U Novom Sadu, u Ruskom kulturnom centru Matka, nedavno je predstavljeno drugo, dopunjeno izdanje knjige Izgubljeni u ravnici autora Žikice Miloševića i Milana Kuzmanovića, koju je, tijekom prve godine pandemije, tri godine nakon prvog, objavila kuća Color Press Group. Prema riječima nakladnika Roberta Čobana, objavljene priče daju bolji, jasniji, a zanimljiv i prijemčiv uvid u to kako su se i zašto ovdje naselili oni koji su odavdje (gotovo) nestali, na različite načine. Neki od tih načina, primjerice kod Židova i Nijemaca, su krvavi, drugi su, pak obilježeni drugim, manjim ili većim nepravdama, stapanjima, identitetskim mijenama i prijelazima, te, u velikom broju slučajeva vanjskim intervencijama.
„Neke stvari možemo oživjeti“
Čoban, promicatelj zaštite kulturne baštine Vojvodine, na primjeru poslijeratnog rušenja vjerskih objekata, ilustrirao je neke od tih intervencija. „Percepcija javnosti, kada je rušena armenska katolička crkva u Novom Sadu, bila je: ‘Novo je dobro, a staro je loše’, te se može reći da današnje gledanje na pozitivne vrijednosti baštine u jugoslavenskoj inačici socijalizma nije postojalo. Ipak, primjećuju se vrlo velike razlike u sudbinama naroda i njihovog naslijeđa u Vojvodini, napose nijanse u kritičnim i teškim vremenima, o kojima autori pišu i koje mi, koji putujemo Vojvodinom svakodnevno otkrivamo“, kazao je Čoban.
Panelisti na predstavljanju bili su predstavnik Centra Matka Ivan Kanjuh, „Srpkinja armenskog podrijetla“ Araksi Mikaelija, predsjednik Židovske zajednice u Novom Sadu Mirko Štark te predsjednik HKPD-a Jelačić iz Petrovaradina Mirko Turšić.
Autor knjige Žikica Milošević, koji je pretraživao arhive, literaturu i toponime govorio je o svojim osobnim iskustvima, anegdotalnim i onim ozbiljnima, života u višenacionalnoj sredini i promatranja njezine fenomenologije. „U Vojvodini je mnogo ljudi koji su ovdje došli kao pripadnici jednog naroda, ali su se utopili u drugi, postavši branitelji nekog novog identiteta, a kada se povijesni tokovi promijene oni se vrate u ‘stari identitet’. Najviše me je, ipak, iznenadila grubost komunističkih vlasti. Uništenje crkve kako bi se napravio bulevar u Novom Sadu pokazalo je opsesivnu želju da se pokaže kako je novo bolje od starog i kako vjerski objekti nemaju nikakvu vrijednost“, kazao je on. „Neke stvari možemo oživjeti. Crkva sv. Ivana Nepomuka na novosadskoj obali Dunava je srušena 1929. Kažu da je Nepomuk zaštitnik mostova i da su svi novosadski mostovi prokleti od tada – svi su rušeni tijekom ratova. Dok se ta crkva ponovno ne izgradi, sudbina novosadskih mostova nije izvjesna“, kazao je anegdotalno on.
Ostajemo li ili idemo?
„Devedesetih godina prošlog stoljeća nama Hrvatima bilo je jasno da moramo sebi odgovoriti na pitanje: ostajemo li tu ili tražimo neko mjesto gdje će nam biti bolje i ljepše?“, kazao je Mirko Turšić u odgovoru na pitanje kakav je bio njegov doživljaj ozračja toga vremena i kako suvremeni pozitivni pomaci utječu na petrovaradinske Hrvate. „Bio sam svjedok, budući da sam bio član popisne komisije na popisu stanovništva 1991., kada je rat već počeo, brojnih stanovnika Petrovaradina koji su se počeli izjašnjavati kao Nijemci, dok su se u poslijeratnim popisima izjašnjavali Hrvatima. Od nekadašnjih više od 90% stanovništva Petrovaradina, danas se smatra da u ovom mjestu ima oko 1.500 Hrvata“, kazao je Turšić. Dodao je i kako je projekt povrata kuće bana Jelačića inicirala ova udruga. „Nismo ga mogli iznijeti sami, no združeno s krovnim tijelom naše zajednice i njezinim političkim predstavnicima, uz pokroviteljstvo s najvišeg mjesta, u tome smo uspjeli.“ O zaboravljenim i nekim nedavno obnovljenim običajima petrovaradinskih Hrvata govorio je i član Jelačića Zlatko Gegenbauer.
„Nemam dobro rješenje dvojbe je li bolje štrčati u ravnici, u mnoštvu naroda, ili se utopiti, te nisam htio u knjizi iznositi zaključke. Htio sam zabilježiti priče koje su na povijesnoj sceni ispričane bile u proteklih nekoliko stotina godina“, kazao je pri kraju predstavljanja Žikica Milošević, najavljujući i novo izdanje knjige. U ovom su objavljene 32 priče, od kojih čak četiri govore o Hrvatima u Vojvodini, različitog podrijetla i povijesnih prilika.
Izvor: Hrvatska riječ (M. Tucakov)
