Istaknuta kulturna djelatnica ovdašnjih Hrvata Katarina Čeliković otišla je u mirovinu s radnog mjesta ravnateljice Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, gdje je bila uposlena od 2009. godine. Kako kaže, i dalje će nastaviti raditi na pojedinim projektima Zavoda kao vanjska suradnica. Čeliković je rođena u Varaždinu, ali je cijelu radnu karijeru ostvarila u Subotici u koju ju je, kako kaže, dovela ljubav. U svojoj dugoj i uspješnoj karijeri knjižničarke, bibliografkinje, publicistice i kulturne djelatnice ostvarila je brojne programe i projekte u Gradskoj knjižnici Subotica i Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata (u kojima je bila uposlenica), ali i u Hrvatskoj čitaonici gdje je bila osnivačica i dugogodišnja predsjednica. Sudjelovala je u pokretanju i radu katoličkog mjesečnika Zvonik 1994., Hrvatskoga akademskog društva 1998., a 2002. Hrvatskog društva za pomoć učenicima Bela Gabrić i Hrvatske čitaonice. U sklopu Hrvatske čitaonice pokrenula je nekoliko manifestacija kojima je svrha očuvanje i razvijanje hrvatskog jezika (Dane Balinta Vujkova, Pokrajinsku smotru recitatora na hrvatskom jeziku i Susrete vojvođanskih pučkih pjesnika Lira naiva) te nakladničku djelatnost. Surađivala je kao jedna od urednica i lektorica u katoličkom listu Zvonik (1994. – 2016.). Lektorica je i jedna od urednika u kalendaru Subotička Danica, a sudjeluje i u nakladništvu Katoličkog društva za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, u kojem je bila pročelnica Bunjevačko-šokačke knjižnice Ivan Kujundžić (1999. – 2021.). Autorica je više monografija i knjiga, a za svoj rad dobila je nekoliko nagrada i priznanja. Uredila je osamdesetak knjiga.
Karijeru ste ostvarili u Subotici, ali niste rođeni ovdje već u Varaždinu. Što ste ponijeli iz djetinjstva u malom mjestu pokraj Varaždina, te mladosti provedene u Varaždinu i Zagrebu?
Rođena sam 1. ožujka 1960. godine u Varaždinu. Bila sam jako željena djevojčica, poslije dva brata rođena sam ja i zatim je rođena i moja mlađa sestra. Živjeli smo u jednom malom mjestu pokraj Varaždina, koje je sada jedna razvijena općina. Ljudi su jako vrijedni, jako puno rade i to se zaista vidi. Osnovnu školu završila sam u Sračincu, a školu za stručnu suradnicu odgajatelja u Varaždinu. I tada sam već bila veoma aktivna u školi, recitirala sam od osnovne škole, pjevala u zborovima i kao solistica. U srednjoškolskom centru također sam bila aktivna kao voditeljica programa, pisala sam poeziju, razne konferanse, bila sam solistica i u srednjoj školi, jer sam pjevala sa zborom pa poslije toga s orkestrom u Domu JNA i često sam nastupala. Poslije toga sam se odlučila upisati fakultet, a uzori su mi bili moji prijatelji, koji su postali i moji vjenčani kumovi. Kuma je završila ruski jezik i književnost, a kum filozofiju i komparativnu književnost i ja sam onda nekako najviše gravitirala ka komparativnoj književnosti, a budući da sam jako voljela govoriti ruski jezik, jer sam ga učila u osnovnoj školi, i voljela rusku književnost, diplomirala sam komparativnu književnost i ruski jezik i književnost u Zagrebu. I za vrijeme studija sam bila aktivna, opet sam bila među pjevačima; na katedri sam pjevala rusinske i ukrajinske pjesme, a dosta sam bila aktivna i u crkvi od malih nogu. Cijeli moj život prožet je aktivnostima u crkvi – od čitačice, pjevačice, malo sam pokušala svirati orgulje, ali relativno neuspješno. Imali smo predstave, razne priredbe, jako sam zahvalna mome župniku Slavku Gabudu, sada pokojnom, koji je jako mnogo uradio na edukaciji djece i mladih. On nas je učio kako govoriti, kako čitati, kako nastupati, imali smo s njim puno predstava; učio nas je kako se glumi na sceni i sve to iz djetinjstva me prati cijeli život. Tako da taj moj angažman u kulturi od malih nogu je bio vidljiv. A kao što sam bila u crkvi aktivna u selu i Varaždinu, tako sam bila i u Zagrebu aktivna u jednoj karizmatskoj duhovnoj skupini gdje je bio Tomislav Ivančić. I sve to sam iz Varaždina i Zagreba ponijela u Suboticu.
Kako Vas je život doveo u Suboticu?
U Suboticu sam došla prirodnim razlogom jer ljubav je učinila svoje. Zaljubila sam se u mog supruga još u Varaždinu koji je tamo svirao i evo glazba je bila važna za tu odluku preseljenja. Ali preselila sam se kada je to tako bilo prirodno, normalno. Subotica je bila grad koji me je svojim duhom, svojim izgledom, svojim ulicama, zgradama, podsjetio na barokni Varaždin i na Zagreb. Jednostavno sam imala osjećaj kao da sam došla u sredinu koja jako sliči mjestima u kojima sam prije živjela. Nije mi to bilo tako strašno. Možda mi je najteži oblik prilagođavanja bio jezik. Moj prvi dolazak u Suboticu bio je povezan s časnom sestrom Mirjam Pandžić jer je ona bila u katedrali, a prvo što sam učinila je bilo vidjeti gdje ću ići na misu, gdje ću imati duhovni život. I otišla sam u katedralu, vidjela jednu časnu sestru koja svira, dirigira zborom uvijek nasmiješena, vedrog duha i ja sam se prvo njoj predstavila. Ona se obradovala i to je bio početak mog daljeg života u Subotici gdje sam čula i hrvatski jezik u crkvi. Onda sam počela s traženjem posla no problem je bio što nisam znala mađarski jezik. Onda sam upisala tečaj mađarskog jezika, a to je ujedno i jezik koji govori moj suprug.
Veliki dio Vašeg života i profesionalne karijere čini rad u Gradskoj knjižnici.
U Suboticu sam došla u kolovozu 1983. i počela tražiti posao. Prvi mi je posao, kojeg sam radila nepunih mjesec dana, bio u područnoj školi István Széchenyi na Kelebiji kao učiteljica kombiniranog odjela. U međuvremenu je raspisan natječaj za radno mjesto informatora u Gradskoj knjižnici Subotica i onda je Mile Tomić koji je bio ravnatelj knjižnice nas nekoliko primio na razgovor. Poslije mi je rekao da me ne bi primio da nisam odgovorila na jedno pitanje koje je on postavio. To često volim ispričati, jer meni je bilo jako važno, a njegovo je pitanje bilo „što ste Vi naučili na fakultetu?“. Nakon nekoliko sekundi rekla sam „na fakultetu sam naučila pronaći gdje se nalazi sve ono što ne znam“. Poslije mi je rekao da je to bila rečenica koju je on želio čuti i da to nitko nije rekao. Jer nitko se nije rodio naučen da sve zna i rekao je „nisam očekivao da sve znate nego da se znate služiti knjigom“. Cijeli život imam osjećaj da sam po vokaciji osoba vezana uz knjigu – od malih nogu kada sam plakala uz slikovnice, preko knjiga koje sam čitala a knjiga mi je uvijek bila i najljepši dar. Od fakulteta pa do mog posla u knjižnici bila sam praćena knjigom a najviše sam voljela potragu za knjigama. Stoga nije čudno da sam i u knjižnici radila na jako puno poslova – od toga da sam bila informator za posudbeni odjel, zatim na dječjem odjelu, pa sam radila i bibliografske poslove ali nekako sam uvijek vodila potragu za knjigom. Knjiga mi je uvijek bila interesantna kao ona koju nemaš pa kako ćeš je pronaći. I kada je kviz Čitalačka značka bio završen i više ga nije bilo u knjižnici, a kako sam uvijek voljela raditi s djecom i mladima, osmislila sam kviz Čitam i skitam 2008. godine. Kviz je nastavljen i dalje i kada sam otišla iz knjižnice i jako mi je važno da se i djeca koja manje čitaju knjige žele uključiti. To je bio moj put do Gradske knjižnice gde sam zaista voljela raditi, ona mi je bila drugi dom. Voljela sam raditi i s kolegama, a svi smo radili i različite izložbe. Veliki dio kulturnih događanja bio je upravo u knjižnici; meni su bile drage i kreativne radionice s djecom. Raditi u gradskoj knjižnici bio je poseban privilegij.
Kako i iz kojih razloga ste osnovali Hrvatsku čitaonicu?
Ona je rođena iz želje da se popuni jedna praznina koja je bila u hrvatskoj zajednici. U HKC-u Bunjevačko kolo nije bilo recitiranja, nije bilo pjesnika, Institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović tada, a sada Katoličko društvo, također nije imalo takve programe. Onda sam razgovarala s preč. Andrijom Kopilovićem i vlč. Andrijom Anišićem koji su mi dali vjetar u leđa i rekli su mi „ako ti imaš ideju, ako želiš, počni“. A tu je bio i Milovan Miković, zatim Tomislav Žigmanov koji su također smatrali da treba više raditi na predstavljanju naših knjiga i kulture uopće. Do tada sam se bavila kulturom i u Institutu Ivan Antunović i povremeno u Bunjevačkom kolu, a u veljači 2002. godine registrirana je Hrvatska čitaonica. No, jedan tekst Zlatka Romića, novinara u Subotičkim novinama, o tome da smo kao zajednica i grad zakazali jer smo zaboravili 90. rođendan Balinta Vujkova, bio je povodom za moju akciju te sam ubrzo razgovarala s Mikovićem, Žigmanovim, Lazarom Merkovićem, Belom Gabrićem i svi su se složili da moramo nešto učiniti. Tako je počela naša najveća književno-jezična manifestacija Dani Balinta Vujkova.
Koji su još programi proistekli iz Hrvatske čitaonice?
Ono što je meni bilo preznačajno je bilo raditi na promociji recitiranja, poticanja djece da govore hrvatski jezik. U školi i kod kuće svi su govorili srpski pa kako da hrvatski progovore? To je bilo zanimljivo jer sam onda prvi puta i poeziju na ikavici imali u korpusu hrvatskog jezika, jer to što naši divane kao da nisu svjesni da je to hrvatski jezik, odnosno njegov dijalekt. Prvi puta je tako recitatorica Nevena Mlinko doživjela da ode u Valjevo s ikavicom, s pjesmom Ive Prćića Čovik brat. Više mladih recitatora govorilo je Mikovićevu pjesmu na ikavici Saranio bi je kao caricu a s tim recitatorima stvarali smo buduće voditelje naših manifestacija. Radila sam puno s recitatorima i oni su imali uspješne nastupe ne samo u okviru naše zajednice već u okviru Srbije, što je jako velik uspjeh. Naravno, ne smijem zaboraviti ni etno-kamp za djecu koji je prerastao u veliko okupljanje djece i volontera, ali ni Književno prelo koje na sasvim nov način popularizira knjigu i naš jezik. Čitaonica ima i nakladničku djelatnost. Rajko Ljubić je tu napravio nevjerojatne inovacije i kreativne iskorake. Prvi smo imali slikovnice, prema tekstovima narodnih pripovjedaka Balinta Vujkova, gdje je Ždribac zlatne grive postao i predstava. Napravili smo prve zvučne snimke u zajednici, on je napravio prvi animirani film, Čitaonica je bila pionir u našoj zajednici i ostavila zaista veliki trag. Do sada je objavljeno skoro 70 naslova što je nevjerojatno za jednu udrugu koja postoji 23 godine. Naša ideja je bila da idemo prema malim čitateljima koji su naša budućnost, a da ipak ne zaboravimo ni starije koji su bili nevidljivi a to su pjesnici amateri. Tako je nastao susret pjesnika Lira naiva. Naravno, bilo je izazova. Nekada nije bilo novaca pa puno toga radiš sam pa onda nekad nešto dobiješ pa moraš platiti druge ljude koji ti pomažu. Ali, sve u svemu, ustrajnost je važna i imam sreću da kao suradnicu imam Bernadicu Ivanković koja je nastavila moj rad u Gradskoj knjižnici i Čitaonici. Jako mi je važna nakladnička djelatnost jer sam uspjela prirediti čak tri svojevrsne antologije: iz zbirki Lira naiva te panorame dramskih tekstova kako za djecu tako i odrasle i panoramu proze za djecu i mlade.
Ipak ste otišli iz Gradske knjižnice i zaposlili se u ZKVH-u po njegovom osnutku. Je li Vam teško bilo otići iz knjižnice?
Jako mi je bilo teško jer smo imali puno programa u knjižnici, ali poziv mi je uputio Tomislav Žigmanov, a ja sam mislila da je on čovjek koji zaista ima nevjerovatnu viziju i neku misiju u svom životu. S njim sam već i prije surađivala, ali kada je postavio pitanje „možeš li sebe vidjeti u ZKVH, potreban nam je netko tko ima iskustvo u radu u kulturi“ o prelasku u ZKVH prvo sam se konzultirala s obitelji.
Donijeli ste ipak odluku da napuštate Gradsku knjižnicu i odlazite raditi u ZKVH.
Da, već 2008. sam sudjelovala u izradi Statuta, formiranju Upravnog odbora, izradi logoa, izradi raznoraznih pravilnika, sve što je činilo pravni okvir i statusni dio, biran je i prostor, a 2009. od 1. siječnja sam sporazumno prešla u ZKVH na mjesto menadžerice kulturnih aktivnosti, odnosno kao stručna suradnica za kulturne programe i projekte. Tomislav Žigmanov, koji je dobio povjerenje osnivača da osnuje Zavod i započne posao, pozvao je, kako je rekao, dvije iskusne osobe: mene i Ljljanu Dulić Mészáros koja je radila kao urednica u Radio Subotici i kao prevoditeljica u Gradskoj upravi Subotica. Ja sam bila na programskim sadržajima, a Ljiljana je bila na adminisitrativnim i poslovnim. Obje smo bile dobre u poznavanju hrvatskog jezika što je bio bitan uvjet za upošljavanje.
Dugo ste ostali raditi samo vas troje?
Dugo, do 2016. bilo nas je samo troje. Nakon Ljiljanine iznenadne i neočekivane smrti, pretragične za nas, imali smo sreću što smo našli čovjeka isto tako posvećenog poslu kao što je bila i Ljiljana, Josipa Bako koji je sada v. d. ravnatelja Zavoda. Tri osobe su bile uposlene do prošle godine. Od kraja prošle godine imamo tri uposlene osobe za programske aktivnosti, tajnika i ravnatelja, odnosno pet uposlenih osoba. Ali uvijek smo imali vanjske suradnike. Vrlo rano smo imali osobu koja se bavila digitalizacijom, Ivana Beneša, koji je bio možda najduže vanjski suradnik. Upošljavanje je uvijek bilo problem kao što i drugi zavodi imaju mali broj uposlenih, osim mađarskog zavoda.
Koji su Vam projekti bili najdraži u Zavodu i mislite da su najvažniji?
Sudjelovala sam u najdužem i najkompleksnijem terenskom istraživanju tradicijske baštine koje je trajalo više od deset godina i to mi je bio jedan od najtežih organizacijski, ali sigurno jedan od najdražih projekata jer smo prvi puta kao manjinska zajednica dobili četiri velike monografije. Podsjetila bih da do 2002. godine, kada smo službeno priznati kao nacionalna manjina, nismo znali tko smo, što smo jer nam je rečeno da smo mi konstitutivni narod. A Hrvati u Vojvodini i Srbiji nisu imali svoje publikacije, svoju povijest, zabilježenu svoju tradiciju; nisu imali što uzeti u ruke i pokazati je drugima „evo to smo mi“. I stoga sam prezahvalna profesorici Milani Černelić s Odsjeku za etnologiju i kulturnu atropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje su prepoznali potrebu etnoloških istraživanja kod nas, uputili studente na teren a zatim i napisali radove za monografije. Druga programska aktivnost koju želim istaknuti je bila Godina velikana koja se sada zove Godina novog preporoda. Kultura sjećanja mi je prevažna jer smo to radili profesor Bela Gabrić i ja kako za Subotičku Danicu tako i u KD-u Ivan Antunović. Uvijek smo željeli podsjetiti naše čitatelje tko će koje godine imati koji rođendan ili drugu obljetnicu pa smo shvatili da je potrebno senzibilizirati naš narod da prema njima gajimo poštovanje i da se podsjetimo da su ostavili nešto iza sebe. A onda to znači povezati hrvatske udruge kulture, pojedince i na više načina i programa obilježiti te obljetnice kako bi javnost čula za njih, vidjela i zapisala. Zato je važna kultura sjećanja koju sada zovem djelatna kultura sjećanja i voljela bih da se što češće govori o prijenosu kulture sjećanja, jer ako ti kulturu sjećanja gajiš samo kad pišeš neki tekst da je prije ne znam koliko godina rođen Stanislav Preprek a ne učiniš ništa da se to prenese drugim generacijama, mlađima, onda smo tu zapravo stali na istome gdje smo i mi naslijedili, a to nije dovoljno. Treći projekt koji mislim da je prevažan je digitalizacija koju sam također vodila. Prevažna, jer nam je sadržaj knjiga i publikacija najčešće nedostupan, recimo iz privatnih kolekcija koje nisu dostupne širem auditoriju niti struci. Na inicijativu gospodina Žigmanova napravili smo sa subotičkim franjevcima odličnu vezu s Katedrom za knjižničarstvo u Osijeku, koje na žalost više nema, napravili istraživanje, klasifikaciju knjiga, slaganje. A još iz Gradske knjižnice sam uredila cijelu knjižnicu u Franjevačkom samostanu i knjižnicu Ivan Kujundžić u Katoličkom društvu. Četvrti program koji bih htjela izdvojiti je Zavičajna knjižnica Biblioteka Croatica u ZKVH-u jer naša zajednica bez takve knjižnice ne bi smjela nikako biti. Ta knjižnica nam je jako značajna, osobito za profesore, studente koji se bave određenim temama a često i skeniramo i šaljemo dokumente zainteresiranima. Ove godine stavit ćemo još veći naglasak na knjižnicu da se što više upotpunjava taj fond. Naravno, ne samo publikacija monografskog karaktera već i periodike.
Također ste u Zavodu radili na izradi registra nematerijalne baštine ovdašnjih Hrvata.
Da, svakako bih htjela izdvojiti projekt Živa baština – registar nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji. On je bio plod upravo terenskog istraživanja o kojem smo govorili i tih četiriju monografija. Velika je suradnja s pojedincima i udrugama kulture i na registru nematerijalne kulturne baštine a rezultat toga su i dvije nominacije na listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa Srbije. Veliki projekt je i naša nakladnička djelatnost i rekla bih da je najveći pothvat bio Izabrana djela Balinta Vujkova u osam knjiga, koji je zahvaljujući Zlatku Romiću i mojoj malenkosti ugledao svjetlo dana. Narod koji ima ovakva izabrana djela može reći da je sačuvao i jezik i svoju etnološku baštinu i povezao ne samo Hrvate u Vojvodini već i Hrvate u cijelom panonskom prostoru gdje je Balint hodao i brodio i razgovarao s ljudima. Ne mogu preuzeti zasluge za časopise zato što sam ja u njima izvršna urednica, ali rekla bih da je veliki uspjeh Zavoda imati dva časopisa koje je gospodin Žigmanov utemeljio i da predstavlja jako veliki doprinos cijeloj našoj zajednici.
Što će sada biti u prvom planu u radu Zavoda? Na čemu ćete biti angažirani?
U prvom planu će biti istraživanje materijalne kulturne baštine. To je potpuno jedno nepoznato područje, neobrađeno, koje će raditi Branimir Kopilović. Prvi korak napravljen je prošle godine istraživanjem spomeničke baštine, koju smo preko kalendara htjeli ljudima pokazati. Pokazati kako su ovdje tragovi hrvatske prisutnosti veliki i dugogodišnji jer su i prije sto godina neki umjetnici iz Hrvatske stvarali u Srbiji i ostavili nešto iza sebe što baštinimo. Nastavljamo također s nominacijom nematerijalne baštine i popunjavanjem registra. Ove godine predstoji još u Zavodu otvorenje slobodne ulične knjižnice. Naime, u našu dvorišnu kapiju koju smo zamijenili zahvaljujući sredstvima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske ugradili smo malu slobodnu knjižnicu koja ima naziv Uzmi-čitaj i ona će biti otvorena uoči dana Zavoda. Tu ćemo nuditi prolaznicima, a što već ima i u drugim gradovima, knjige, časopise, Hrvatsku riječ, Hrcka, Kužiš?! da ih ponesu kući i čitaju. Mogu ih vratiti, ali ne moraju, a mogu donirati i vlastite knjige te da se kultura čitanja širi. Osnivanje ovakvih malih slobodnih knjižnica nastavit ćemo ove godine u nekoliko mjesta u kojima su naše hrvatske udruge kulture.
Izvor: Hrvatska riječ (J. D.)
