Iznimna mi je čast što mi je ukazano povjerenje ukratko Vam predstaviti knjigu „Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti : osnovne činjenice" koja je nedavno tiskana u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u okviru biblioteke Monografije, kao prva knjiga u nizu. Riječ je o knjizi dvojice autora, publicista Tomislava Žigmanova i povjesničara Maria Bare, i o prvom djelu o vojvođanskim Hrvatima nakon 80 godina, u kojem se na objektivni način prikazuju osnovne činjenice iz povijesti vojvođanskih Hrvata te pouzdano i cjelovito oslikava njihova sadašnjost. U dosadašnjoj literaturi o Hrvatima u Vojvodini, obično su većim dijelom razmatrani Bunjevci i Šokci s područja Bačke te Hrvati iz Srijema, što je ovom knjigom promijenjeno, jer ona sada pruža uvid i u povijest Hrvata s područja Banata. Zastupljene su, dakle, sve regije podjednako, a prateće ilustracije uravnoteženo prikazuju sve krajeve naseljene Hrvatima. Zato se ona može smatrati svojevrsnim kompendijem o vojvođanskim Hrvatima - i bačkim i banatskim i srijemskim. Ne smijemo zanemariti niti činjenicu da knjiga nije ideološki intonirana, što joj daje dozu objektivnosti.
Budući da sam knjigu imala prilike „iščitavati" još tijekom samoga procesa njenoga nastajanja, moram istaknuti da sam pri prvom susretu s istom, gledajući, razumije se, iz vlastite vizure, znala da će ona rado biti u rukama kako mlađih tako i starijih čitatelja, budući da je znalački likovno i tehnički oblikovana (za što su zaslužni Darko Vuković i dr. sc. Gabor Mesaroš), a što se može primijetiti i po samoj njenoj naslovnici koja je u nakladničkoj djelatnosti ovdašnjih Hrvata izvjesna novost. Naime, u suvremenoj nakladničkoj djelatnosti ne bi smio biti zanemaren vizualni aspekt jer je on iznimno važan i najčešće „krči" put knjizi prema potencijalnim čitateljima. Isto se odnosi i na jezičnu kvalitetu i pristupačnost samoga teksta, budući da je u knjizi njegovan standardni hrvatski jezik. Lakoća stila kojim je pisana, zasigurno će ovu knjigu približiti mlađoj populaciji koja, nažalost, unatoč brojnim naporima, još uvijek nije dovoljno upoznata s poviješću vlastitoga naroda. Zato će i njima, ali i svima onima koji se bave ovim područjem ili pak žele biti samo informirani, knjiga pružiti osnovne podatke o tomu što su i odakle su Hrvati u Vojvodini i kakva je bila njihova povijest te što su danas, s kojim se problemima i izazovima suočavaju. Nesporno je da je ovom knjigom, kako je to već istaknuto u javnosti, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata visoko podignuo standarde u nakladi koje bi ubuduće trebalo slijediti.
Kad je pak riječ o strukturi same knjige, podijeljena je u dva dijela, a prvi od njih djelo je povjesničara Maria Bare koji donosi pregled povijesti Hrvata počevši od srednjeg vijeka, preko novoga vijeka, sve do sredine XX. stoljeća. Neke od tema kojima se bavi Bara tiču se srednjovjekovnih i ranovjekovnih migracija hrvatskoga stanovništva u Podunavlje i Potisje, doseljavanja u Podunavlje nakon protjerivanja Turaka, obnavljanja Srijemske županije i naseljavanja Hrvata u Banat, društvenoga i gospodarskoga života, političkoga i kulturnoga organiziranja, nacionalno-integracijskih procesa i tiskovina u Bačkoj, novina i ustanova u Srijemu i Banatu, Katoličke crkve i vjerskoga života, demografije i društvenoga položaja te razdoblja Hrvatskoga proljeća sve do sloma socijalizma. Drugi dio knjige koji nosi naslov „Hrvati u Vojvodini danas" posvećen je, dakle, sadašnjosti. U njemu Tomislav Žigmanov prikazuje demografske značajke, društveni položaj, političku organiziranost i pitanje ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava pripadnika hrvatske manjine u Vojvodini od vremena raspada SFRJ do danas.
Knjiga tako, među ostalim, sadrži odgovore na pitanja poput onih kakve su veze začetnika moderne u južnoslavenskim književnostima, Antuna Gustava Matoša, s Hrvatima u Vojvodini, zatim što je bila sudbina hrvatskih plemićkih obitelji, koje su se na prijelazu XVII. u XVIII. stoljeće naselile u Banatu te gdje su Hrvati u Vojvodini danas, s kakvim se izazovima suočavaju i koje institucije imaju. Posebno je značajno poglavlje u kojemu se Žigmanov bavi obrazovanjem na hrvatskom jeziku, službenom uporabom hrvatskoga jezika i pisma, ali i političkim organiziranjem i političkim strankama Hrvata kao i manjinskom autonomijom i Hrvatskim nacionalnim vijećem. Značajno je također spomenuti da se u knjizi nalaze i životopisi deset značajnih osoba iz različitih segmenata društvenoga života Hrvata poput bana Josipa Jelačića, biskupa Ivana Antunovića, svećenika i književnika Ilije Okrugića Srijemca, skladatelja dr. Josipa Andrića, književnika Petka Vojnića Purčara i fizičara Gaje Alage.
Osobito važan je i popis svih aktivnih hrvatskih institucija, ustanova, organizacija i udruga s validnim podacima o istima, kao i pregled odabrane literature o vojvođanskim Hrvatima.
Kako god, vjerujem i nadam se da je ovo samo početak tiskanja znanstvenih djela o vojvođanskim Hrvatima, budući da povijest Hrvata na ovim prostorima, a tu mislim na različite segmente njihova kulturno-političko-društvenoga djelovanja, pruža mogućnosti za daljnja znanstvena istraživanja. Ona bi mogla poslužiti kao mjerilo kako se ozbiljna pitanja mogu na sustavan i popularno-znanstveni način približiti širem krugu čitatelja. Stoga, svima onima koji knjigu nisu pročitali toplo preporučam, jer ona je, kako je to istaknuo jedan od autora, Tomislav Žigmanov, „svojevrsna osobna karta Hrvata u Vojvodini".
Željka Zelić
(Govor autorice tijekom predstavljanja knjige na proslavi blagdana hrvatske zajednice u Srbiji - svetog Josipa, 19. ožujka 2010. godine.)
