Baštinimo da traje naslov je tematskog zidnog i stolnog kalendara za 2023. godinu u čijoj izradi i objavi zajednički sudjeluju hrvatske profesionalne institucije i organizacije: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, NIU Hrvatska riječ i Hrvatsko nacionalno vijeće. Kalendar pod sloganom ŽIVA BAŠTINA – nematerijalna kulturna baština Hrvata u Srbiji na 12 listova predstavlja 22 elementa koji su dio velikog istoimenog projekta.
Dužijanca – običaj proslave završetka žetve
Dužijanca je stoljetni običaj nastao u Subotici na temelju obiteljskih žetvenih običaja bunjevačkih Hrvata. Običaj je oko Subotice nazivan dužijanca, oko Sombora i Bajmaka dužionica, a prakticira se i u Lemešu, Čonoplji, Đurđinu, Maloj Bosni, Tavankutu, Žedniku i Mirgešu.
Dužijanca kao obiteljska svečanost održavala se u vrijeme dok se živjelo u velikim obiteljskim zajednicama koje su se međusobno pomagale mobom, što je karakteriziralo društveno-ekonomske odnose u Bunjevaca sve do Drugoga svjetskog rata. Za žetve (risa) žeteoci (risari) mukotrpno su ručno kosili, a žene i djevojke (risaruše, rukovetačice) vezivale snoplje (rukovetale). Najspretnije rukovetačice plele su vijenac od pšenične slame i klasja, koji se predvodniku žetelaca (bandašu) stavljao na šešir, i ukrase (pêrlice) za kićenje ostalih žetelaca. Kada je pšenica požnjevena i skupljena u snopove (krstine), okićeni risari s bandašem na čelu u povorci su odlazili na domaćinov salaš. Domaćica je blagoslovljenom vodom škropila pšenični vijenac, a domaćin je risare nudio rakijom i vinom. Bandaš ga je pritom izvijestio o žetvi i predavao mu žitni vijenac, koji se vješao u trijem (ambetuš) ili u sobu i čuvao do iduće godine, a s jeseni se iz njega uzimalo nekoliko zrna i stavljalo u sjetvenu pšenicu. Dužijanca je završavala gozbom. Pleteni vijenci od slame vremenom su zamijenjeni krunama i drugim kršćanskim simbolima.
Godine 1911. Blaško Rajić, tada župnik župe sv. Roka u subotičkom naselju Ker, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom i njegovom predsjednicom Justikom Skenderović-Lešinom, organizirao je prvu javnu proslavu dužijance i misu zahvalnicu 6. kolovoza 1911. Bandaški par je u znak zahvalnosti za žetvu prinio na oltar pšenični vijenac, a blagoslovljeno klasje dijeljeno je vjernicima. Poslijepodne je priređena zabava (kolo). Od 1919. do 1940. središnje dužijance održavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, a proslave su priređivane i u drugim župama. Tijekom rata dužijanca nije javno obilježavana. Godine 1968. proslava dužijance prikazana je kao folklorno-turistički običaj s bogatim programom priredaba. Od 1993. crkvena i građanska svečanost, dotad razdvojene, organiziraju se i proslavljaju kao zajednička dužijanca u organizaciji Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo“.
U Subotici se u povodu dužijance tijekom nekoliko mjeseci svake godine organizira više od 20 različitih manifestacija s bogatim i raznovrsnim programom, koje počinju blagoslovom žita na njivi na dan sv. Marka 25. travnja i nastavljaju se Takmičenjem risara i drugim priredbama (izložba radova u tehnici slame, književna večer, Tamburaška večer s predstavljanjem bandaša i bandašice i izborom njihovih pratilaca, Skupština risara i folklorna večer, Bandašicino kolo). Središnja se proslava održava u Subotici, a počinje blagoslovom i ispraćajem bandaškog para i bandaških parova iz drugih mjesta iz župe sv. Roka u katedralu sv. Terezije Avilske. U katedrali se na svečanom misnom slavlju blagoslivljaju klasovi žita (pšenice) i dijele prisutnima, a kruna od slame i kruh se prinose na oltar. Potom sudionici u svečanom mimohodu od katedrale do centralnog gradskog trga dolaze do pozornice na kojoj je stilizirani salaš. Bandaški par predaje kruh od novog brašna gradonačelniku. Istog poslijepodneva održava se Bandašicino kolo. Proslava dužijance završava proštenjem na subotičkome marijanskom svetištu Bunariću. Od 2014. organizaciju preuzima Udruga bunjevačkih Hrvata „Dužijanca“.
Autor: Naco Zelić
Više o Nematerijalnoj kulturnoj baštini Hrvata u Srbiji ovdje: Katalog NKB Hrvata u Srbiji
