatske riječi u Bačkoj u knjigu Portreti hrvatskih jezikoslovaca (1993.) uvrštena je pored biografija mnogih znamenitih hrvatskih književnika i njegova biografija, koju je napisao Ante Sekulić (83-85).

Suradnja s Antunovićem

Iako je Šarčević u suradnji sa Srbima postigao vidne rezultate na polju buđenja nacionalne svijesti kod Bunjevaca, tek će tandem Antunović-Šarčević ostvariti pravu nacionalnu misiju. Šarčević je s oduševljenjem dočekao poziv kalačkog kanonika Ivana Antunovića na suradnju, jer je, kako Šokčić s pravom primjećuje: „u Antunoviću, uglednom svećeniku, i njegovu budućem bunjevačkom listu vidio ogromnu pomoć za bunjevačku akciju“. 
Dvojica iskusnih javnih djelatnika su odlučili pokrenuti bunjevački list. U tom cilju su razvili propagandu po Subotici. Stupili su u suradnju sa župnikom crkve sv. Terezije Ivanom Probojčevićem, koji im je stavio na raspoloženje svoj dom. Ondje su sazvali konferenciju, na koju su pozvali bunjevačke prvake. Odazvali su se Franjo i Vinko Zomborčević, Matija, Stipan i Lauš Antunović, Filip Probojčević i još neki svećenici iz okoline Subotice. Međutim, već na početku se pokazalo da konferencija neće uroditi željenim ishodom, pa je Antunović rekao Šarčeviću: „Hajdmo, Bozo, nemamo ovdje više ništa tražiti“.
I tako su, umjesto uz pomoć bunjevačkih prvaka, Šarčević i Antunović pokrenuli borbu za narodni jezik i škole, oslanjajući se na mlađe naraštaje. Vrijeme je pokazalo da se nisu prevarili u svojoj odluci.

Legat

Život zaslužnog borca za materinski jezik prekinule su kočije neobazrivog vozača 29. studenoga 1899. „Smrt starog „Ujca“ izazvala je duboku žalost ne samo u Subotici, već u cijeloj Mađarskoj gdje Bunjevci žive... Njegova sahrana bila je jedna od najvećih koja se pamti u Subotici. Staro i mlado, radnik i činovnik, siromah i bogataš, žensko i muško, sve što je bunjevački osjećalo došlo je da se oprosti od „ujca Boze“, da ga isprati na „Senćansko“ groblje, na vječni počinak“, piše Šokčić.
U njegovu uspomenu Pučka kasina je 1900. izvisila njegovu sliku, koju je naslikao slikar Petar Buljovčić. Tim povodom Neven je pisao: „Ujače! Da Ti se dalo ustati, viditi koliko se kolo skupilo na slavu Tvoju, da Ti je bilo čuti koliko je pivača pivalo diku Tvoju, da Ti je bilo viditi kako narod igra od ljubavi, kako starina jači od 80 lita Kolo i Tebe hvali; oh da Ti je bilo čuti kako narod zbori. Ne govore tu samo članovi „Kola Mladeži“, ne govore tu samo učeni sinovi naroda, nego oduševljenje otvara usta i prostom rodoljubu. Naši reklijaši progovarahu na grobu Tvome pri slavi Tvojoj. Nije tu bilo nesporazumljenja, nije tu bilo razlike. Sve se je osićalo srićno i zadovoljno što se u uspomeni Tebi posvećenoj bar donekle moglo odužiti starišinama svojima, koji su očuvali naš jezik i naše običaje, koji su se do sada borili za naš narod i bunjevštinu, koji su kadri bili i žrtve doprinijeti za narod i sotim posvidočiti da Bunjevci nisu zaboravili za se.“
Šarčevićeva slava dugo je živjela u narodu. Svjestan njene prolaznosti, Šokčić je nadjenuo Šarčeviću čitav niz epiteta kako bi objasnio potonjim generacijama njegovo značenje u povijesti Bunjevaca-Hrvata: „On je bio „nevidljivi duh“ Bunjevštine i Šokadije u Mađarskoj. Spiritus rector svih akcija. Otac Bunjevštine. (...). Bio je nepresušni izvor ideja. Spiritus rector svih bunjevačkih nacionalnih i kulturnih akcija od 1860. do svoje smrti“. 

Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)