Hrvati u Vojvodini integralni su dio hrvatskog naroda koji kao autohtona manjina živi u Republici Srbiji i predstavlja relativno heterogenu manjinsku zajednicu. Zbog različitih povijesnih okolnosti Hrvati su se na područje današnje Vojvodine nastanili u različitim razdobljima, najčešće pod subetničkim imenima Bunjevci, Šokci, Dalmatinci, Karaševci, i s raznolikim značajkama (novoštokavski ikavci, kajkavci, torlaci...), iako su većinom prevladali novoštokavski ikavci. Navedene razlike, uz teritorijalnu i političko - administrativnu odvojenost u pojedinim razdobljima, pridonijele su tome da su hrvatske subetničke grupe u Vojvodini bili sudionici posebnih povijesnih integrativnih procesa u suvremenu hrvatsku naciju, a posljedice zakašnjele nacionalne integracije vidljive su i danas u regionalnoj podvojenosti među stanovništvom s različitim stupnjem nacionalne osviještenosti. Nažalost, činjenica je da se danas o Hrvatima u Vojvodini, o njihovoj povijesti, doprinosima u različitim područjima društvenog života, najmanje zna od svih manjina u Srbiji. Kako bi nadomjestili tu veliku prazninu kada su u pitanju dostupni sadržaji o Hrvatima u Vojvodini Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice izdao je koncem prošle godine monografiju „Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti - osnovne činjenice", koja je svečano predstavljena 10. lipnja u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu.
O knjizi je u ime nakladnika Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice i kao jedan od autora govorio prof. Tomislav Žigmanov, dr. sc. Željko Holjevac s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te drugi autor Mario Bara, znanstveni novak Instituta za migracije i narodnosti.
Predstavljanje je otvorila ravnateljica Hrvatske matice iseljenika Katarina Fuček, ustvrdivši kako je monografija značajan doprinos integritetu hrvatske nacionalne kulture te da ona zainteresiranim čitateljima pruža, kako sam naslov kaže, sažet uvid o prošlosti i sadašnjosti Hrvata u Vojvodini. Dr. sc. Željko Holjevac u uvodnom je dijelu pohvalio dizajn monografije rekavši kako ona plijeni već vizualnim identitetom i prosto mami čitatelje da je otvore i čitaju, te dodao da je ona pregled najosnovnijih fakata, osnovnih činjenica koje će svakom čitatelju dobro doći da upozna Hrvate u Vojvodini.
„Monografija je pisana znanstveno popularnim stilom, a njom su otvorena nova poglavlja o kojima se malo zna, o kojima se jedva pisalo ili se nije uopće pisalo, s obzirom na činjenicu da temeljitog istraživanja hrvatske zajednice u Vojvodini, odnosno Srbiji, do sada nije bilo. Međutim postoje pozitivni pomaci od kojih prvim korakom smatram ovu knjigu u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i nadam se da će ona uspjeti zainteresirati i senzibilizirati širu javnost za pitanje manjinskog položaja i identiteta Hrvata u Vojvodini", rekao je Željko Holjevac i dodao da je knjiga podijeljena u dvije cjeline. Prvu je potpisao Mario Bara, a čini prikaz povijesti Hrvata od srednjeg vijeka, preko novog vijeka, sve do sredine XX. stoljeća, dok je drugi dio knjige potpisao Tomislav Žigmanov i u njemu se tematizira aktualni položaj vojvođanskih Hrvata. „Mislim da je važno spomenuti kako je na kraju knjige objavljen popis svih hrvatskih institucija i organizacija s osnovnim podacima, čime ova knjiga predstavlja mali kompendij o vojvođanskim Hrvatima", zaključio je dr. Holjevac.
Premda je jedan od autora knjige, prof. Tomislav Žigmanov na predstavljanju je govorio iz kuta nakladnika o ciljevima i svrsi monografije ustvrdivši da je ona jednako usmjerena na pripadnike hrvatske zajednice u Vojvodini, kao i na sve one koji se žele informirati o toj zajednici.
„Monografija je nastala iz dva ključna deficita s kojim se Hrvati u Vojvodini već duže vrijeme suočavaju, a to su deficiti autorecepcije i autoprezentacije. U prvom slučaju radi se o činjenici da je gotovo dvije trećine knjiga o Hrvatima u Vojvodini objavljeno u Zagrebu, što samo po sebi nije ništa loše, međutim loše je to što one nisu dostupne i onima o kojima se piše, vojvođanskim Hrvatima, ili točnije dostupne su samo jednom užem krugu, intelektualnoj eliti. Kada je pak riječ o autoprezentaciji, odnosno predstavljanja sebe drugima, onima koji žele osnovne informacije o nama, znakovito je da će, primjerice, jedan Hrvat iz Tavankuta kada negdje ide ponijeti litru rakije, Petrovaradinac će ponosno ponijeti litru vina, ali kada mi iz Vojvodine negdje idemo, imamo li što reprezentativno ponijeti drugima?", zapitao se Žigmanov i odgovorio da su upravo iz tog razloga odlučili uraditi jednu ovako jednostavnu, za svakog pristupačnu knjigu, ali stručnu i sa osnovnim činjenicama i cjelovitom informacijom tko su i što su vojvođanski Hrvati.
Predstavljajući monografiju autor prvog njezinog dijela Mario Bara također je istaknuo osnovnu namjeru i želju knjige da umanji dosadašnju prazninu dostupnih sadržaja o Hrvatima u Vojvodini.
„O njihovom postojanju, udjelu u različitim sferama društvenog života se vjerojatno, pored romskog stanovništva, u Vojvodini najmanje zna. Zašto je to tako? S jedne strane, to je posljedica isključivosti dijela znanstvenih i stručnih krugova u Srbiji, zatim nedovoljnog interesa hrvatskih znanstvenika u domovini prema rubnim etničkim područjima koja su do prije dvadeset godina bila u zajedničkoj državi što je vjerojatno bio razlog njihova slabijeg istraživanja, ali isto tako mora se priznati i zbog slabosti same hrvatske zajednice u autoprezentaciji, poglavito u području znanosti. Društveno okruženje, poglavito ono s kraja osamdesetih i početka devedesetih, oblikovalo je negativnu sliku o Hrvatima koja je kroz obrazovni sustav i medije nametnuta i njima samima. Nije rijetkost da neke knjige koje se tematski bave stanovništvom Vojvodine ni jednom riječju ne spominju Hrvate, inače po brojnosti treće nacionalne zajednice u Pokrajini, osim eventualno Bunjevce i Šokce, ali u takvim slučajevima kao posebne narode. To ne znači da o Hrvatima u Vojvodini nije pisano u prošlosti, međutim, uglavnom je to činjeno s jedne strane s unaprijed postavljenim tendencioznim ciljevima istraživanja gdje se negirala pripadnost Bunjevaca i Šokaca hrvatskom narodu ili su s druge strane istraživani parcijalno i na izvaninstitucionalnim naporima pojedinaca. Naime, posebno su istraživani Hrvati u Bačkoj, posebno u Srijemu, dok su oni u Banatu ostali gotovo nezapaženi i izvan interesa hrvatske i šire znanstvene javnosti. Dijelom je to zbog različite teritorijalne pripadnosti Bačke, Banata i Srijema u prošlosti. Razvoj pod nekoliko političkih suvereniteta u prošlosti, nerijetko i međusobno suprotstavljenih, jednim dijelom tako je utjecao na stupanj izgrađenosti nacionalne svijesti Hrvata u pojedinim dijelovima Vojvodine, kao i na njihovu regionalnu podvojenost vidljivu i danas. Zbog navedenih okolnosti još uvijek se većina Hrvata u Vojvodini lakše prepoznaje pod regionalnim imenima negoli pod pojmom „vojvođanski Hrvati". Samo ćemo napomenuti da Vojvodina do novijeg doba kao političko-teritorijalna jedinica nije postojala, izuzev kratke epizode u XIX. st. (1849.-1860.). Tek nakon Drugog svjetskog rata formira se Autonomna Pokrajina Vojvodina u današnjim granicama u sastavu Srbije, pa se o Hrvatima u Vojvodini kao jedinstvenoj zajednici može govoriti od tog razdoblja", rekao je Mario Bara i dodao kako su u knjizi apostrofirali autohtonost Hrvata na teritoriju Vojvodine te najvažnije migracije hrvatskog stanovništva.
„U Srijemu Hrvati kontinuirano žive od naseljavanja južnih Slavena. Stanovništvo, to moramo napomenuti, u to vrijeme ne nosi hrvatsko ime, ono se identificiralo pod užim regionalnim imenima i kao takvo sudjelovalo je u formiranju jedne šire zajednice koja se u kasnijim stoljećima definirala pod hrvatskim imenom. Rane državne veze i položaj Hrvatske u Ugarskoj utjecat će na smjer migracija hrvatskog stanovništva i prema južnougarskim županijama. Osim najpoznatijih seoba Bunjevaca i Šokaca u Podunavlje, posvetili smo pozornosti i drugim hrvatskim skupinama: Hrvatima iz Like, Dalmacije i drugih dijelova Hrvatske koji su se uključivali u krajiški sustav u Srijemu i Banatu, pa prelazak male kolonije dubrovačkih i bosanskih trgovaca iz Beograda u Zemun i Novi Sad, naseljavanju Klementinaca u Nikince, Hrtkovce i Jarak, zatim naseljavanju Hrvata kajkavaca iz Pokuplja u središnji Banat - čija su naselja dugo nosila hrvatske atribute, naseljavanju karaševskih Hrvata iz današnjeg rumunjskog u vojvođanski dio Banata, pa sve do suvremenih migracija u dvadesetom stoljeću da dalje ne nabrajam", zaključio je Mario Bara.
U glazbenom dijelu programa nastupio je bračni par Ištvančić, operna solistica Dragana i glazbenik Pere na gitari, s improvizacijama na bunjevačke teme, a voditeljica predstavljanja je bila voditeljica nakladničkog odjela Hrvatske matice iseljenika prof. Vesna Kukavica.
Zlatko Žužić
Cjelovito izlaganje Maria Bare možete preuzeti ovdje.
