Razgovor s ravnateljem Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislavom Žigmanovim objavljen je u mjesečnoj reviji Hrvatske matice iseljenika „Matica" za mjesec lipanj 2009.

Planski ćemo djelovati kako bismo stvarali kulturna dobra trajnije prirode nego što je npr. gledanje programa folklornoga plesa

Nedavno je u Hrvatskoj matici iseljenika upriličeno službeno predstavljanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, prve profesionalne kulturne ustanove nakon niza godina djelovanja u amaterskom okružju. O prvih godinu dana rada i planovima za budućnost govorio nam je ravnatelj Zavoda, filozof, pisac i pjesnik Tomislav Žigmanov.

Koliko ste proteklih godinu dana odmaknuli u realizaciji osnovnih ciljeva zbog kojih je Zavod i osnovan?

TŽ: Dosta toga je učinjeno, no ciljevi još nisu dosegnuti, jer su dugoročni, a mi tek postojimo nešto više od godinu dana! Puno vremena smo proveli na poslovima konstituiranja Zavoda - doneseni su svi temeljni akti Zavoda, završena je većina poslova na uređenju i opremanju prostorija, formalno-pravnoj izgradnji Zavoda, kadrovskom ekipiranju, te stvaranju prepoznatljivog vizualnog identiteta (logo, memorandum, ploče...). Učinjeni su zatim i prvi koraci na planu javnog predstavljanja Zavoda, čega su posljedice sklopljeni ugovori o programskoj suradnji s hrvatskim kulturnim institucijama i organizacijama, i dogovori o realizaciji prvih programskih aktivnosti u okviru Zavoda s pojedinim kulturnim stvaraocima i znanstvenicima. Na kraju, uz pomoć naše internetske stranice prvi puta u povijesti uspostavili smo javnost kulturnog prostora vojvođanskih Hrvata i tako pridonijeli uspostavi racionalnije i jasnije slike o nama samima i povećavanju prostora za dijalog i zajedničko planiranje. Sve su to pretpostavke za ostvarivanje ciljeva, što znači da postupno idemo k tome.

Ima li Zavod kao kulturna, manjinska i nacionalna institucija namjeru biti „obraz Hrvata u Vojvodini" ili je o tome još prerano i ambiciozni govoriti?

TŽ: Prezentacijom hrvatske kulture na internetskoj stranici utvrdili smo granice i odredili konture našega „obraza". Njegov, pak, konačan izgled namjeravamo postupno nadopunjavati različitim sadržajima, i to od povijesnih prinosa na području kulture, umjetnosti i znanosti pa do prinosa u sadašnjosti. Ujedno, kako želimo biti „obraz", naznačili smo standarde onoga s čime ćemo se predstavljati sebi i drugima - bit će to ona djela i postignuća koja imaju vrijednosti i koje prati stručna elaboracija. Sve to nastojimo raditi profesionalno, što se dokazuje stalnim potvrđivanjem kompetencija. Držeći se takvih načela, mislimo da nije prerano tako što govoriti.

U čemu očekujete pomoć društveno-političkih i kulturnih instancija iz Hrvatske? jeste li zadovoljni prezentacijom u Zagrebu?

TŽ: Predstavljanje Zavoda je prošlo dobro, a pomoć očekujemo u nekoliko područja. S jedne strane, potrebna nam je pomoć za osnaživanje kapaciteta u kulturi vojvođanskih Hrvata, što podrazumijeva pomoć stručnjaka iz Hrvatske u našem djelovanju, ali i naše vlastito usavršavanje u znanjima i vještinama, koja su nam potrebna za obavljanje poslova. S druge strane, postoji potreba za integriranjem naše kulture u jedinstveni hrvatski kulturni prostor, kako bismo ostvarili ne samo veću „vidljivost" nego i pospješili valorizaciju kulturne prakse. I s treće strane, voljeli bismo da se suradnja koja postoji u kulturi i znanosti između Republike Hrvatske i Republike Srbije ne događa mimo nas, već da bude u funkciji našega pozitivnog priznanja u srbijanskoj javnosti.

Kakvi su daljnji planovi za suradnju s Hrvatskom maticom iseljenika?

TŽ: Najprije planiramo intenzivirati dosadašnju praksu predstavljanja kulturnog stvaralaštva Hrvata iz Vojvodine. Isto tako, nastavit ćemo se kao sudionici pojavljivati na tečajevima i stručnim skupovima koje Matica organizira. Na kraju, trebalo bi upravo posredovanjem Matice stupiti u kontakte s ljudima koji rade na velikim projektima, kao što je u javnosti već najavljen Leksikon hrvatskih nacionalnih manjina ili Strategija o Hrvatima izvan Hrvatske, kako se ne bi događalo, kao što je do sada znao biti slučaj, da smo iz takvih aktivnosti isključeni.

U kojem će smjeru Zavod kao prva profesionalna ustanova u kulturi vojvođanskih Hrvata mijenjati dosadašnje znanje Hrvata o sebi samima, a u kojem percepciju drugih o vama u tome multikulturalnom i multietničkom prostoru?

TŽ: Prvo, znanje vojvođanskih Hrvata o nama samima relativno je slabo. Razlog tome je što je područje autorecepcije i uopće prostor sjećanja neinstitucionalizirano - nema naime sustavnog pristupa istraživanjima vlastita narodnosna trajanja bilo u prošlosti bilo u sadašnjosti - i što je mali broj prijenosnika - hrvatska zajednica u Vojvodini nema razvijenu manjinsku infrastrukturu. Stoga je jasno zašto su pred Zavodom dvije temeljne zadaće: prvo, treba raditi na osnaživanju autoreceptivnih potencijala povećanjem broja znanstvenih istraživanja koja bi za temu imala vojvođanske Hrvate, a s druge strane treba podizati kvalitetu i dostupnost takvih sadržaja. Za ovo posljednje, naravno, moramo biti okrenuti i prema drugim segmentima hrvatske zajednice, prije svega obrazovanju i medijima, što smo i započeli činiti. Na primjer, gostovanjem hrvatskih književnika za djecu iz Hrvatske pridonosimo predstavljanju hrvatske kulture općenito te nastojimo tako koncipirati da bude okrenuto djeci koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku u Vojvodini. Što se tiče znanja drugih o nama, ono će biti uvećano našom kvalitetnijom prezentacijom i većom vidljivošću. Međutim, treba biti i oprezan jer postoje i određena ograničenja - ako netko ne želi znati nešto ispravno o vama, to se teško može promijeniti, jer je potrebna i volja drugoga. Nadam se da činjenica što živimo u Srbiji posve jasno kazuje ono što sam htio reći.

Na prezentaciji u HMI-ju govorili ste o nužnosti mijenjanja manifestacijske, prikazivačke kulture u kulturu s trajnim, pisanim tragovima. Što Zavod čini u vezi s tim?

TŽ: To sam spomenuo kao jednu od upečatljivih značajki kulturne prakse ovdašnjih Hrvata. Mislimo da to može biti i prijeporno jer su drugi segmenti nedovoljno razvijeni, napose proizvodnja trajnih kulturnih dobara. Zavod će u tom smjeru podržati postojeće projekte s takvim rezltatima, inicirat će slične aktivnosti s drugim činiteljima našeg kulturnog sustava. a imat ćemo i vlastite takve uratke. Primjerice, ubrzo ćemo objaviti knjigu Ilije Žarkovića o govoru golubinačkog kraja, započeli smo razgovore o ustrojavanju bibliografske prakse u nas, a i svaka aktivnost u Zavodu imat će trajniji oblik. Drugim riječima, planski ćemo djelovati kako bismo stvarali kulturna dobra trajnije prirode nego što je npr. gledanje programa folklornoga plesa.

Hoće li ova ravnateljska funkcija utišati u Va,a kritičara, filozofa, pjesnika, dakle refleksivca i naglasiti pragmatičara? Poznato je, naime, da se analitički i kritički osvrćete na „stanje stvari".

TŽ: Nastojim strogo voditi računa o tomu kada u javnosti nastupam kao ravnatelj Zavoda, a kada kao privatna osoba. U prvoj ulozi, naravno, i pristup i način elaboriranja moraju imati stroge pragmatične posljedice za djelovanje, pa prostora za kritičko reflektiranje nema previše. Istina, tako nastali uvidi mogu biti od presudne važnosti kao ispravna postavka za izazove pred kojima se nalazite. Jer, onaj tko ne zna kako je „stanje stvari" ne može drukčije djelovati nego „bauljati". S druge strane, nastojim se i dalje reflektirati na zbilju, pjesnički je i filozofski obrađivati, jer jedno je posao za kruh, a drugo je životni poziv...