U nakladi Društva hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, u travnju 2025. godine objavljena je knjiga Putovanja i dojmovi Antuna Gustava Matoša. Riječ je o Matoševim putopisima: Od Münchena do Ženeve (1898.), Ženeva (1898.), Pismo iz Ferneya (1898.), Od Pariza do Beograda (1904.), Iz Sarajeva (1908.), Pod florentinskim šeširom (1911.), Salve, dea Roma (1913.) i Zagreb po danu (1909.). Pogovor je napisao Mato Nedić, iz kojega izdvajamo:
„Antun Gustav Matoš je, očito je to, umjetnik neprolazne i beskrajne snage pa i danas, kada je minulo više od stotinu godina kako je prešao u vječnost, njegova djela privlače pozornost. Prije svega prozaist koji je široko otvorio vrata hrvatske moderne objavivši 1892. godine novelu Moć savjesti, Matoš je u svijesti današnje publike zabilježen više kao pjesnik, premda je poeziju počeo objavljivati kasnije, tek 1906. godine. Ako se izuzme putopis Oko Lobora, lirski nadahnut i impresivan, šira publika kada promišlja o Matoševu opusu, rijetko bi spomenula putopise, koji su ipak važan dio njegove stvaralačke ostavštine. Stoga je vrijedno podsjetiti ne samo publiku, nego i književne stručnjake na putopisnu prozu Antuna Gustava Matoša.
Matoš je kao putopisac duhovit, otvoren upijanju svih vanjskih podražaja koje premeće u svojemu duhovnom svijetu i o njima donosi izvješće u nadahnutim, lirski intoniranim rečenicama. S pravom je zapisao poznatu misao: „Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi.“ te je njome posvjedočio stopljenost čovjeka s krajolikom. No, putopisac Matoš ne želi samo izvijestiti čitatelja o viđenome i doživljenome, ne želi biti reporter; on je umjetnik koji čitatelju nudi cjelovitu sliku, u duhu ga premješta u opisivani krajolik i u događaje kojima je autor bio svjedokom, prenosi ga u dojmove i impresije, uključuje ga u zbivanja i čini čudo koje samo istinska umjetnost može učiniti.
Putopisac Matoš ne samo da ima dobru moć zapažanja, oko za detalje i sitnice; on ima izvanrednu moć na najbolji se način izraziti o uočenome i doživljenome, pronaći pravu riječ i staviti ju na najbolje mjesto, na ono mjesto koje joj odgovara. Stoga se njegove narativne sekvence pretaču u lirske, a lirske u deskriptivne i sve je jedno s drugim povezano, sve odlično funkcionira. Nigdje ne strši ni riječ ni misao; sve je usklađeno s dojmovima koji su duboki, autentični, jasni. Taj sklad omogućava autoru stvaranje freske vlastitih doživljaja, a čitatelju pruža nepatvoreni užitak.
U središtu ovoga izbora iz Matoševe putopisne proze svakako je putopis naslovljen Iz Sarajeva, u kojemu autor čitateljstvu približava u ono doba još, gledano iz Zagreba, egzotičnu zemlju i njezine ljude. Kao što je u doba ilirizma Matija Mažuranić u putopisu Pogled u Bosnu ustvrdio kako Hrvati u Hrvatskoj više znaju o udaljenim zemljama i narodima nego o ovoj zemlji koja im je nadomak, tako i Matoš u putopisu Iz Sarajeva ponajprije nastoji biti obavijestan budući da mu je jasno kako je Bosna za žitelje Hrvatske još uvijek tamni vilajet i još će dugo vilajetom ostati. Okosnica ovoga putopisa je razmišljanje o nacionalnim pitanjima, o hrvatstvu i starčevićanstvu te o nacionalnoj pripadnosti muslimana. Matoš komparativnim pristupom ukazuje na bitne razlike u poimanju hrvatstva žitelja Hrvatske i onih u Bosni i Hercegovini. Živo hrvatstvo u BiH on suprotstavlja onome mlakome u Hrvatskoj. Premda su se društvene prilike znatno promijenile od nastanka ovoga putopisa do sada, problemi na koje je autor ukazao i koje je analizirao aktualni su i danas.”
Izvor: dhkhb.org
