Poetska zbirka zagrebačkog književnika rodom iz Subotice Lajče Perušića Vrijeme u čaši, tiskana 2026. godine u izdanju Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata iz Zagreba, predstavljena je u okviru Književnog salona Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata 5. lipnja 2026. u dvorani župe Uskrsnuća Isusova u Subotici.

Lakoća pjesnikova izražavanja

Riječ je o sedmoj knjizi, a petoj poetskoj zbirci Lajče Perušića koja je podijeljena u tri cjeline: Vrijeme u čaši, Moja duhovna škrinja i Grafikon ljubavi. Ističući kako nam zbirka ovako znakovita naslova dolazi u ruke u trenutku kada svi svjedočimo tome da vrijeme doista jest u pokretu, preokretu, na neki način nas drži u šaci, stalno žurimo, njezina urednice Klara Dulić Ševčić rekla je kako ju je najviše „kupila“ lakoća s kojom se u njoj pjesnik izražava. Također, govorila je među ostalim i o temama i motivima u ovoj zbirci.

„Lakoća s kojom on prilazi tom vremenu, zapravo pušta da ga to vrijeme na neki način nosi. Međutim, neko iskustvo mi govori da kada je poezija tako laka, tako prohodna, onda iza nje zapravo stoji dosta rada, dosta pisanja/brisanja, jedno čišćenje, oslobađanje od viškova. Kada govorimo o temama i motivima u ovoj zbirci, to je uvijek u poeziji nezaobilazna tema ljubavi (prema ženi, majci, djeci, životu, prema sebi). Središnja tema ovdje je naravno vrijeme, vrijeme kao jedno od temeljnih, filozofskih i metafizičkih pitanja, ali ovdje je vrijeme odavno preraslo motiv i postalo zapravo velika tema cjelovitog njegovog pjesništva. Ovdje je vrlo prisutna jedna snažna metafora o vremenu koje je zarobljeno u čaši. Zašto je čovjek zarobljen u čaši vremena? Zbog neizbježnosti da u njemu bude, zbog čaše sudbine..., ali ovdje mi je pala na pamet i vrlo jasna biblijska aluzija o onoj čaši za koju svi često ljudski molimo – neka nas mimoiđe ako je ikako moguće“, navela je Dulić Ševčić.

Što se tiče jezičnog stila, istaknula je kako je Lajčo Perušić veliki zaljubljenik u vlastiti hrvatski jezik te kako su njegove pjesme jednak doživljaj kako na razini značenja, tako i na razini zvučanja.

„Tako lijepo nije tu sam radi lijepoga, ono doista ima ozbiljnu ulogu i on govori i o potrebi lijepoga u umjetnosti. Na neki način propituje i suvremen pjesnički izraz, pita se je li dopušteno, je li vrijedno, je li korisno da nekakva načela modernosti, različitosti, budu iznad onoga što je uvijek lijepo, što je univerzalno i što je na koncu ljudsko“, rekla je ona.

Čaša kao izvorište i napuštanje

Bilo je ovo prvo predstavljanje poetske zbirke Lajče Perušića Vrijeme u čaši, i to u njegovom rodnom kraju, u blizini ulice u kojoj je odrastao.

„Nalazimo se u meni jednom od najdražih dijelova Subotice, ovdje je Gundulićeva ulica, to je moj zavičaj, na broju 22 sam proveo svoje djetinjstvo – u blatu i prašini bili smo 'kraljevi ulice' i to je bio naš dnevni boravak. Uvijek se rado vraćam i obavezno prođem Gundulićevom da vidim kako više ništa nije kao što je nekad bilo – nema ni one šljive, ni travnjaka, čak ni moje kuće više nema“, istaknuo je on, a što se tiče simbolike naslova knjige, rekao: „U ovoj zbirci nalaze se pjesme koje obrađuju malo čudne stvari, a to je vrijeme (što je vrijeme), i jedan malo bizaran predmet, a to je čaša. Obično kad se kaže čaša, misli se na nešto drugo, međutim ovdje se govori o jednom vidu života. Uzeo sam ovaj simbol čaše kao jedno izvorište i napuštanje, kao jedno životno doba u koje kliziš unutra, vrtiš se u tome krugu, mučiš se, udaraš se o stijenke, o druge ljude, dišeš ono vrijeme koje je ušlo unutra, ne znaš što je, ne vidiš ga i onda jednog dana samo isklizneš van i nema te više. Dakle, taj fenomen, ta pojavnost toga vremena, to me je mučilo i kroz druge moje knjige kako to osvijestiti sebi, a naravno onda i drugima. Ta čaša meni je simbol doma, kuće, zavičaja, raja (nekome i pakla). Što se tiče vremena, to je jedna pojavnost koje mi nismo svjesni, koju ne možemo uhvatiti. Ono neprekidno teče, trenuci teku i ne možeš ih uhvatiti u sadašnjosti, tako da sadašnjosti i nema. Sadašnjost je uplivena, utkana u to putovanje. Ali se to vrijeme mjeri našim osjećajima i doživljajima. Svi mi ovdje osjećamo na sebi to vrijeme, a da ga ne možemo izmjeriti. Vrijeme ima samo budućnost, ima samo jedan smjer i teče samo naprijed“.

Snaga, osobnost i vlastitost u riječima

Vanjska suradnica ZKVH-a, prof. komparativne književnosti Katarina Čeliković ovom je prigodom među ostalim rekla kako Lajčo Perušić, nadahnut djetinjstvom, održava stalnu vezu ne samo dolaskom u zavičaj već kroz literaturu i kroz riječ.

„Riječ je njegov moćan alat, u starim pa i u novim riječima krije se njegova snaga, njegova osobnost, vlastitost. Spomenut ću samo neke – 'ljepotne' oči, 'snovište', ono što je moje on zove 'mojina', 'sjenovitost', 'žednilo' suncem izazvano, 'naslonak', 'cvilik', 'ozlaćeni', 'zadihaj', 'sladost', 'za svevijek' i druge“, navela je Čeliković. Govoreći o kontekstualizaciji u smislu kamo, kuda, kako „spremiti našeg Lajču“, kuda ga staviti, u kakvu vremensku crtu, istaknula je kako Hrvati u Vojvodini, odnosno Srbiji nemaju svoju književnu valorizaciju, književnu povijest te kako se, kada su ovdje priznati kao nacionalna manjina 2002., počelo gotovo od nule: „No, otkad postoji ZKVH, smijemo reći da u posljednjih približno dva desetljeća činimo značajne korake na valorizaciji onoga što je do sada stvoreno. Izdvojit ću XX. stoljeće koje bilježi pjesnike kao što su Aleksa Kokić, Ante Jakšić, Ante Sekulić, Jakov Kopilović, Ivan Pančić, Lazar Merković, Ante Vukov, Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar, te živući Jasna Melvinger, Mirko Kopunović, Tomislav Žigmanov... Na toj vremenskoj crti nalazi se i Lajčo Perušić. On je među ostalim suradnik časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ kao i u Godišnjaku za znanstvena istraživanja ZKVH-a i rekla bih da je stvorio nešto što sam vidjela kod Nace Zelića, a to je ta poveznica sa zavičajem i upravo ti ljudi su postali ambasadori koji prenose u našu domovinu ono što se ovdje stvara“.

Tijekom predstavljanja knjige nastupio je ansambl Sonus, a poeziju Lajče Perušića čitale su njegove kćeri Marija Kadović i Rahela Opak, te Antonija Kujundžić i Mirko Šokčić.

Lajčo Perušić, nakon završetka osnovne škole u Subotici, seli se u Zagreb gdje i danas živi. Piše poeziju i prozu, objavljuje u brojnim književnim časopisima. Radovi su mu uvršteni u pet antologija poezije i proze. Član je Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika u Hrvatskoj i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Izvor: Hrvatska riječ (I. P. S.)