„Sto godina osnivačke skupštine Bunjevačko šokačke stranke“ (10. listopada 1920.), naziv je 65. znanstvenog kolokvija Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji je, budući da je riječ o temi vezanoj uz političko organiziranje i djelovanje ovdašnjih Hrvata, ovog puta održan u Domu DSHV-a, i to u srijedu, 14. listopada 2020. listopada. Predavač je bio master povjesničar Vladimir Nimčević (1991.), a predavanje je plod njegovih višemjesečnih istraživanja u arhivima u Subotici, Novom Sadu, Beogradu i Zagrebu.
„Kao posljedica šestosiječanjske diktature 1929. godine, većina dokumenata i materijalnih tragova o djelovanju Bunjevačko-šokačke stranke u većini su izgubljeni ili se ne nalaze na jednom mjestu, a pripovijest o prvoj samostalnoj hrvatskoj političkoj stranci u Bačkoj, Vladimir Nimčević je sastavio rekonstruirajući podatke iz novinskih napisa, iz biografija ljudi koji su vodili tu stranku te iz dosadašnjih napisa naših prvaka“, rekao je u svom uvodnom izlaganju domaćin kolokvija, ravnatelj ZKVH-a i predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov.
Budući da smo o stogodišnjici osnutka Bunjevačko-šokačke stranke (15. rujna 1920. u Subotici) već pisali u našem tjedniku u broju od 18. rujna ove godine, navest ćemo, tj. ponoviti, najvažnije godine i podatke koji se tiču šestogodišnjeg djelovanja ove prve samostalne političke organizacije bačkih Hrvata, a koje je na spomenutom kolokviju iznio njegov predavač.
„Društveno i političko organiziranje ovdašnjih Hrvata započinje u siječnju 1919., a nakon godinu dana osnovani su Bunjevačko-šokačka stranka, Prosvjetno društvo Neven i Zemljoradnička zadruga. Inicijator udruživanja Bunjevaca i Šokaca bio je biskup Lajčo Budanović, a uz političku organizaciju vezuju se sljedeća imena: svećenici Blaško Rajić i Ivan Evetović te svjetovne osobe braća Mirko i Ivan Ivković Ivandekić, Matija Išpanović, Mijo Mandić, Time Vojnić Tunić, Ivan Vojnić Tunić i dr. Članovi ove stranke su nastupali javno s idejom da su Bunjevci i Šokci Hrvati i za njih su pitanja bunjevačkog i šokačkog identiteta bila bespredmetna. To su im osporavali iz krugova Narodne radikalne stranke koji su se ponašali ‘imperijalistički’ i koji su Bunjevce doživljavali kao jedan segment u vojvođanskom kulturološkom i višenacionalnom mozaiku i za njih oni nisu bili ni politički ni nacionalni subjektivitet već neka masa koja se treba utopiti u većinu“, rekao je Vladimir Nimčević.
Koncem 1924. godine dolazi do podjele unutar stranke na svjetovno i duhovno krilo – svjetovno je opstalo kao BŠS, a duhovno je postalo Vojvođanska pučka stranka. Nakon loših izbornih rezultata 1925. predstavnici BŠS-a uviđaju da ne mogu sami postići uspjeh na izborima, te 1926. godine prilaze Hrvatskoj seljačkoj stranci. Prema riječima Nimčevića, to je zapravo neki prirodan proces koji je tipičan i za kasnija razdoblja, kada se manje stranke utapaju u veće sa sličnim stavovima i ciljevima.
„BŠS, kao hrvatska, autonomistička i socijalna stranka koja se zalagala za socijalne interese radnika i seljaka, pamti se kao neka faza pred otvorenu hrvatsku akciju u Vojvodini, mada je u sebi imala jake hrvatske elemente, oni su sebe nazivali Vojvođanska hrvatska stranka. Na prvim izborima ostvaren je uspjeh, na drugim nakon tri godine (1923.) rezultat je relativno slabiji, a nakon pet godina gotovo nikakav, te BŠS poslije 1925. postaje izvanparlamentarna oporba i tako više nema utjecaja na donošenje važnih odluka“, istaknuo je Nimčević.
Ravnatelj ZKVH-a i predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov ovom je prigodom istaknuo kako je utapanje Bunjevačko-šokačke stranke na zboru u Somboru 1926. godine u HSS bio zapravo prirodan slijed kada su u pitanju nacionalno-identitetski okvir i prostor.
„Ova je stranka išla s lokalnim imenima ovdašnjih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca kako bi lakše doprla do ovdašnjeg hrvatskoga puka koji svoj identitet nisu smatrali upitnim, ali je zbog slabog poznavanja povijesti, zbog neistraženosti, manjkavosti kada je u pitanju naša kultura sjećanja, i ova stranka bila predmetom različitih manipulativnih interpretacija. Osporavao se njen hrvatski karakter, osporavala se njezina osjetljivost za socijalna pitanja, njezin klerikalizam je negativno tumačen na način da se htjelo previše utjecaja crkve u javni život, a to nije bila istina. U svakom slučaju, povijest političkog djelovanja Hrvata u Subotici, Bačkoj, Vojvodini, Srbiji, iskustvo i način na koji je Bunjevačko-šokačka stranka u tim prvim godinama nakon I. svjetskog rata pokušala djelovati, mogu i za nas danas biti od važnosti – agitacija, zborovi, zajedničko djelovanje kulture, politike i crkve, dosljedno zalaganje za boljitak naroda kojeg predstavlja. Poučno je iskustvo odsustva jedinstva, jačeg državnog upljeva i neostvarivanje rezultata, što smo i mi nažalost znali u novijoj povijesti iskušavati“, rekao je Žigmanov.
Izvor: Hrvatska riječ (I. P. S.)
