Zajednički kalendar manjinskih hrvatskih institucija u Srbiji za 2025. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih kipara u Srbiji koja pripadaju segmentu javne spomeničke baštine. Mjesec srpanj predstavljaju djela Ane Bešlić – skulptura Talija na Paliću, spomenik Majka i dijete te poprsje Blaška Rajića u Subotici.

Životopis

Ana Bešlić (Bajmak, 1912. – Beograd, 2008.) rođena je na pustari Šara u obitelji veleposjednika Lazara i Karoline. Odrasla je s tri sestre na salašu u okolini Bajmaka. Duboko znatiželjna i zainteresirana za svijet oko sebe, zavoljela je umjetnost u ranoj dobi. S kiparstvom prvi put se susreće u dobi od osamnaest godina kada joj je otac Lazar (zemljoposjednik s imovinom u Zagrebu, Beču i Grazu) donio veliki komad gline koji je pronašao tijekom putovanja uz Dunav. Dodatni formativni trenutak iz njenog djetinjstva spomenula je sama Bešlić u jednom razgovoru za TV Novosti iz 1980. godine opisujući crvenu loptu koju je dobila za Božić kao djevojčica i osjećanje koje je nastalo u njoj kao jedno sveliko poštovanje prema glatkoj formi, jednostavnoj i savršenoj.

Osnovnu školu pohađala je u Bajmoku, srednju u Zagrebu, nakon čega odlazi u Graz gdje se školuje kod opatica (izučava povijest, književnost, umjetnost, njemački i francuski jezik) a potom boravi još godinu dana u francuskom internatu u Beču. U dobi od 25 godina Bešlić se 1937. udaje za dr. Kajicu Milovanova, sveučilišnog profesora filozofije u Beogradu. Prvo je upisala školu keramike a potom 1939. godine upisuje studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu u klasi profesora Sretena Stojanovića. Uslijed rata prekida studij na drugoj godini i vraća se u Bajmak. Diplomirala je 1947. u klasi Tome Rosandića kod kojega završava i postdiplomski studij 1949. godine a potom do 1955. radi u njegovoj Majstorskoj radionici. Tijekom 1952. godine boravila je na studijskom putovanju u Parizu a sljedeće godine boravila je i u Grčkoj. U razdoblju specijalizacije nastavila je raditi u tradicionalnom maniru realističkog figurativnog oblikovanja. Ipak, njen pristup i stilski izraz mijenja se sredinom 1950-ih te ona napušta tradicionalne okvire kao i socrealističke tendencije i umjesto toga gravitira k umjetničkom izrazu slobodnije forme i organičkog izraza. Ovaj pomak je uvelike rezultat posjeta izložbi engleskog modernističkog skulptora Henryja Moorea u Beogradu 1955. godine, kojeg je i upoznala prigodom njegove posjete radionici Tome Rosandića. Potom su 1957. godine Bešlićeva i skupina njenih kolega (Olga Jančić, Jovan Soldatović, Ratimir Stojadinović, Aleksandar Zarin, Jovan Kratohvil i Miša Popović) osnovali umjetnički kolektiv nazvan Prostor 8, s ciljem stvaranja moderne umjetnosti utemeljene na simbiozi skulpture, arhitekture i okoliša, smještene na javnom mjestu i tako dostupnom dijelu javnosti koji ne posjećuje muzeje ili umjetničke galerije.

Uz njena skulpturalna djela, značajan broj radova tijekom 1960-ih i nadalje bili su javni spomenici, smješteni na lokacijama diljem Srbije. Jedno od istaknutijih djela je Spomen obilježje partizanskim ranjenicima streljanim u Drugom svjetskom ratu na brdu Šumatno kraj Partizanskih voda (danas grad Zlatibor) kojeg je je Bešlić izradila 1967. godine u suradnji s arhitekticom Jovankom Jeftanović. Značajna djela nalaze joj se i u inozemstvu, poput zajedničkog djela kojeg je izradila s Nandorom Glidom 1965. godine pod nazivom Spomenik žrtvama nacizma za središnji memorijalni prostor u koncentracijskom logoru Dachau u Njemačkoj. Nadalje, nastavljajući u duhu inicijative skupine Prostor 8 i stvaranja inovativne skulpturalne umjetnosti na otvorenom, Bešlić je tijekom godina kreirala skulpture za otvorene javne parkove skulptura diljem Jugoslavije, poput kolekcije Forma Viva (Portorož, Slovenija), Parka skulptura Dubrova (Labin, Hrvatska), simpozija skulpture Bijeli Venčac (Aranđelovac, Srbija) i simpozija skulpture u terakoti u Muzeju Terra Art, (Kikinda, Srbija). Njen značaj je i u tome što pripada prvoj poslijeratnoj generaciji modernističkih jugoslavenskih kipara a ujedno je i prva akademski obrazovana kiparica Subotice i okoline. Tijekom dugog umjetničkog djelovanja prošla je nekoliko faza: početni period u komu stvara u duhu ustaljenog figuralnog kiparstva, potom slijedi razdoblje uopćavanja simboličkog repertoara biomorfne forme i razvoja asocijativnih apstraktnih formi, usporedo s istraživanjem i radom u tada novim materijalima poput poliestera i fiberglasa. Značajan je i njezin feministički pristup tretmanu motiva, tema i formalnog stilskog leksika.

Tijekom svoje karijere, Bešlić je priredila šesnaest samostalnih izložbi diljem Jugoslavije te je primila brojne nagrade i priznanja za svoj doprinos umjetnosti – nagradu 14. oktobarskog salona (Beograd, 1973.), Oktobarsku nagradu (Beograd, 1979.), nagradu „Dr. Ferenc Bodrogvári“ (Subotica, 1983.), Forumovu nagradu (Novi Sad, 1983.) i nagradu Pro urbe (Subotica, 1997.). Veliku retrospektivnu izložbu imala je u Gradskom muzeju u Subotici 1983. kada je darovala dvadeset skulptura koje danas čine njen legat u ovoj instituciji. Posthumno joj je priređena izložba u Novom Sadu pod nazivom Ana Bešlić Emancipacija forme, Skulpture u javnim zbirkama i muzejskim kolekcijama: Izbor 1954-2001 u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine 2015. godine. O njenom životu i radu redatelj Rajko Ljubič snimio je 2005. dokumentarni film Umjetnost počinje gdje funkcija prestaje. Najveća pojedinačna zbirka njenih djela nalazi se u Gradskom muzeju Subotice a ostali dio opusa može se vidjeti u muzejskim kolekcijama i javnim zbirkama (Muzej savremene umetnosti, Narodni muzej, Muzej grada Beograda, Muzej Zepter, Beograd, Galerija Matice srpske, Novi Sad, Gradski muzej, Sombor, Muzej rudarstva i metalurgije, Bor, Centar za likovnu i primenjenu umetnost Terra, Kikinda, Narodni muzej, Kraljevo, Moderna galerija CZK, Lazarevac, i Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad). Ana Bešlić preminula je u Beogradu 6. siječnja 2008. u dobi od 95 godina te je pokopana na tamošnjem Novom groblju.

Skulptura Talija na Paliću

Izrada skulpture Talija prvi je angažman mlade umjetnice i ujedno prva njena skulptura smještena u javni prostor. Ljetna pozornica građena je tijekom 1949. a dovršena naredne kada je svečano i otvorena, 1. srpnja 1950. Projekt i tehničke nadzore pri izvođenju radova uradio je Baltazar (Bolto) Dulić, tada arhitekt Urbanističkog zavoda Vojvodine. Posjetitelj pozornice prilazeći središnjem prostoru može uočiti brončanu skulpturu Talije koja je smještena na kameno pročelje stražnjega zida gledališta amfiteatra. U grčkoj mitologiji Talija, muza komedije i poezije, zaštitnica glazbe, plesa i pjesama bila je kći Zeusa i Mnemozine, osmorođena od devet muza a simboli prepoznavanja su joj komična ili kazališna maska, vijenac od bršljana i pastirska truba ili štap.

Ana Bešlić Taliju je prikazala u poluaktu i blagom kontrapostu s iskorakom desne noge, pogleda okrenutog prema dolje na desnu stranu. Rukama u razini pojasa pridržava kazališnu masku oslonjenu na desno bedro niz koje se spušta draperija. Podnožje skulpture čini mala pravokutna plinta a postavljena na zidnu konzolu u središtu pomenutog zida. Postoje još dvije inačice ove skulpture. Na Paliću je Talija izvedena u bronci, druga varijanta u gipsu nalazila se dugi niz godina u prostoru stubišta subotičkog Narodnog kazališta, a treća se danas nalazi u zbirci Gradskog muzeja Subotica. Ovaj rad u svojim inačicama, odiše jednostavnošću modelirane forme, podsjeća na simboliku secesijskih ženskih figura a prisutni su i odjeci međuratnog neoklasicizma.

Spomenik Majka i dijete u Aleksandrovu

Ana Bešlić je u Subotici sudjelovala u realizaciji spomenika palim borcima i žrtvama fašizma autora Tome Rosandića (1950. – 1952.). Nekoliko godina kasnije, 1955., angažirana je i za izradu gipsanih poprsja Miška Prćića, Mije Mandića, Istvána Iványija i Aksentija Marodića koji se danas nalaze u Gradskoj biblioteci Subotica, u predvorju stare čitaonice. Iste godine izradila je i skulpturalnu kompoziciju u bronci pod nazivom Majka i dijete smještenu u Aleksandrovu, južnom predgrađu Subotice. Ovo obilježje nalazi se na križanju ulica Aksentija Marodića i Beogradske ceste, u neposrednoj blizini srpske pravoslavne crkve Svetog Velikomučenika Dimitrija. Spomenik, okružen ukrasnim zelenilom, smješten je na dvostupanjski kameni postament na kojemu je ispisano sljedeće: Palim borcima u NOR-u i žrtvama fašističkog terora, 7 VII 1955, Savez boraca Aleksandrovo, Subotica. Figura majke nosi odjeću koja podsjeća na tradicionalnu bunjevačku nošnju, dok je muško dijete u košulji i hlačama. On se desnom rukom čvrsto drži majke dok mu je lijeva čvrsto stisnuta u gotovo borbenom stavu. Oboje vizualno čine jednu cjelinu, pogledi su im uprti u daljinu, a doima se da majka želi svog sina zaštititi od opasnosti koja im prijeti te su povučeni blago unatrag. Ovo obilježje kiparica je izradila u duhu socrealizma, uz formu pročišćenu od suvišnih detalja.

Poprsje Blaška Rajića u Subotici

Blaško Rajić (1878. – 1951.) bio je svećenik i narodni vođa bunjevačkih Hrvata koji je imao značajnu političku ulogu prilikom ujedinjenja 1918. godine, potom u međuratnim stranačkim zbivanjima kao i prilikom oslobođenja Subotice 1944. godine kada je bio prvi predsjednik Gradskog Narodnooslobodilačkog odbora.

Brončano poprsje postavljeno je na lokaciju na obodu parka ispred Gradske kuće te je okrenuto ka Strossmayerovoj ulici. Postament je izrađen od jablaničkog granita s uklesanim natpisom pop Blaško Rajić dok je u podnožju upisano autor Ana Bešlić. Odljev je urađen u subotičkoj livnici Antala Mihálya, dok je izvođač radova bila kompanija Granit iz Subotice. Dimenzije poprsja su 24 x 22 x 58 cm, dok je postament visine 130 cm. Lik Blaška Rajića prikazan je vjerodostojno te u standardnoj maniri kada su u pitanju portretna poprsja značajnih osoba. Ovo obilježje svečano je predstavljeno javnosti 18. svibnja 1992. godine i ujedno predstavlja posljednji rad u javnom prostoru iz opusa Ane Bešlić.

Priređeno prema:

Bela Duranci, BEŠLIĆ, Ana, u: Leksikon Podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca 3, Be-Br, HAD, Subotica, 2005.

Bela Duranci i Vera G. Počuča, Javni spomenici opštine Subotica, MZZSKS, Subotica 2001.

Katarina Ambrozić, Ana Bešlić, Gradski muzej Subotica, Subotica, 1983.

Katarina Kostandinović, Razvoj modernističkog skulpturalnog jezika Olge Jančić i Ane Bešlić, u: Zbornik Seminara za studije moderne umetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu Filozofski fakultet, Beograd, 2016.

Olga Kovačev Ninkov, Krila: u povodu smrti Ane Bešlić (1912-2008), Klasje naših ravni, časopis za književnost, umjetnost i znanost, Subotica, br. 1/2, 2008.

Suzana Vuksanović, Ana Bešlić, emancipacija forme, skulpture u javnim zbirkama i muzejskim kolekcijama, izbor 1954-2001., Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 2015.

Ljubica Vuković Dulić, „Život forme“, u: Hrvatska riječ, Subotica 2012., dostupno na: hrvatskarijec.rs/vijest/A6541/zivot-forme/

yugopapir.com/2015/12/ana-beslic-stranica-mog-zivota-moj.html

Foto:

Nada Sudarević (Hrvatska riječ)