Dominik Deman, magistar povijesti, suautor knjige Ban Jelačić, od Petrovaradina do Beča, koju je 2015. objavilo HKPD Jelačić, predstavio je u Petrovaradinu 12. ožujka 2021. godine, u rodnoj kući hrvatskoga bana Josipa Jelačića, život i značaj brojnih postignuća. Kazavši da podatci o Jelačićima postoje iz poznog srednjeg vijeka, te da se ta obitelj pominje u srednjevjekovnoj Bosni kojom su vladali Kotromanići, Deman je rekao da izvori dalje prate njegovo podrijetlo kroz Pounje, Turopolje, Liku.
„Njegov otac Franjo ostvario je zavidnu vojnu karijeru. Rođen je u Petrinji. Koncem XVIII. stoljeća, nakon Francuske revolucije, mnogi ratovi su potresali Europu i bilo je mnogo koalicija europskih naroda koje su bile uperene protiv Francuske. U tim ratovima banov se otac istaknuo i dobio je čin generala u habzburškoj vojsci. Zbog ostvarenih uspjeha je jedno vrijeme bio zapovjednik divizije u Petrovaradinu. Banova majka Ana bila je znatno mlađa od svojeg supruga. Josip je rođen u ovoj kući 16. listopada 1801. godine i istoga dana kršten u crkvi sv. Jurja. Vrlo rano, s osam godina, upisan je na prestižnu vojnu akademiju Theresianum, gdje je pokazao veliki uspjeh. Karakter mu je bio pozitivan: smion, hrabar, blage naravi. Imao je sklonosti za pjesništvo i umjetnost. Prvu zbirku poezije objavio je 1825. godine. Karijera mu je išla uzlaznom linijom, sve do revolucije 1848./1849.", rekao je Deman.
Revolucija
U revolucionarnim godinama, nastavio je predavač, Jelačićeva uloga, značaj i slava dostigle su vrhunac. „Već u ožujku 1848. biva imenovan banom i savjetnikom Dvora cara Ferdinanda, te promaknut u generala bojnika, a kasnije i podmaršala. Dana 25. travnja donosi proglas o ukidanju kmetstva. U lipnju te godine je uslijedilo svečano bansko ustoličenje u Zagrebu, najprije na trgu sv. Katarine, u crkvi sv. Marka, a kasnije i u pravoslavnoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg, pred karlovačkim metropolitom Josifom Rajačićem, jer je zagrebački biskup bio odsutan. Uslijedila je sjednica Sabora, 4. srpnja, kojom je ban predsjedao. Tada je obilazio Trojedinu Kraljevinu, uključivši i Slavoniju i Srijem. Pokušao je pregovarati s predsjednikom ugarske vlade Lajosem Batthyányijem, no ti pregovori su propali. Na čelu carske vojske, u kojoj je bilo mnogo hrvatskih i srpskih graničara, ban je u rujnu 1848. krenuo u pohod preko Drave. Vratio je Hrvatskoj Međimurje, a zatim su krenule borbe protiv mađarskog Kossuthovog pokreta. U početku je ostvario dosta uspjeha i kod Schwechata uspio ugušiti revoluciju koja je prijetila samom Beču. Dana 5. siječnja 1849. carska vojska predvođena Jelačićem je ušla u samu Peštu. Mađarski pokret je imao kontraofenzivu u proljeće 1849. i ban je početkom lipnja ponovno došao gotovo do svog rodnog Petrovaradina. Vojska na tvrđavi bila je odana mađarskom pokretu, iako su okolna mjesta Srijema bila pod kontrolom carske vojske. Banova vojska, u kojoj je bio i general Stevan Stratimirović, prišla je Novom Sadu u lipnju te godine. S Petrovaradinske tvrđave mađarska je vojska 12. lipnja žestoko bombardirala Novi Sad i gotovo ga sravnila sa zemljom", kazao je povjesničar.
Deman je naglasio da nije u potpunosti poznato što je utjecalo na vojnu odluku bana i drugih časnika, no nije se očekivao takav otpor revolucionara. Revolucija je ugušena već dva mjeseca nakon toga, a ban je bio jedan od značajnih ljudi za uspostavu vlasti u ovim krajevima.
„Kao visokoobrazovana osoba puno je učinio za hrvatsku kulturu. Njegova je zasluga, među ostalima, što je Josip Juraj Stossmayer imenovan đakovačkim biskupom, a također i ta što je u prosincu 1852. Crkva u Hrvata dobila veći stupanj samostalnosti, odvojivši se od crkve u Ugarskoj", kazao je on.
Posljednje desetljeće života ban je proveo povučeno, s obitelji koju je tek tada zasnovao sa Sofijom. Vrlo brzo su ga zadesile obiteljske tragedije i bolesti. Na imanju kod Zaprešića je proživio posljednje dane. Preminuo je u noći 19./20. svibnja 1859.
Petrovaradin i ban
Predavač je naglasio kako postoji „dosta oprečnih mišljenja, tvrdnji i prikaza banova lika. Mađarski povjesničari su ga negativno prikazivali, a ni u vrijeme komunizma nije bilo simpatija za njega zbog protivljenja svemu što je bilo u vezi s Habzburškom monarhijom. Čak su i neke značajne osobe iz hrvatske povijesti davale slične ocjene, no kasnije je to djelomice promijenjeno. Puk ga je, pak, držao simbolom borbe i težnje za hrvatskom državom, jedinstvom hrvatskoga naroda, borbe protiv tuđina i nepravde".
Još uvijek ban za Petrovaradince puno znači.
„Ovdje su svečano obilježene stogodišnjica i dvjestogodišnjica njegova rođenja. Prigodom prve je postavljena prvi puta memorijalna ploča na pročelje njegove kuće, koja je poslije, kada se obilježavala dvjestogodišnjica rođenja, ponovno vraćena jer je za vrijeme komunističkog režima bila sklonjena. Jedna od najljepših ulica u Petrovaradinu, koja se proteže od mosta do Beogradske kapije, nosila je banovo ime, kao i sadašnji Trg vladike Nikolaja. Prvo društvo u Petrovaradinu koje je nosilo njegovo ime osnovano je 1922. godine. Pod tim imenom nije dugo postojalo, a obnovljeno je u novom ruhu 25. 11. 2003. godine kao HKPD Jelačić, koje i dalje uspješno djeluje", kazao je Deman.
On je rekao da je petrovaradinski skladatelj i pjesnik Stanislav Preprek skladao himnu Jelačiću na tekst Đure Arnolda.
„Ona je jedno vrijeme bila izgubljena, dok dio nje prof. Đuro Rajković nije pronašao, te je uz pomoć Anice Nevolić, orguljašice, koja je sačuvala jedan primjerak iz legata Omladinskog društva Jelačić, rekonstruirao."
Što možemo naučiti od bana Jelačića?
U svojem je zaključku ravnatelj Zavoda Tomislav Žigmanov rekao da su, iako je vojnička karijera bila najupečatljiviji dio Jelačićeva života, politička postignuća ostavila neizbrisive tragove u modernizaciji hrvatskoga naroda i države.
„Osim uvođenja hrvatskoga kao jezika administracije, preko utjecaja koje je imao u Crkvi, ukidanja kmetstva, poticaja kulturi, povijesti, književnosti, danas Hrvatska baštini i druge institucionalne okvire koje je on postavio. Petrovaradin ga nije zaboravio i priča o banu i Petrovaradinu treba nam biti na nauk da sve ono što je vrijedno, a poteklo je s našeg prostora, treba memorirati, stvarati okvire u našim praksama koji će to isticati i njegovati i nama biti na poticaj da istrajavamo na sličnim ili istim gestama. Ban je jedan jedini i nije ga teško pratiti, ali možemo njegovu posvećenost, privrženost ideji dobra, nesebičnost, zalaganje koje je principijelno, bez obzira na žrtve, primjenjivati i u našem životu. Ne možemo se lako odricati naslijeđa i moramo ga ljubomorno čuvati i dijeliti s drugima", kazao je Žigmanov.
On je naglasio da je, kada je u pitanju novija povijest, vjerojatno najznačajniji događaj u postlistopadskoj Srbiji kada je u pitanju hrvatska zajednica, velebno obilježavanje 200 godina rođenja bana 2001. godine. „Od toga su događaja Hrvati u Petrovaradinu, čije je potlitičko i društveno angažiranje započeto početkom 1990-ih brutalno prekinuto i zatomljeno par godina ranije, živnuli u pozitivnom smislu. HNV je proglasilo dan rođenja bana jednim od četiriju praznika hrvatske zajednice, a kasnije ga je Pokrajinska vlada proglasila i praznikom od pokrajinskog značaja", zaključio je on.
Sudionike, kojih je zbog epidemije bio ograničen broj, te gledatelje prijenosa uživo koje je emitirano putem socijalnih medija, pozdravio je, na prvom javnom događaju u Spomen-domu bana Josipa Jelačića upravitelj istoimene zaklade dr. Darko Polić.
Izvor: Hrvatska riječ (M. Tucakov)
