Vrsta: Umijeća

Naziv: Umijeće izrade šlinga

Autorica: Kata Suknović

Šling/šlingeraj je sveopći naziv za bijeli vez. Veoma je cijenjen kod bačkih Bunjevaka koje su, od djevojaštva do starosti, u slobodno vrijeme šlingovale i tako pripravljale štafir.

U vrste bijelog veza se ubrajaju: punjeni vez, prutke, lančani vez, šupljikasti, prid iglom, križići... U ovu skupinu spada i šlingeraj (rupičasti vez). Vezom su ukrašavane košulje (njidra, rukavi i obašve), bijele suknje i keceljci. U bijeli vez spadaju i probijanice kojima su se najčešće ukrašavali stolnjaci i posteljno rublje. Rasplit je vez kojim su se ukrašavale skute. Na finijim i tanjim (pamuku i svili) tkaninama koristile su se tehnike toledo i rišelje. Najprepoznatljiviji šlingovani motivi su rupice, odnosno jamice.

Ljepota bijelog veza zavisila je ne samo od vještine vezenja nego i od dobre pripreme i kvalitetnog prenošenja – trukovanja mustre na platno. Postojalo je nekoliko načina, a jedan od njih je s drvenim trukovima. Način na koji se mustra prenosila na bijelo platno je da se u vruću vodu najprije razmutilo ljepilo tutkalo koje je kasnije vezivalo boju za tkaninu. U tu smjesu se dodala boja modra farba (modrilo) i promiješala. Zatim se na gumenom jastučiću boja premazala četkom i dva puta drveni truk otisnuo o gumeni jastučić i tada vješto prenosio na platno. Drugi način prenošenja mustri na platno bio je uz pomoć šablona-papira, koji je sličan pergamentu. Motivi mustre na šablonima izbušeni su sitnim rupicama kroz koje se prenosila plava boja – modrilo u prahu na platno, a zatim se prskala špiritusom kako bi se boja vezala za platno.

Danas postoji nekoliko privatnih zbirki papirnih šablona i drvenih trukova kao i šlingovane nošnje i pokućstva koji se čuvaju i prikazuju na različitim manifestacijama i kulturnim događajima te izložbama. Još poneke Bunjevke čuvaju tradiciju ukrašavanja bijelim vezom, šlingom i tako ovu prekrasnu baštinu čuvaju od zaborava.

Foto: Petar Dešić; NIU Hrvatska riječ; privatno vlasništvo (Kata Suknović)