Zajednički kalendar hrvatskih manjinskih institucija u Srbiji za 2026. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih arhitekata u Srbiji. Mjesec studeni predstavljaju objekti Palače Federacije (današnja Palača Srbija) i Gradske vijećnice u Pančevu.
Vladimir Potočnjak (Novi Vinodolski, 1904. – Zagreb, 1952.) diplomirao je na Arhitektonskom odsjeku Tehničke visoke škole u Zagrebu (1926.). Radio je kod Adolfa Loosa u Parizu i Ernsta Maya u Frankfurtu te u Zagrebu kod Huge Ehrlicha (1928./30.), a potom djeluje kao samostalan arhitekt. Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu bio je honorarni asistent (1926./27.), kao i nastavnik (1942./43.). Bio je voditelj Odjela opće arhitekture u Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu (od 1946.). Među ostvarenjima u razdoblju između dvaju svjetskih ratova značajni su: kupalište (1935.) i vila Lobkowitz (1938.) u Novom Vinodolskom, Tvornica aluminija u Lozovcu kraj Skradina (1936. – 1939.) te Zavod za odgoj gluhonijeme djece u Zagrebu (1940., s Jurjem Denzlerom). Nakon 1945. osim projektiranjem bavio se pitanjima tipizacije i standardizacije u građevinarstvu kao i publicističkim radom te je objavio prvi stručni prikaz moderne arhitekture u Hrvatskoj. U okviru Arhitektonskoga projektnog zavoda projektirao je zagrebačko stambeno naselje Vrbik – Poljane (1946. – 1948.).
Zlatko Neumann (Pakrac, 1900. – Zagreb, 1969.) studij arhitekture završio je u Beču (1925.), a potom je radio u atelijeru Adolfa Loosa u Beču te Parizu. Priklonio se radikalnom purističko-konstruktivističkom oblikovanju u graditeljstvu, a pomnim odabirom serijski proizvedenih elemenata ostvario je prototip suvremenoga stambenog prostora. Autor je brojnih obiteljskih, stambeno-poslovnih i javnih zgrada, škola i industrijskih objekata, prvenstveno u Zagrebu – kuće Deutsch (1929.) i Amruth (1931.) te vile Klaić (1932.) i Rosinger (1937.). Ratne godine proveo je u logorima u Njemačkoj i Nizozemskoj, u poslijeratnom razdoblju nastavio je projektirati te realizirao Dom kulture u Novome Marofu (1945.), vilu Friedländer u engleskom Cumberlandu (1954.), nekoliko zagrebačkih školskih objekata te tvornicu papira na Žitnjaku (1956. – 1963.).
Antun Ulrich (Zagreb, 1902. – Zagreb, 1998.) studirao je na Školi za umjetnost i obrt u Beču (1923. – 1927.). Nakon povratka u Zagreb nakratko se zaposlio u Građevinskoj sekciji Medicinskoga fakulteta, a od 1928. radio je u Odsjeku za regulaciju grada. U Zagrebu je vodio arhitektonski atelijer (1942. – 1945.), djelovao u Urbanističkom institutu Hrvatske (1947. – 1949.), a potom ponovno vodi svoj projektni atelijer (1953. – 1966.). Bio je zagovornik moderne arhitekture u Hrvatskoj, primjerice na projektima za Veslački klub na Savi (1929.) i stambenu kuću u zagrebačkoj Petrovoj ulici (1932.). Čistoću oblika i minimalističku kompoziciju primijenio je u nizu stambeno-poslovnih zgrada u Marinkovićevoj ulici te na zgradi Kliničke i zakladne bolnice na Rebru (1936. – 1941., u suradnji sa Stankom Kliskom i Vladimirom Juranovićem). Zagrebački urbani krajolik oblikovao je projektom Aleksandrovih stuba u Dežmanovom prolazu (1935.) i stuba u Dvorničićevoj ulici (1936.). Projektirao je i škole u Slavonskom Brodu te u Zagrebu. Kao autor i koautor ostvario je velike projekte: vojnu bolnicu u Splitu (1958. – 1965.) te poslovnu zgradu Vjesnika u Zagrebu (1960. – 1972.). Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (1971.).
Dragica Perak (Stubička Kaniža kraj Donje Stubice, 1917. – Zagreb, 1998.) diplomirala je 1941. arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Projektirala je poslovne, zdravstvene, školske i javne objekte u Zagrebu – upravnu zgradu Kemoboje (1962.), Omladinski hotel (1962.), robnu kuću Tekstilpromet (1968.). Izvela je i nekoliko rekonstrukcija i adaptacija zagrebačkih hotelskih objekata Intercontinental, Palace i Internacional.
Kazimir Ostrogović (Sveti Vid kraj Malinske, 1907. – Zagreb, 1965.) diplomirao je 1934. na Arhitektonsko-inženjerskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Radio je kao samostalni arhitekt na Sušaku (1937. – 1943.), a potom se priključuje Narodnooslobodilačkoj vojsci. Nakon završetka rata kratko je radio u Ministarstvu građevina u Beogradu, potom je postao voditeljem Odjela opće arhitekture u Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu (1947.). Potom je osnovao svoj arhitektonski biro (1951.). Tijekom 1930-ih projektira obiteljske kuće i kuće za odmor u Kvarnerskom primorju – u Malinskoj, Crikvenici i na Sušaku. U sklopu poslijeratne izgradnje, osim stambenih zgrada za Vojnu poštu u Osijeku (1952.), Puli (1954.) i Rijeci (1956.) projektirao je i niz objekata društvene namjene poput ljetnoga kina na Tuškancu u Zagrebu (1951.), hotelskoga paviljona na Plitvičkim jezerima (1952.), kompleksa zagrebačkog Instituta Ruđer Bošković (1954.) i u sklopu njega Institut za fiziku (1964.). Autor je i projekta za zgradu Narodnoga odbora grada Zagreba na Trgu Stjepana Radića (1956. – 1960., danas zgrada Gradskog poglavarstva), realizirao je i stambene zgrade Kooperative na Miramarskoj cesti (1960.) te zgradu Komunalne banke na Paromlinskoj cesti (1955. – 1960.). Posljednje su mu izvedbe objekt Riječke banke i štedionice na Jadranskom trgu u Rijeci (1959. – 1965.), zagrebački Fakultet strojarstva i brodogradnje (1964.) i Vila Zagorje na Pantovčaku (1963. – 1965., u suradnji s Vjenceslavom Richterom) koja je danas u funkciji službene rezidencije predsjednika Republike Hrvatske.
Palača Federacije u Beogradu
Najvažniji objekt novoga državnog uređenja nakon Drugoga svjetskog rata trebao je reprezentirati novu društvenu stvarnost, ravnopravnu zajednicu šest socijalističkih republika i naroda koji u njima žive i rade. Prostor za objekt velikih dimenzija u glavnom gradu postojao je samo na lokaciji van staroga centra, odnosno u predviđenome budućem središtu državnih institucija – Novom Beogradu.
Državni natječaj raspisan je 1. siječnja 1947. a potrajao je sve do svibnja iste godine. Na njemu su pravo sudjelovanja imali svi građani tadašnje FNRJ, kao i sve državne projektne organizacije. Pristiglo je 26 radova od 89 autora. Uvjetima natječaja dana je sloboda projektiranja i širina urbanističkog obuhvata budućeg objekta te se posebno naglašavalo da se očekuju prijedlozi koji pokazuju i nove ideje za razvoj cijeloga grada, imajući u vidu predviđenu izgradnju Novoga Beograda. Jasno je istaknuta i želja raspisivača da rješenje sadrži distancu od prethodnog arhitektonskog naslijeđa, te slobodno rješavanje urbanističkih pitanja. Prva nagrada dodijeljena je Zagrebačkom projektnom birou u sastavu Vladimir Potočnjak, Zlatko Neumann, Anton Ulrich i Dragica Perak. Njihovo rješenje naslanjalo se i na predratni modernizam, ali su cjelokupna kompozicija i oblikovanje zgrade ipak inspirirani funkcionalnom arhitekturom Le Corbusiera. Kompozicijska shema objekta zasnovana je na tlocrtu u obliku razvučenog slova H kojeg čine dva konkavna krila spojena poprečnim traktom. Uzori za ovakav plan mogu se naći u projektu Le Corbusiera za zgradu Centrosojuza u Moskvi iz 1928. kao i njegovih nerealiziranih nacrta za zgradu Lige naroda u Ženevi.
Izgradnji objekta prethodilo je fundiranje temelja na šipovima, u sklopu šire radne akcije terenske izgradnje Novog Beograda. Uslijed nestabilnih prilika zbog raskola između Jugoslavije i Sovjetskog saveza 1948., izgradnja je nakon dvije godine obustavljena, u fazi dovršene armiranobetonske konstrukcije bočnih krila te djelomice središnjeg dijela. Radovi su nastavljeni 1954., uz izmjene izvornog projekta. S obzirom da je u međuvremenu glavni arhitekt Potočnjak preminuo, dovršetak radova i izmjena projekta povjereni su beogradskom projektnom birou Stadion odnosno arhitekti Mihailu Jankoviću (Beograd, 1911. – Beograd, 1976.) kao dokazanom autoru velikih projekata poput stadiona JNA (1948. – 1951.) te plivališta i hotela Tašmajdan (1953.). Objekt je nastavkom radova preimenovan u Zgradu Saveznog izvršnog vijeća, novog upravljačkog tijela države, što je rezultiralo time da SIV s administracijom bude smješten u središnjem dijelu. Uredi u bočnim krilima prenamijenjeni su za druge savezne institucije. Izmjene su uvedene i na vanjskom izgledu palače, na zahtjev investitora – Uprave za izgradnju zgrade SIV-a. Arhitekt Janković donekle je izmijenio prvotni Potočnjakov koncept – najviše u rješenju za središnji dio zgrade, reprezentativne unutrašnje prostore i enterijer te obradi fasadnog platna. Svečane sale i pomoćni saloni zadržani su na prvom katu aneksa, po uzoru na izvorne nacrte. Osnovni motiv vanjskog izgleda središnjeg aneksa je horizontalna staklena površina, tipična za poslijeratnu funkcionalističku arhitekturu. Kolonada stupova od crnog mramora podupire trijem vestibula te dodatno naglašava ulaz u objekt. Glavni svečani ulaz orijentiran je na južnu stranu k Novom Beogradu.
Palača ima 956 radnih prostorija, 79 sala, 91 pomoćni ured te 2 garaže. Administrativni dio zgrade sastoji se od podruma, prizemlja, pet katova i krovne terase, dok reprezentativni aneks čine podrum, prizemlje i jedan kat. Veza između aneksa i krila ostvarena je tzv. mostovima u kojima su saloni i sale za prijeme. Za popločavanje unutrašnjosti korišteni su mramor, parket, a u nekim dijelovima i mozaici te keramičke pločice. Zidovi su izrađeni od opeke, ponegdje i od armiranog betona. Stubišta su obložena granitom, vrata izrađena od orahovine ili hrastovine, dok su prozori aluminijski. Radove na uređenju objekta izvodili su privredni subjekti iz cijele države, primjerice, građevinska poduzeća Rad i Polet iz Beograda, Jadrankomerc iz Splita, Velebit iz Rijeke te Granit iz Zagreba i drugi. Ovaj objekt prvi je u državi dobio sustave panelnog grijanja i klimatizacije. Vanjska pročelja u cjelini su obložena bračkim mramorom, a u unutrašnjosti je korišten mramor i kamen iz gotovo svih kamenoloma tadašnje države. Svečani holovi ukrašeni su brojnim umjetninama – skulpturama i slikama najznačajnijih jugoslavenskih umjetnika 20. stoljeća. Umjetnička zbirka je nastala dugogodišnjim radom stalne Komisije za otkup umjetničkih djela pri SIV-u. Posebno su dizajnirani i ukrašeni unutrašnji prostori, svečana sala Jugoslavija, te republički saloni, pa tako i Hrvatski salon čiji je autor zagrebački arhitekt Vjenceslav Richter (Drenova, 1917. – Zagreb, 2003.). Autor zidnog oslika je Oton Gliha (Črnomelj, 1914. – Zagreb, 1999.), a tapiseriju je izradila Jagoda Buić (Split, 1930. – Venecija, 2022.).
Radovi na objektu ubrzavani su kako bi se on dovršio do održavanja Prve konferencije Pokreta nesvrstanih u rujnu 1961., što je većim dijelom i postignuto, ali su opremanje i uređenje potrajali sve do lipnja 1962. godine. U sklopu uređenja okoline objekta formiran je i Park prijateljstva te Aleja mira s drvoredom platana po zamisli inženjera Vladete Đorđevića te arhitekte Milana Pališaškog. Ispred glavnog ulaza formiran je široki plato s reprezentativnom fontanom koju je projektirao Janković po uzoru na slična europska rješenja. Imajući u vidu povijest ovoga objekta, treba navesti kako je s promjenama državnih i društvenih uređenja i on mijenjao svoj službeni naziv – prvo kao Zgrada Predsjedništva vlade FNRJ (1947.), potom Zgrada Saveznog izvršnog vijeća (1954.). Vremenom je usvojen i kolokvijalni naziv Palača Federacije, a danas objekt ima zvanični naziv Palača Srbija.
Gradska vijećnica u Pančevu
Nakon Drugog svjetskog rata u uvjetima velikog privrednog razvoja nastala je i potreba gradnje reprezentativnih objekata u kojima bi se smjestili uposlenici gradskih upravnih tijela. Arhitekti nove generacije naslanjali su se na iskustva međuratnog modernizma kao i na usmjerenja nastala u poslijeratnom razdoblju, tzv. internacionalni stil moderne arhitekture. Demografski rast, uvećanje administrativnog aparata te razvoj grada s industrijskom zonom doveli su do potrebe izgradnje novog objekta u njegovom središtu. Ostrogović je najvjerojatnije angažiran putem izravnog poziva sudeći po tome da mu je tadašnji pančevački srez isplatio određenu sumu novca 1958. godine, vjerojatno kao predujam za rad na projektu. Izgradnja vijećnice započela je 1960. godine. Ustavom iz 1963. nastavljen je proces društvene demokratizacije, te se mijenja sustav srezova i lokalne samouprave čime je objekt vijećnice dobio ulogu smještaja sve brojnije administracije. Usporedo sa rasformiranjem srezova 1965., završavaju se i radovi na objektu te se u vijećnicu useljava Skupština općine Pančevo.
Objekt vijećnice odudara od svoje okolice. Ostrogović je pančevačku vijećnicu projektirao nakon rada na objektu zagrebačke gradske uprave u tadašnjoj Ulici proleterskih brigada (1958., današnji objekt Gradskog poglavarstva u Ulici grada Vukovara). Za razliku od Zagreba gdje je cijeli potez nove ulice bulevarskih dimenzija bio izgrađen u duhu Le Corbusierovih ideja i funkcionalističke arhitekture, pančevačka vijećnica nalazi se u okruženju nižih historicističko-secesijskih objekata te svojom visinom dominira današnjim Trgom kralja Petra. Ostrogović primjenjuje skeletnu konstrukciju, ulazni trijem nose stupovi, a fasadno platno podijeljeno je na staklene trake aluminijskih prozora te betonsko-kamene oplate. Na južnoj i zapadnoj strani dodani su vertikalni brisoleji. Cijeli objekt realiziran je kao spoj dvaju kubičnih formi, odnosnog nižeg objekta s atrijem te više šestokatnice s uredskim prostorijama. Opremu, namještaj, prozore, vrata i stubište također je dizajnirao Ostrogović.
Po završetku izgradnje, iako tipičan objekt Le Corbusierovske moderne, vijećnica je negativno primljena u javnosti. Danas su uočljive i naknadne neadekvatne intervencije na objektu poput ugradnje pvc prozora i klima uređaja, te različitih improviziranih pregradnji unutar zgrade. Vijećnica je zadržala funkciju sjedišta gradske uprave s administrativnim i uslužnim djelatnostima, a urede su koristile i druge institucije poput Porezne uprave. Uprkos svomu značaju, zgrada Gradske vijećnice još uvijek se ne nalazi pod zakonskom zaštitom države.
Izvori:
Biljana Mišić, Palata Saveznog izvršnog veća u Novom Beogradu, Istorija građenja. Od Predsedništva vlade FNRJ do Palate „Srbija“, Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, Beograd, 2011.
Nebojša Antešević, „Doprinos hrvatskih arhitekata i zagrebačke škole arhitekture beogradskom gradotvornom nasleđu tokom 20. veka“, Izgradnja br. 9-10, 2015. str. 377-389.
Jelena Nenadović, „Ostrogovićeva modernistička većnica u Pančevu“, Nasleđe, br. 21, 2020.
Vladimir Kulić, „National, supranational, international: New Belgrade and
the symbolic construction of a socialist capital“, Nationalities Papers: The Journal of Nationalism and Ethnicity, 41:1, 35-63., 2013.
Borjan Brankov, „Zgrada gradske uprave grada Pančeva“, str. 208-225., u: Na međi umetnosti i inženjerstva, studije o posleratnoj arhitekturi u Beogradu i Srbiji, ur. Luka Skansi, Univerzitet u Beogradu – Arhitektonski fakultet, Beograd, 2021.
Foto:
Zavod za zašitu spomenika kulture grada Beograda
Nebojša Živković
Registar moderne arhitekture i urbanizma u Srbiji 1945-1990., ur. Jelica Jovanović, Društvo arhitekata Beograda – Docomomo Srbija, 2018.
