Zajednički kalendar hrvatskih manjinskih institucija u Srbiji za 2026. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih arhitekata u Srbiji. Mjesec srpanj predstavljaju radovi arhitekata Baltazara Dulića i Stjepana Podhorskog.

Baltazar Bolto Dulić (Đurđin, 1905. — Subotica, 1982.) uz Titusa Mačkovića najznačajniji je arhitekt iz redova bunjevačkih Hrvata. Bio je najstarije od troje djece roditelja Lazara Dulića i Konstance (Koce) rođene Ostrogonac. Oženio je Julku Skenderović, s kojom je imao kćerke Ljiljanu i Nevenku, te sina Marina i kćerku Branku. Njegov unuk Vidor Fabijan uspješan je arhitekt u Zagrebu. Bolto Dulić je nakon osnovne škole u Đurđinu, završio gimnaziju u Subotici, a potom je 1930. diplomirao na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Po povratku u Suboticu kratko je radio kod inženjera Lea Strassa, a potom u građevnom poduzeću inženjera Karla Molczera. Krajem 1930ih izgradio je svoju obiteljsku kuću u stilu moderne u Bogovićevoj ulici. Od 1937. do 1940. Dulić je radio na željeznici, kao i tijekom rata sve do 1945. godine. Renovirao je zgradu željezničkog kolodvora u Subotici 1941. kada je uklonjena fasadna opeka s pročelja, obnovljen interijer te postavljena česma s kamenom vazom kod carinarnice. Okupacijske vlasti poslale su ga jedno vrijeme u podkarpatsko mjesto Máramarossziget (danas Sighetu Marmatiei). Nakon rata predavao je u subotičkoj Srednjoj tehničkoj školi 1945. – 1947. Potom je 1947. godine planskom raspodjelom poslan u Skopje u tamošnji Projektantski biro te gradi sindikalne domove u Strugi i Ohridu (1947.). Poslije devet mjeseci vraća se u Suboticu, te biva postavljen za upravnika Urbanističkog zavoda gdje radi sve do 1955. godine. Skupa s Franjom De Negrijem izradio je regulacijski plan Subotice (1952.) koji je usvojen od strane Narodnooslobodilačkog odbora grada. Dulić zatim prelazi u projektno poduzeće Arhitekt u Subotici u komu kratko obavlja dužnost direktora i glavnog projektanta. Zatim 1961. godine dobiva poziciju profesora na Višoj tehničkoj građevinskoj školi u Subotici (kasnije Građevinskom fakultetu) gdje je uposlen do odlaska u mirovinu 1974. godine. Biskup Matiša Zvekanović 1963. imenuje Boltu Dulića za biskupskog stručnog savjetnika za pitanja arhitekture i inženjerskih radova. Dulić je bio i predsjednik Društva inženjera i tehničara Subotice (1945. – 1954.).

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata Bolto Dulić projektirao je nekoliko tvornica, zgrada javnih namjena, stambenih zgrada i blokova u Subotici. Projektirao je objekte tvornice Mladost (1949.), 8. mart (1951.), stambene zgrade na senćanskoj cesti u Subotici. Na Paliću je projektirao Ljetnu pozornicu (1950.) i terasu na muškom štrandu (1962.). Od njegovih sakralnih objekata izdvajaju se župne crkve sv. Josipa Radnika u Đurđinu (1935.), sv. Ivana Krstitelja u Hajdukovu (1936. – 1938.) i sv. Adalberta u Bačkom Petrovcu (1938., s Karlom Molczerom), sjemenište Paulinum (1965.) i svećenički dom Jozefinum u Subotici (1971.) te župna crkva Marija Majka Crkve u subotičkom predgrađu Aleksandrovu (1982.). Bolto Dulić je izveo i brojne adaptacije i restauratorske zahvate: obnovio je samostan i crkvu na otoku sv. Juraj u bokokotorskom zaljevu, župne domove i svetišta s oltarima u Baču, Bajmoku, Đurđinu, Monoštoru, Kelebiji, Malom Iđošu, Temerinu, Subotici i drugdje. Projektirao je i zgradu tzv. SIZ-a, subotičkog Zavoda za socijalno osiguranje (1959.) te Ekonomskog fakulteta i studentske menze (1960.).

Crkva sv. Josipa Radnika u Đurđinu

Velika udaljenost u odnosu na najbliže crkve (Đurđin je od 1913. pripadao žedničkoj župi) dovela je do potrebe izgradnje crkvenog objekta u selu. Tako je 1923. osnovana prva đurđinska crkvena općina čiji je prvi predsjednik bio Lazar Dulić, otac Baltazara Dulića. Nakon desetljeća zatišja, odnosno prikupljanja sredstava, mladi arhitekt dobio je prvu priliku za realizaciju značajnog objekta, te je 1933. izradio nacrte skupa s Karlom Molczerom. Mještani Đurđina financirali su izgradnju crkve, a Marijan Jaramazović darovao je zemljište na komu je izgrađen novi župni objekt. U travnju 1935. Blaško Rajić, tada generalni vikar, blagoslovio je predviđeno mjesto izgradnje, a u svibnju je položen kamen temeljac kada je posvetu obavio i biskup Lajčo Budanović. Gradnju je, uz izradu projekta, nadzirao sam Bolto Dulić u suradnji s Karlom Molczerom. Uz majstore, u izgradnji su sudjelovali i sami mještani, koji su dolazili na „mobu“. Radovi su brzo obavljani, te je objekt većinom bio završen i blagoslovljen 6. listopada od strane biskupa Budanovića uz prisustvo velikog broja župljana. Unutrašnje uređenje i opremanje crkve potrajalo je još godinu dana, također na osnovu darova župljana. Orgulje su kupljene i ugrađene 1939. godine. Izradila ih je tvrtka Milana Majdaka iz Zagreba, po uputstvima glazbenog pedagoga Franje Dugana. Kada je crkva dovršena župa je imala status vikarije, a samostalnom župom postaje 1956. godine.

Dimenzije središnjeg objekta crkve iznose 34m x 12m x 9m, a visina tornja iznosi 25 metara. Projekt je predviđao i izgradnju trijema (atrija) s dvorištem ali se od toga odustalo, najvjerojatnije zbog manjka financija, ali je izgrađen nasip oko crkve. Sporedni portal crkve zapravo je trebao biti izlaz u dvorište s bunarom. Župna kuća dovršena je na planiranom mjestu tek 1990. godine.

Uzore za arhitektonsko rješenje crkve Dulić je imao u romaničkim crkvama Dalmacije što se ogleda u zvoniku odvojenom od glavnog objekta, svodu s drvenim gredama, niskim bočnim brodovima i korištenju arkada, potom oblikovanju prozorskih otvora i zvonika. Postoje i poveznice s tada suvremenim crkvenim objektima u stilu tzv. nove objektivnosti 1920ih, jednog segmenta moderne arhitekture koji se svojim pročišćenim stilom uz minimum ornamentacije koristio uglavnom u Njemačkoj i Austriji. Pročeljem crkve dominira prozorski okulus nad ulaznim portikom sa tri polukružna luka kojeg nose četiri stupa, nadstrešena trovodnim krovom. Prostor oltara je uzdignut, nešto uži od broda crkve i nadsveden bačvastim svodom. U crkvi se nalazi Križni put izrađen u tehnici slame od strane Marge Stipić, sestara Milodanović – Ane, Teze i Đule, Marije Ivković Ivandekić i drugih slamarki.

Stjepan Podhorsky (Zagreb, 1875. – Zagreb, 1945.) jedan je od ključnih arhitekata rane hrvatske moderne kao i poznog historicizma. Bio je osnivač Kluba hrvatskih arhitekata koji je djelovao od 1905. do 1912. godine. Nakon završetka školovanja na Graditeljskoj školi u Zagrebu 1896. radio je u atelijeru Hermanna Bolléa. Potom je završio Specijalnu školu za arhitekturu na Akademiji lijepih umjetnosti u Beču 1905. Isprva izraziti secesijski modernist, potom se posvetio sakralnoj arhitekturi. Od objekata u Zagrebu ističu se Obrtni dom na Mažuranićevu trgu 13, stambene zgrade u Nazorovoj ulici i Marulićevu trgu, kuća Tolović na Medveščaku te arkade židovskog groblja u Križevcima. Među njegovim se sakralnim novogradnjama ističu se objekti građeni u tzv. starohrvatskom stilu predromanike: crkve u Tomislavgradu (1925. – 1940.), Đurđevcu (1929.), Franjevačka crkva u Makarskoj (1921. – 1931., 1939. – 1943.), te crkve u Popovači (1938.) i Đurmancu (1939. – 1942.).

Crkva Presvetog Trojstva u Maloj Bosni

Sakralni objekt crkve Presvetog Trojstva u Maloj Bosni izgrađen je 1931. godine. Biskup Lajčo Budanović podnio je molbu Subotičke biskupije za izgradnju crkve Gradskom senatu Subotice 30. svibnja 1930. godine. Samu izgradnju crkvenog objekta vodio je građevinski poduzimač Alojzije Gršić koji je, skupa s biskupom Budanovićem, podnio Gradskom senatu molbu za izdavanje uporabne dozvole. Dana 15. lipnja 1931. izdana je dozvola za gradnju od strane gradskih vlasti a na osnovu prethodne dozvole Ministarstva građevine od 4. travnja 1931. godine. Izgradnja je potrajala sve do jeseni, te je crkva posvećena 19. studenog 1931. dok je uporabna dozvola izdana 4. siječnja 1932. godine. Samostalna župa u Maloj Bosni osnovana je 1956. godine.

Zagrebački arhitekt Stjepan Podhorsky je projektirao objekt koji svojim oblikovnim jezikom podsjeća na njegov ranije izvedeni objekt župne crkve svetoga Jurja u Đurđevcu, u Hrvatskoj. Tipološki gledano objekt je inspiriran neobizantom i neoromanikom, ali pročišćen u duhu modernizma. Arhitekt se referira i na tzv. starohrvatski stil koji je tih godina dobivao na zamahu gradnjom objekata poput crkve Sv. Marije u Krašiću i franjevačke crkve Velike Gospe u Makarskoj. Dužina crkve Presvetog Trojstva u Maloj Bosni iznosi 25m, širina 18m dok visina središnjeg broda iznosi 19 metara. Tlocrt je organiziran centralno po shemi grčkog križa. Konstruktivni sklop crkve određen je masivnim ugaonim nosačima. Iako je projektom predviđen zvonik koji bi flankirao glavno pročelje, njegova izgradnja nije realizirana. Kupola dominira vanjskim izgledom crkve, dok je pročelje raščlanjeno na tri segmenta. U sredini su postavljene polukružne arkade nad kojima se diže timpanon sa prozorskim otvorom. Portali su jednostavni i nad svakim se nalazi po jedan kružni prozorski otvor. Bočno se nalaze masovni flankirajući volumeni na dvije etaže. Prizemni pojas je raščlanjen visokom soklom (koja se pruža duž cijelog objekta) i jednostavnim polukružnim biforama smještenima unutar tzv. slijepe arkade. Etažu zaključuje jednostavni vijenac. Bočna pročelja određena su središnjim fasadnim elementom raščlanjenom sa tri prozorska otvora i zabatnim završetkom. Crkva je u razdoblju 2013. - 2022. godine obnovljena u potpunosti. Obnovljeni su podovi svetišta crkve te su uređeni plato ispred i staza oko crkve. Izrađeni su i novi vitraji s likovima hrvatskih svetaca i blaženika: sv. Marko Križevčanin, sv. Leopold Mandić, sv. Nikola Tavelić, bl. Ozana Kotorska, bl. Marija Propetog Isusa Petković i bl. Miroslav Bulešić. Obnovljeni su inventar i klupe te je restaurirana skulptura Presvetog Trojstva.

Izvori:

Nevenka Fabian Vidaković i Vidor Fabian, „Baltazar (Bolto) Dulić“, u: Subotička Danica, Subotica, 2020.

Ivica Prćić, Đurđin, Župni ured Đurđin, knjižnica Bačkog klasja, 1. knjiga, Subotica, 1985.

Bela Duranci, „Baltazar (Bolto) Dulić (1905-1982) graditelj u 'nevreme'“, Rukovet, br. 9-12, Subotica, 2002.

B. Gabrić (Al-Be): Ing. Bolto Dulić kao graditelj crkava i crkvenih objekata, Bačko klasje, 12 (1982) 21/22, str. 18.

K. Dulić, „Ing. Bolto Dulić“, Subotička Danica (kalendar), 1984., str. 97.

Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, sv. 6, Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2006.

https://arhivsubotica.wordpress.com/baltazar-dulic-arhitekta-durdin-6-1-1905-subotica-23-7-1982/

https://hbl.lzmk.hr/clanak/dulic-bolto

https://historysubotica.wordpress.com/o-gradnji-crkve-i-drugim-slicicama-iz-povijesti-durdina-durdin-29-10-2020/

https://www.zkvh.org.rs/kulturna-bastina-post/crkva-presvetog-trojstva-mala-bosna

https://subotickaistorijagroup.wordpress.com/kako-je-podizana-crkva-u-maloj-bosni/

https://www.hrvatskarijec.rs/vijest/6884/Opstruirajuci-manjinska-prava,--steti-se-i-svom-narodu/

https://gradsubotica.co.rs/gde-se-nalazi-suboticki-blizanac/

https://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A32644/Pomirba-sa-sovjetima-i-%C2%BBrazgradnja%C2%AB-Subotice/

https://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A30049/Stvarajuci--dom--za-obitelj/

https://www.arhitektura-zagreba.com/arhitekti/stjepan-podhorsky

Foto:

Attila Kovacs (Subotička biskupija)

Nada Sudarević (Hrvatska riječ)