Spomenici i kipovi univerzalne humanističke vrijednosti, djela su kojima je Ana Bešlić značajno obilježila epohu u kojoj je stvarala, ali je proces tekao i u suprotnom smjeru. Njezinim stvaralaštvom i promišljanjem o njemu obilježeno je cijelo jedno stoljeće, istaknuo je, među ostalim, povjesničar umjetnosti Bela Duranci, prilikom predavanja o životu i djelu Ane Bešlić, održanog 17. svibnja 2012. godine u prostoru Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.
Na istom je mjestu otvorena izložba fotografija njezinih javnih spomenika u Subotici i okolici pod nazivom „Život formi Ane Bešlić", u povodu obilježavanja 100 godina od njezina rođenja.
Djela Ane Bešlić nose u sebi obilježje vremena u kojem je stvarala, podsjeća Bela Duranci.
„Ne može se promatrati niti njezino stvaralaštvo niti njezin život niti likovna zbivanja na ovim prostorima, isključivo iz današnje vizure. Sve se to mora gledati na jedan drugačiji način, onako kako je to suvremenik u danom trenutku mogao vidjeti i promatrati."
Sklad ljudskog djela s okružjem u kojem obitava, konačno je postignuće Ane Bešlić. Jedno od takvih djela je i Spomenik žrtvama fašizma u našem gradu, koji je autorsko djelo Tome Rosandića, ali se u njemu velikim dijelom očituju ideje i rad njegovih suradnika i „pulena", među kojima je bila i Ana Bešlić, veli Bela Duranci.
„Spomenikom u Aleksandrovu iz 1955. godine, ili 'Vatrom' u Bajmoku, ili još ranije djelom Tome Rosandića na Trgu žrtava fašizma, postavljen je temeljni kamen mjere stvari, kako se kiparstvo treba razvijati. U svemu tome se razvijala i umjetnost Ane Bešlić. I sada, kada nakon jednog stoljeća, pogledamo ta djela, vidimo ishodište rada i opusa Ane Bešlić, a to je suzvučje čovjeka i okruženja u stilu koji toga trenutka odražava htijenje umjetnosti."
Ana Bešlić je bila značajnom sudionicom i svjedokinjom kulturnih, ali i društvenih zbivanja početkom pedesetih godina prošloga stoljeća. Te se godine mogu okarakterizirati kao godine značajnih postignuća na društvenom i kulturnom planu, pa samim time i kao prekretnica i početak novoga doba, kaže Bela Duranci.
Ona je kroz stoljeće vlastita trajanja i kroz stoljeće oblikovanja prostora u kojem je stasala, bila prva koja je ostvarila prepoznatljivost vlastite kiparske vokacije, koja je autentična, samosvojna i prepoznatljiva. To je njezin najveći značaj kao stvarateljice. Najveći njezin značaj kao osobe s ovih prostora je što je bila veoma jak posrednik i oslonac za okretanje k modernim vidicima u kiparstvu na našem području, dodaje Duranci.
Ana Bešlić je u okviru jugoslavenskoga kiparstva bila jedna od onih koji su krenuli putem asocijativne forme povezivanja okružja prirode i života forme, a prva je počela raditi bojene kipove od poliestera.
Izložba „Život formi Ane Bešlić" bit će postavljena u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata do konca lipnja, a može se pogledati svakog radnog dana od 9 do 13 sati.
Tekst: Siniša Jurić
Fotografije: Ljiljana Dulić Mészáros
