U prostorijama Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici održan je, 18. rujna 2012. godine, XIX. znanstveni kolokvij na temu „Tradicijsko odijevanje Šokaca u Bačkoj". O temi je govorio profesor Zvonko Tadijan, predstavljajući najvažnije sadržaje iz svoje knjige „Šokačke narodne nošnje u Bačkoj", koja je objavljena 2011. godine u nakladi Kulturno prosvjetne zajednice Hrvata „Šokadija" iz Sonte. Autor je govorio o nastanku, razvoju i izradi narodnih nošnji u bačkih Šokaca, a kako ovu problematiku nitko nije sustavno izučavao, time Tadijanovi napori dobivaju na većoj važnosti.
„Knjiga je nastala tijekom šest godina mog intenzivnog bavljenja problematikom kulture Šokaca u Vojvodini. Htio sam da ova knjiga bude svjedočanstvo o toj kulturi i da bude jedna vrsta pokretača da i drugi Šokci pišu o našoj kulturi, jer o tome nema mnogo pisanih tragova. Knjiga iznosi teme koje treba istraživati, od dolaska Šokaca u ove krajeve, pa do samih nošnji", rekao je Zvonko Tadijan, nakon čega je govorio o dolasku Šokaca u ove krajeve.
„Koncem XVII. stoljeća Šokci su naselili obale rijeke Mostonge i lijevu obalu Dunava. Šokci su prije seljenja u Baranju, Srijem, Bačku i Slavoniju živjeli u Bosanskoj Posavini, a na seobu je ove Hrvate potaknula osmanlijska odmazda nakon povlačenja vojske Eugena Savojskog. Prvih pola stoljeća življenja u Bačkoj, polarizacijsko žarište bačkih Šokaca bio je Apatin, na obalama Mostonge raširio se šokački svijet. Prvih desetljeća nakon doseljavanja u Bačku, Šokci su živjeli u dobro štićenim močvarnim područjima, tako da obrada zemlje nije bila primaran način dolaska do prehrane. Šokci i danas žive u Bačkoj na istim onim prostorima na kojima su živjeli od konca XVII. stoljeća, iako je rijeka Mostonga danas samo sjena one moćne rijeke kakvu su je koncem XVII. stoljeća vidjeli prvi bački Šokci."
Zvonko Tadijan je naglasio kako je veliki broj šokačkih Hrvata napustio Bačku tijekom ratnih devedesetih godina te da zbog toga, kad danas govorimo o „šokačkim naseljima", govorimo o mjestima Bački Breg, Bački Monoštor i Sonta, jer jedino u njima Hrvati predstavljaju većinu, prema popisu pučanstva iz 2002. godine, dok su u Baču, Vajskoj i Plavni manjina.
„Kada govorimo o narodnim nošnjama, moramo početi od sirovina za izradu odjeće i obuće. Najvažniji materijali su bili: lan, konoplja i vuna. Šokci u Bačkoj nisu uzgajali lan, nego su nabavljali laneni konac i koristili ga u izradi ruha, a gajili su konoplju i ona je bila glavni izvor vlakana, dok se vuna dobivala od ovčjeg runa, a skoro sva kućanstva uzgajala su po nekoliko ovaca, no proces prerade vune je bio zahtjevan posao", rekao je Tadijan pričajući o izradi narodnih nošnji i istaknuo kako je prelja - sonćanski naziv za preslicu, bio važan alat, jer se na njoj prela vuna i konoplja, što je u praksi značilo izvlačenje u niti, odnosno konce.
„Važna alatka su bile i stative, što je sonćanski naziv za tkalački razboj. Stative su služile za tkanje platna potrebnog za izradu odjeće. Na prelima se radilo zajednički i tamo je započinjao nastanak nošnji i drugih rukotvorina. Platno za odjeću se u Sonti zvalo srvijan, to je bilo tkanje od konopljinih i pamučnih vlakana. Dakle, konopljino vlakno je korišteno kao osnova, a pamučne niti su bile potka, a za grublju, radnu odjeću se koristila i sama konoplja. Glede sonćanske ženske narodne nošnje, specifičnost je način ukrašavanja ženske glave kapicama. Kod starijeg tipa ženske nošnje plećak-košulja i skute-donji dio suknje, spojeni su u cjelinu. Duž skuta su okomite šare-poranke. Kod novijeg tipa nošnji plećak i skute su odvojeni, a poranke su pulane, kao i plećak, dakle, bogato vezene i šarane. Oko pasa se stavlja pulani pojas, a pregač je bogato šaran plantikama, vezom i šlingerajima. Na glavi djevojaka je krunica, a kod udatih žena kapica. Kod muške nošnje osnovni dijelovi su košulja, gaće i plišani prsluk s bogatim vezom. Muškarci su odijevali i čakšire, dok je radna odjeća sonćanskih Šokaca grubog tkanja od konopljinih vlakana. Promjene na narodnim nošnjama dogodile su se početkom XX. stoljeća, kada počinje pulanje nošnji, koje su ukrašavane metalnim kružnim pločicama, koje se u Sonti zovu pule, a u drugim mjestima naziv je šljoke. Šokci su davali sjaj nošnjama pulama, odnosno šljokama koje su bile u zlatnoj i srebrnoj boji".
Osim ukazivanja na različitu terminologiju, Zvonko Tadijan je ukazao i na razlike u odijevanju bačkih Šokaca, za što je u knjizi sastavio usporedni pojmovnik.
„Šokačko narodno ruho je jedno od najbitnijih obilježja u očuvanju identiteta Šokaca u Bačkoj. Danas, kulturne udruge Šokaca iz Bačke, zajedničkim projektima i nastupima, pokušavaju sačuvati tradicijsko ruho od zaborava kroz svoje manifestacije. Priča o narodnom ruhu je priča o životu Šokaca u cjelini"«, zaključio je Zvonko Tadijan.
Tekst: Zvonko Sarić
Fotografije: Ljiljana Dulić Mészáros
