Tragovi hrvatskih arhitekata u Srbiji – Katušić i Denzler na zajedničkom kalendaru za rujan 2026.

Zajednički kalendar hrvatskih manjinskih institucija u Srbiji za 2026. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih arhitekata u Srbiji. Mjesec rujan predstavljaju sakralni objekti Blaža Misite-Katušića i Jurja Denzlera.

Arhitekt i konzervator Blaž Misita-Katušić (Bosanska Kostajnica, 1886. – Osijek, 1961.) gimnaziju je završio 1907. u Banjoj Luci, potom je diplomirao arhitekturu 1910. na Visokoj tehničkoj i trgovačkoj školi u Liègeu. U razdoblju 1914. – 1925. radio je u Ministarstvu vojske u Beograd, potom 1925. – 1927. radi u slovensko-srpskom građevinskom poduzeću za kojeg radi projekt Oficirskog doma na Topčideru. Nakon toga Katušić osniva vlastito arhitektonsko-graditeljsko poduzeće Misita. Potkraj 1941. odlazi u Osijek gdje se upošljava u građevinskom poduzeću Norma u kojem radi iduće tri godine. Po oslobođenju radio je u Okružnom Narodnom odboru 1946. – 1947., potom je radio kao nastavnik i ravnatelj Srednje tehničke škole, a od 1953. – 1961. uposlen je kao konzervator za grad i kotar Osijek u Muzeju Slavonije. Od njegovih ranijih radova ističe se konvikt za vanjske đake franjevačke gimnazije u Visokom (1928.). Sudjelovao je u natječajima za zgradu Beogradske zadruge, sanatorija na Avali (1931.) i Aero-kluba (1932.) u Beogradu. Tijekom 1950-ih prikupljao je i izrađivao konzervatorsku dokumentaciju spomenika kulture, izvodio nacrtnu rekonstrukciju osječke Tvrđe, projektirao konzervatorske zahvate na slavonskim crkvama i dvorcima, adaptirao gradske muzeje u Vinkovcima, Požegi te Županji. Objavio je i publikaciju Kratak pregled arhitekture Osijeka kroz tri stoljeća (1956.). Njegovi radovi, nacrti i spisi čuvaju se u Muzeju Slavonije.

Arhitekt Juraj Denzler (Zagreb, 1896. – Zagreb, 1981.) u Zagrebu je pohađao gimnaziju, a nakon završene Graditeljske škole zaposlio se u poduzeću Eisner i Erlich. Potom 1918. upisuje studije arhitekture na Višoj tehničkoj školi u Beču, ali je diplomirao na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu 1924. Nekoliko godina radi u atelijerima Huge Ehrlicha i Ede Šena (r. Edvard Schön), a od 1930. postaje Šenov asistent na katedri za graditeljstvo Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Od 1935. prelazi na katedru za povijest arhitekture, gdje je docent a potom izvanredni i redoviti profesor sve do umirovljenja 1966. godine. Izdvajaju se njegovi radovi u Zagrebu, palača Mikuličić na Ribnjaku (1924.), zgrada Higijenskog zavoda (1925., u suradnji s Mladenom Kauzlarićem), isusovački dom na Jordanovcu (1927.). Radio je i projekte za Gradsku vijećnicu u Sušaku (danas Rijeci, 1929.), palaču Srpske pravoslavne općine u Zagrebu (1929., u suradnji sa Stankom Kliskom), kapelicu Majke Božje Sljemenske (1931.), Okružnu blagajnu u Zemunu (1933., s Kauzlarićem) i vilu na Bledu (1935.). Nakon Drugog svjetskog rata projektira i izvodi zgradu Geodetskog odsjeka Tehničkog fakulteta (1947. – 1950.), dovršava objekt Ekonomskog fakulteta (1950.), izvodi nadogradnju četvrtoga kata Arhitektonskog fakulteta (1960.), projektira stambeni blok u povijesnoj jezgri Zadra (1956., sa Senom Sekulić-Gvozdanović) te vodi obnovu Staroga grada u Sisku (1961.) i tvrđave Nehaj u Senju (1966., s Melitom Viličić). Radio je i projekte interijera, prilaznog stubišta i uređenja okoliša zgrade Rektorata Sveučilišta u Zagrebu (1965. – 1976.). Dobitnik je nagrade Vladimir Nazor (1966.) i Viktor Kovačić (1971.) za životno djelo te nagrade Božidar Adžija za cjelovit znanstveni i umjetnički rad (1977.).

Crkva svetih Ćirila i Metoda u Beogradu

Katolički vjernici na zapadnoj periferiji Beograda doseljeni nakon Prvoga svjetskog rata izražavali su želju za vlastitom crkvom i župnikom, te se od 1927. godine nedjeljna misa služila u privatnom stanu na Čukarici. Tadašnji apostolski nuncij Ermenegildo Pellegrinetti i beogradski nadbiskup mons. Rafael Rodić pozvali su lazariste (misionare sv. Vinka Paulskog) iz Slovenije da preuzmu jednu od dvaju župa na rubu grada, na Karaburmi ili Čukarici. Nakon kupovine placa i kuće (tzv. Šumadijske vile u današnjoj Požeškoj ulici na Banovom brdu) ustanovljen je Odbor za izgradnju crkve (1929.). Izrada projektnog rješenja povjerena je osječkom arhitektu Blažu Katušiću. Radovi su započeli 13. kolovoza 1929. godine, a već u studenom crkva je bila završena. Na svečanosti posvete 17. studenoga 1929. godine nadbiskup Rodić posvetio ju je u čast svetoj braći Ćirilu i Metodu. Župa je službeno ustanovljena 1. siječnja 1930. godine. Teritorij župe, koja danas broji oko 1.000 vjernika, obuhvaća općine Čukarica, dio Savskog venca (Senjak, Dedinje), Rakovicu, Mladenovac, Sopot, Barajevo, Lazarevac i Obrenovac. U župi djeluju i časne sestre, Kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka, koje pomažu u pastoralu župe od 1929. godine. U adaptacijama interijera 1960ih sudjelovao je arhitekt Janez Valentinčič, student Jože Plečnika, a crkva je ponovno obnavljana 2009. godine.

Crkva svetih Ćirila i Metoda izgrađena je kao jednobrodna građevina dvoranskog tipa sa zvonikom. Vanjsko oblikovanje zidnih masa odlikuje se jednostavnošću akademizma koji referira na povijesne stilove. Na pročelju se nalaze vitki pilastri i bočno postavljen zvonik, visine 23 metra, nešto povučen u odnosu na fasadnu liniju. Iznad ulaznog portala nalazi se luneta s reljefnim figurama Ćirila i Metoda te natpis Da svi budu jedno. Objekt crkve je relativno skromnijih dimenzija, dužina iznosi 23 m, široka je 10 m, a visoka 9 metara. Unutrašnjost se odlikuje modernijim pristupom u oblikovanju s drvenim stropom nad jednim brodom raščlanjenim sa po tri polukružno završena prozora s obje strane te visokom drvenom oblogom zidova u donjem pojasu te ravnih i neoslikanih površina u gornjem pojasu. Na oltaru se nalaze kipovi Ćirila i Metoda darovani iz crkve sv. Josipa u Celju 1930. godine, a rad su kipara Ivana Pengova. Bočni oltari postavljeni su 1936., a posvećeni su Kristu i Bogorodici. Na pjevalištu se nalaze orgulje izrađene u Ljubljani 1978. godine. Po izgradnji crkve, kompleks lazarista je proširen, izgrađen je katolički dom, kupljena sestrinska kuća i placevi za uzgoj voća i povrća. Godine 1992. sestrinska kuća je prodana adventistima. Nakon odlaska posljednjih lazarista Lojze Letonja i Petra Taševa u mirovinu, Beogradska nadbiskupija preuzela je 2025. brigu nad župom.

Crkva svetog Mihaela Arkanđela u Kraljevu

Župna crkva svetog Mihaela Arkanđela sagrađena je 1933. godine skupa sa župnim dvorom. Crkva je podignuta za potrebe povećanog broja rimokatolika počevši od 1923. kada pristižu stručnjaci i tehničko osoblje iz Francuske, Njemačke i domaćih radnika iz zapadnih dijelova kraljevine SHS (Slovenije i Hrvatske) angažiranih za rad pri kraljevačkom Zrakoplovnom tehničkom zavodu. Vjerske obrede za tamošnje katolike krajem 1920ih vršio je fra Ivan Vinodolac, kragujevački župnik. Nakon učestalih zahtjeva vjernika formiran je 1931. godine Odbor za podizanje crkve kako bi se prikupila potrebna sredstva. Beogradska nadbiskupija angažirala je Katušića za projekt crkve i župnog stana, a gradske vlasti su dodijelile lokaciju na uglu Hajduk Veljkove i Obilićeve ulice, u kvartu koji se i danas naziva Francuska kolonija. Crkva je posvećena 19. studenog 1933. od strane nadbiskupa Rodića.

Katušić je dizajnirao crkvu kao jednobrodni objekt bazilikalnog tipa sa polukružnom apsidom, i sakristijom na istočnoj strani, dvovodnim krovom. Toranj zvonika uvučen je u tijelo objekta, a nalazi se na jugozapadnom uglu crkve, uvučen je u tijelo objekta. Postavljen je asimetrično, raščlanjen s po jednom biforom na svakoj strani te završen trostupanjskom bakrenom kapom u art déco maniri. Stilski gledano, objekt je eklektičan – s odlikama zakašnjele neogotike, neoromanike te tada aktualnog art décoa, vidljivo u korištenju slijepih kontrafora na vanjskim zidovima, polukružno završeni prozorski otvorima te zvoniku.

Danas u Kraljevu živi nekoliko stotina rimokatolika, a na širem području župe nalazi se i nekoliko kapela – Bezgrešnog Začeća BDM u Užicu (1934.), Marije Pomoćnice kršćana u Vrnjačkoj Banji (1960.) te Presvetog Trojstva u Kruševcu (1986.). S obzirom na njen značaj, župna crkva u Kraljevu proglašena je 2019. godine nepokretnim kulturnim dobrom Republike Srbije i pod zaštitom je Zavoda za zaštitu spomenika kulture Kraljevo. Crkva je stradala u potresu u studenom 2010. te nije korištena sve do rekonstrukcije 2018. godine kada su zamijenjeni prozori, obnovljena unutrašnjost i učvršćen toranj.

Crkva sv. Petra Apostola u Beogradu

Isusovačka Crkva svetog Petra Apostola, jedna od šest katoličkih crkava u Beogradu, nalazi se Makedonskoj ulici, a izgrađena je 1933. godine u vrlo kratkom roku, za dva i pol mjeseca po projektu zagrebačkog arhitekta Jurja Denzlera. Nakon Prvoga svjetskog rata Beograd je postao glavni grad nove države, te je priljev novog stanovništva iz Hrvatske, Slovenije i Bosne rezultirao gradnjom četiri katoličke crkve u razdoblju od 1927. do 1938. godine. Red Družbe Isusove u Beograd je dolazio u četiri navrata. Nakon ukidanja njihovog reda (1773. – 1814.) isusovci ponovo dolaze u Beograd (1930.) u tada već prijestolnicu Kraljevine Jugoslavije gdje započinju dušebrižnički rad u novoutemeljenoj župi svetog Petra Apostola. Kupili su kuću u tadašnjoj Poincaréovoj ulici koju je 1845. sagradio Jovan Stejić, liječnik obitelji Obrenović. Redovnici su za privremenu kapelu iskoristili pomoćni objekt, ali su 1933. godine odlučili podići crkvu u dvorištu.

Denzler je crkvu projektirao sukladno tadašnjim trendovima, ravnih zidova i čistih površina, referirajući se na romaničko graditeljstvo longitudinalnih sakralnih objekata, primjerice u Dalmaciji i Italiji. On koristi elemente poput drvenog stropa, svetišta s polukružnim svodom i apsidom, te galerijom iznad bočnog broda i prozore u formi okulusa. Izvana, crkva je rađena u duhu moderne, bez ornamentacije, s tri niše u najvišoj zoni pročelja. Uz sjevernu stranu crkve smještene su prostorije župnog ureda i rezidencija jezuita. Postaje Križnog puta i kip svetog Petra izradila je hrvatska kiparica Alojzija Ulman. Crkva je stradala prilikom bombardiranja Beograda 6. travnja 1941. godine kada su na nju su pale dvije bombe, jedna na sakristiju a druga kod glavnog oltara, ali je požar ipak izbjegnut. Barokna slika Marije Pomoćnice (ili kolokvijalno Gospe beogradske), više puta premještana, vraćena je iz Petrovaradina 1934. godinu dana poslije izgradnje crkve. Napravljena je po predlošku slike renesansnog umjetnika Lucasa Cranacha.

Izvori:

Verski objekti Beograda, projekti i ostvarenja u dokumentima Istorijskog arhiva Beograda, katalog izložbe, Istorijski arhiv Beograda, 2013.

zzskv.rs/rimokatolicka-crkva-u-kraljevu-spomenik-kulture/

hrvatskarijec.rs/vijest/9255/Nakon-96-godina-djelovanja--ugasen-samostan-lazarista/

nasledje.gov.rs/index.cfm/spomenici/pregled_spomenika?spomenik_id=93719

kc.org.rs/sv-mihael-arkandel-kraljevo/

hbl.lzmk.hr/clanak/denzler-juraj

krug.rs/3455-katolicka-crkva-u-kraljevu/

rts.rs/lat/vesti/drustvo/3267165/kraljevo-obnovljena-katolicka-crkva-ostecena-u-zemljotresu.html

zkvh.org.rs/sakralni-objekti/sakralni-objekti-beograd-i-ostatak-srbije/crkva-svetog-petra-apostola-beograd

Foto:

Beogradska nadbiskupija