Slama, nosači zvuka i znanstvena istraživanja obilježilo kulturu hrvatske zajednice u Vojvodini 2014. godine
Piše: Tomislav Žigmanov
Kao prvo treba ponovno istaknuti kako je prostor kulture, kada je riječ o broju organizacija i ljudi uključenih u njihove aktivnosti, i ove godine ostao ne samo najrazvijeniji prostor unutar hrvatske zajednice nego se u njemu događa najveći broj manifestacija. U protekloj je godini također očitovana dosta stabilna strukture kulturnoga segmenta, a posve uspješno su održane sve značajnije kulturne manifestacije. U tom smislu čini se razložnim zašto se po kulturi najviše prepoznaje hrvatska zajednica u Vojvodini.
U protekloj su godini vjerojatno najveća postignuća vezana za stvaralaštvo u tehnici slame dviju kulturnih udruga iz Tavankuta – HKPD „Matija Gubec“ i Galerija naive u tehnici slame. S jedne strane, u Tavankutu je uspješno organiziran Svjetski kongres slame, na kojemu su sudjelovali svi relevantni akteri iz cijeloga svijeta koji se služe slamom kako sredstvom za likovni izraz. S druge, pak, strane, imali ste u proteklih 20-ak godina najrespektabilniju njezinu prezentaciju – koncem godine u zagrebačkom Etnografskom muzeju priređena je velika izložba slika od slame. Vrijedno je napomenuti kako iza ovih nesvakidašnjih postignuća stoji višegodišnji kontinuiran i kvalitetan rad spomenutih amaterskih kulturnih udruga, što je inače značajka nevelikog broja udruga u području kulture hrvatske zajednice. Kada je već naveden Tavankut, onda treba posebno ukazati na odlične spojeve kulture, turizma i ženskog stvaralaštva, što je pridonijelo zadivljujućoj samoodrživosti ovih kulturnih udruga.
Drugo, valja istaknuti da će protekla godina biti upamćena i po zamahu u području glazbe – naime, 2014. godine objavljeno je čak 6 nosača zvuka, što je do sada najveći broj objavljenih nosača zvuka u jednoj godini. Podsjećanja radi, navest ćemo da su svoje prve nosače zvuka izdali VIS „Proroci“ iz Subotice sa svojim autorskim pjesmama („Božje djelo“) i HKPD „Jelačić“, to jest njihov Mješoviti zbor („Vijenac pjesama“), dok su Kraljice Bodroga iz Monoštora objavile svoj drugi nosač zvuka s tradicijskim šokačkim ženskim pjevanjem pjesama marijanske tematike („Faljen Isus, Divice“). Festival duhovnih pjesama „Hosanafest“ objavio je nosač zvuka s njihova IX. festivala, a HGU Festival bunjevački pisama s njihova XIV. festivala. Posljednji navedeni objavili su koncem godine i nosač zvuka sa svim bunjevačkim narodnim plesovima. Osim žanrovske šarolikosti, impresionira i produkcija kvaliteta, kao i trajni zapisi dijela glazbene baštine.
U području je znanosti, pak, zabilježen značajan rast istraživanja. Imali smo empirijsko istraživanje o socijalnim i etničkim stavovima, vrijednostima i nekim osobinama ličnosti Hrvata u Vojvodini, što ga je u suradnju s Institutom za migracija i narodnosti realizirala dr. sc. Jasminka Dulić uz potporu nekoliko institucija. Dr. sc. Dijana Ćurković s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje istraživala govore hercegovačkih Hrvata iz Bezdana i bunjevačkih iz okolice Subotice. Posebno valja istaknuti kako je već treću godinom zaredom nastavljeno terensko istraživanje studenata s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta iz Zagreba – ove godine istraživanja su posvećena tradicijskoj baštini šokačkih Hrvata u Beregu i Monoštoru.
Osim predstavljanja na znanstvenim kolokvijima Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, važno je napomenuti da će rezultati ovih istraživanja biti objavljeni ili u periodici (npr. Godišnjak za znanstvena istraživanja) ili pak u zasebnim monografijama, čime će oni zadobiti i trajniju vrijednost. Na koncu, reći ćemo da se usporedo odvijao cijeli niz individualnih istraživanja od strane nekoliko pojedinaca, mahom vanjskih suradnika Zavoda (npr. dr. sc. Mario Bara, dr. sc. Robert Skenderović, dr. sc. Petar Vuković), što je dodatno ne samo uvećalo nego i kvalitativno obogatilo znanstveni segment u području kulture hrvatske zajednice.
Ustalio se i razvio prostor nagrađivanja unutar kulture hrvatske zajednice. Dodijeljene su tako nagrade za najbolju knjigu godine „Emerik Pavić“ ZKVH-a, nagrada za životno djelo Hrvatske čitaonice na Danima Balinta Vujkova, koju je dobio renomirani književnik Tomislav Ketig, te priznanje HNV za kulturno pregalaštvo „Dr. Josip Andrić“, koju je ove godine i više nego zasluženo dobio Zvonimir Pelajić. Ustanovljena je i nova nagrada – riječ je o trijenalnoj nagradi ZKVH-a za najbolju knjigu poezije, koja je dobila naziv po najvažnijem pjesniku hrvatske moderne Antunu Gustavu Matošu. Bilo je nagrada koji su dobili Hrvati iz Vojvodine i izvan hrvatskog kulturnog prostora – nesumnjivo, najvrjednija je nagrada za životno djelo koje je Društvo književnika Vojvodine dodijelilo najznačajnijem književniku Hrvata u Vojvodini Petku Vojniću Purčaru.
Na koncu, navest ćemo da je dosta toga učinjeno i na planu kulture sjećanja – dostojanstveno je tijekom 2014. godine obilježena stogodišnjica smrti Antuna Gustava Matoša, kao i stogodišnjica rođenja Albe Vidakovića. Međutim, još uvijek u tome prostoru postoje neke nedopustivosti – recimo, imali ste pojavu da su dva izlaganja s prigodnog skupa o Albi Vidakoviću objavljena u čak 4 periodične publikacije, koje sve izlaze u Subotici i računaju na istu čitateljsku publiku – „Klasje naših ravni“, „Glasnik Pučke kasine“, „Subotička Danica“ i „Revija Dužijanca“ (!?), što je posljedica totalne nakladničke nepromišljenosti. U tom smislu, važnim se čini ukazati da nije uvijek i samo važno da se nešto memorira, obilježi, nego da to treba ići i uz svijest da se ono mora prije svega pristojno učiniti u svakom svom segmentu, pa i u dijelu postprodukcije, u što spada i planiranje objavljivanja radnji.
