Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata uspješno je realizirao 73. znanstveni kolokvij pod naslovom Brendiranje baštine hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini u svrhu razvoja kulturne turističke rute. Kolokvij je održan 21. veljače u Galeriji Prve kolonije naive u tehnici slame u Tavankutu. Predavanje na ovu temu održao je povjesničar Marko Raič s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu, dok su predstavnici udruga iz Subotice, Tavankuta, Monoštora, Lemeša te Departmana za geografiju, turizam i hotelijerstvo PMF-a iz Novog Sada govorili o mogućnostima i izazovima razvoja turističke priče temeljene na materijalnoj i nematerijalnoj kulturnoj baštini, a sve u cilju izrade rada koji bi ispratio mogućnosti brendiranja i kreiranja manjinskih kulturno-turističkih ruta.

Autohtone sadržaje učiniti dostupnim

Osim stručnog istraživanja nematerijalne kulturne baštine (NKB) diljem Vojvodine, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, kako ističe njegova ravnateljica Katarina Čeliković, već dugi niz godina istražuje tu baštinu i na drugi način, kako bi je prvo mapirala. Sam proces stvaranja registra NKB traje već gotovo deset godina i nastavlja se, dok je popisivanje materijalne kulturne baštine tek u začetku i s tim se na ovom području počelo raditi ove godine: „Od početka rada ZKHV-a punih 16 godina radimo na educiranju onih koji vode hrvatske udruge kulture, osobe iz Crkve, pojedince. Ti proizvodi NKB su začetak onoga što se može nazvati kulturnom ponudom, a koja se poslije može brendirati ili koristiti u turističke svrhe. Željeli bismo predstavnicima naših hrvatskih udruga kulture prikazati kakvu moć može imati proizvod materijalne i nematerijalne baštine. To može biti neki običaj, predmet, može biti slamarstvo i sve to onda u svrhu brendiranja, da se zna da je to dio naše hrvatske baštine koju na suvremen način želimo ponuditi današnjem čovjeku. Na koji način, to su najčešće teme naših seminara. Ovaj kolokvij bila je još jedna vrsta dubinskog istraživanja što to naši ljudi imaju i što tim žele postići, žele li to samo sačuvati u okviru svoje zajednice ili predstaviti šire“, navodi Čeliković.

Može se zaključiti, kako dodaje, da je naša materijalna i nematerijalna kulturna baština bogata, ali je danas gotovo nevidljiva i mi je sami našom nominacijom na listu Srbije moramo nametnuti državi u kojoj živimo kako bi se vidjelo da mi ovdje postojimo i da je to što smo baštinili jednako vrijedno kao i nekih drugih zajednica: „Mi smo zbog medijske blokade najčešće nevidljivi, i to što sami sebi stvaramo zapravo nije dovoljno. A kada bismo to brendirali, možda bismo bili prepoznati. Morali bismo koristiti suvremene metode i zbog toga priređujemo ovakve vrste kolokvija kako bismo naše ljudi osvijestili u toj vrijednosti koju su baštinili i želimo ukazati na to kako moramo koristiti suvremene načine prezentacije svoje baštine, a sve u cilju veće vidljivosti te ekonomske iskoristivosti“, rekla je Čeliković.

Kroz kolokvij/radionicu identificirani su ključni elementi hrvatske manjinske baštine u Vojvodini koji imaju potencijal za turističko brendiranje. Tematske cjeline baštine su: materijalna (povijesne građevine, tradicijske kuće, sakralna baština) i nematerijalna (folklor, manifestacije, gastronomska tradicija).

Predavač Marko Raič, čiji su predmeti zanimanja kultura, identitetska pitanja i međunarodna suradnja, kaže kako ovaj kolokvij predstavlja inicijalnu fazu istraživanja, te će se u cilju izrade rada na zagrebačkom Institutu za razvoj i međunarodne odnose detaljno i kvalitativno obraditi dobivene informacije od sudionika kolokvija. Kako je naveo, može se reći da je Vojvodina srednja Europa u malom i da je na njenom prostoru dosta autohtonih manjina koje u procesu globalizacije gube neke svoje posebnosti: „Manjine u Vojvodini i svugdje u svijetu imaju neke svoje specifičnosti i dijele neke zajedničke karakteristike i s drugim zajednicama. Te specifičnosti mogu biti prepoznate i stavljene na turističke rute, odnosno ponude za turiste koji traže autentične sadržaje koji se tiču primjerice života na selu, odnosno salašima. Takvi oblici turističke potražnje su sve veći, osobito od '90-ih godina, a ponuda je ne prati dovoljno. Zato je potrebno takve sadržaje učiniti dostupnim, a time bi i manjine sačuvale neke svoje tradicijske oblike života“, kazao je Raič.

Snage, slabosti, prilike i prijetnje

U cilju izrade SWOT analize (tehnika strateške analize poslovnog planiranja) na kolokviju/radionici svoja su iskustva i razmišljanja glede brendiranja baštine hrvatske manjinske zajednice u svrhu razvoja turizma iznijeli predstavnici hrvatskih udruga iz Subotice, Tavankuta, Monoštora, Lemeša, a među njima je bio i prof. dr. Vladimir Stojanović s Departmana za geografiju, turizam i hotelijerstvo novosadskog PMF-a, koji se inače godinama bavi istraživanjem šokačke baštine: „Najveća snaga po mom mišljenju jest jedna impresivna raznolikost koja postoji unutar cijele zajednice, a možda je nekako najviše uočljiva na relaciji Šokci – Bunjevci. Tu su razlike najočiglednije, jer Bunjevci su dosta bili vezani za građanski način života, a Šokci su više vezani za svoje pašnjake, pustare, za svoj tradicionalni način života unutar svog sela. Kada govorimo o slabostima, većina zajednice promatra to nasljeđe, baštinu kao svoj brend. Neophodno je naučiti i shvatiti kako kroz brendiranje pretočiti to u jedan održivi kulturni i turistički proizvod. Kada je riječ o prilikama, najveća prilika, a ona dolazi izvana i diktiraju nam je svjetski trendovi, jest što masovni turizam raste nekim svojim tempom, ali ti tzv. posebni interesi, oblici turizma koji su alternativni, oni su u jednoj ekspanziji od '90-ih godina. To je sada ogromna šansa da se od svega s čime se raspolaže na ovim prostorima naprave turistički proizvodi koji bi mogli privući pažnju turista iz ove regije, pa i šire. Kada je u pitanju prijetnja, najveća su te oscilacije u srpsko-hrvatskim odnosima, tj. između naroda i država. Trudimo se kroz neka predavanja, suradnju nešto izgraditi, a onda dođe neka kriza i sve to na čemu smo radili godinama kao da se nekako ospe“, naveo je Stojanović.

Među prvima koji su na sjeveru Bačke počeli razvijati svoju turističku priču je HKPD Matija Gubec iz Tavankuta, čiji je nekadašnji dugogodišnji predsjednik Ladislav Suknović istaknuo kako ona u počecima nije baš bila prihvaćena, kako od dijela članova Društva, tako i u široj hrvatskoj zajednici: „Svi smo mi na neki način ljubomorni čuvari naše kulturne baštine, što nije za osuditi jer smo unutar toga očuvali naš nacionalni i vjerski identitet. Zbog toga je teško bilo očekivati da će se naše udruge lako otvarati spram turističkih priča, pa su tako i naši skromni pokušaji u tom pravcu bili pomalo osuđivani i među našim članovima, a i u široj hrvatskoj zajednici. Zbog toga je jako važno konstantno raditi na edukaciji naših ljudi da shvate koliko je važno otvaranje prema, ne samo turističkim, već i drugim segmentima, a koji su na tragu samoodržive priče. Također, velika prilika za sve nas je što smo prije oko deset godina aktualizirali umrežavanje naših hrvatskih udruga, mjesta u kojima možemo identificirati određene turističke segmente, napraviti neku hrvatsku turističku mrežu koja bi stvarala rutu, a društvene mreže su nam vrlo dobar alat da se promoviramo“, rekao je Suknović.

Predsjednik HKC-a Bunjevačko kolo iz Subotice Lazar Cvijin istaknuo je kako je ovo ozbiljna priča za koju je neophodna struka: „Potreban je ozbiljan tim koji bi nas sve koordinirao u tom smjeru i da sami stvorimo nekoliko turističkih ruta i svoju ponudu. Mislim da bi to moglo uspjeti i da bi se s tim mogli pridobiti ljudi, mladi, koji bi onda u tom nekom dijelu imali i ekonomski motiv. Ili, ono što bi bilo puno lakše, da svaka naša zajednica koja je naslonjena na veće mjesto (Monoštor na Sombor, Tavankut na Suboticu), da postanemo dio jednog centra koji bi mogao raditi turističku ponudu. Iako, za Suboticu sam jako skeptičan, ona ima određene potencijale, ali klasičnu turističku priču po meni ne radi kako treba, a još je teže očekivati da radi ovako kompleksnu priču gdje bi mogla biti bogata kulturna ponuda i materijalne i nematerijalne baštine“, naveo je Cvijin.

Izvor: Hrvatska riječ (I. P. S.)