Ovogodišnji Ciklus hrvatskog filma u Vojvodini počinje u subotu 17. lipnja 2017. s početkom u 11 sati u Art kinu „Aleksandar Lifka“ u Subotici (Trg žrtava fašizma 5) programom kratkog dokumentarnog filma autora koji su u dokumentaristici postigli iznimne rezultate i ostavili trajni trag u hrvatskoj filmskoj baštini. Ovaj program s posebnom pažnjom i preporukom organizatori povezuju s filmskom radionicom „Kad se male ruke slože“ koja upravo počinje s radom i koja će okupiti mlade iz hrvatske zajednice u Vojvodini i učenike nastave na hrvatskom jeziku.

Filmska radionica „Kad se male ruke slože" odvijat će se na Etno salašu Balažević u Tavankutu u periodu od 18. do 28. lipnja 2017. na kojoj će se mladi polaznici moći medijski opismenjavati, učiti o filmskoj kulturi i snimanju filma (od scenarija do realizacije) i snimiti kratki film. Potporu filmskoj radionici pružili su Zaklada Adris, Društvo hrvatskih filmskih redatelja i Ministarstvo kulture Republike Srbije.

Voditelj programa i radionice je Branko Ištvančić.

Program Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini organiziraju Udruga za audiovizualno stvaralaštvo Artizana iz Zagreba i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra i u suradnji sa Zagreb filmom u okviru programa međunarodne suradnje.

Ulaz na projekcije je slobodan.

Program:

Berač kamena (2006.)

dokumentarni film, trajanje 20 min., redatelj Branko Ištvančić

Slamarke divojke (1970.)

dokumentarni film, trajanje 15 min., redatelj Ivo Škrabalo

Druge (1972.)

dokumentarni film, trajanje 12 min., redatelj Zoran Tadić

Plašitelj kormorana (1998.)

dokumentarni film, trajanje 30 min., redatelj Branko Ištvančić

Berač kamena je dokumentarni film redatelja Branka Ištvančića o dalmatinskom čovjeku koji radi i pleše u starom mediteranskom kamenjaru. Tu je selo Popovići u kojem živi obitelj Tokić. Domaćin kuće, rano jutrom, odlazi u „kâvu“ (kamenolom), mjesto gdje kopa ručnim alatom kamene ploče i priprema za prodaju. Vađenju kamena prethodi dugotrajna i naporna priprema terena. Treba očistiti i odstraniti gornji sloj kamena i zemlje, dok se ne dođe do zdravog sloja. Kod vađenja kamena upotrebljava se jedino kramp, lopata i poluga. Film bez dijaloga. Čuje se samo lupanje metala po kamenu, zvonjenje već izvađenih kamenih ploča, cvrčci iz okoline i teško disanje radnika. Kao ritam koraka u starom mediteranskom (nijemom) plesu, a naš protagonist je ujedno i posljednji takav autentični plesač. Domaćin se poslije vraća kući i ponovno obavlja svoje kućanske poslove. Na jednoj strani je surovi život u kamenu i siromaštvu, a na drugoj optimizam i zadovoljstvo. Može se promatrati kao „seoska idila“ i kao teški život za „koru kruha“ radeći vrlo naporno sa „živim kamenom“. Film je bio nagrađivan i prikazivan na mnogim filmskim festivalima.

Slamarke divojke je dokumentarni film redatelja Ive Škrabala (rodom iz Sombora) koji govori o jednoj nesvakidašnjoj pojavi: o naivnoj likovnoj umjetnosti izrađenoj od slame čije su autorice neudane žene bunjevačke Hrvatice iz okolnih sela (Tavankut, Đurđin, Žednik) kod Subotice. Izbor isječaka iz stvarnosti, komentar i kretanje kamere, sve je usmjereno što potpunijem, točnijem i jasnijem objašnjavanju te zanimljive pojave. Film Slamarke divojke nadilazi izvještaj i reportažu, lišen je suhoparnosti hladnog faktografskog predstavljanja. Umjetnice slamarke govore u filmu na svom narječju, štokavskoj ikavici bunjevačkih Hrvata. Predstavljajući se kao dio zajednice Hrvata („mi smo Bunjevke Hrvatice“), govore o sebi, svom umjetničkom radu slamom i svom životnom izboru. U filmu govori Marga Stipić (iz Tavankuta), predstavivši sebe, a zatim Ružu Dulić (iz Tavankuta), Mariju Ivković Ivandekić (iz Đurđina), Katu Rogić (iz Đurđina), Anicu Balažević, Tezu Vilov (iz Bikova) i Rušku Poljaković (iz Đurđina). Film prikazuje kako one izrađuju svoje umjetnine. Film je prikazan na filmskom festivalu u Beogradu 1970. i iste godine u Zagrebu. Potom je 1971. godine prikazan u Tavankutu, u povodu obilježavanja 25. obljetnice rada i postojanja HKPD „Matija Gubec“. Nakon što je preveden na engleski jezik, film je prikazan i u Londonu.

Druge, dokumentarni film redatelja Zorana Tadića snimljen u zaseoku Stanarima kraj sela Žagara u općini Obrovcu, prati jedan dan u životu starice, od ustajanja do lijeganja, koja živi sama s kozom u maloj kamenoj kući, bez struje i vode. Izlagačka struktura filma u potpunosti slijedi kronologiju staričina dana: ustajanje, mužnju koze, doručak, pripremu tijesta za kruh, pečenje kruha ispod peke, pripremu graha i njegovo kuhanje na otvorenu ognjištu, ručak, igranje s kozom i lijeganje. Film čini 25 dugih kadrova, prosječne dužine trajanja od 30 sekundi. Gotovo apsolutnu i pravilnu dominantnost srednjeg plana „narušava“ pet staričinih krupnih planova od kojih je najekspresivniji krupni plan 16. kadra u kojemu starica, kontemplirajući, sasvim nesvjesno uzdahne. Uz nekoliko teško razumljivih riječi upućenih kozi, taj je uzdah jedini staričin glas u cijelom filmu. Krajnji minimalizam, čak asketizam redateljskog postupka, uočljiv je i na razini zvuka, budući da su realni šumovi jedini zvuk koji se u filmu pojavljuje, uključujući i najavnu i odjavnu špicu.

Plašitelj kormorana je dokumentarni film redatelja Branka Ištvančića koji je po mnogima jedan od najboljih hrvatskih dokumentaraca devedesetih godina, a po nekima i svih vremena. Ova crnohumorna priča o neobičnom zanimanju plašitelja ptica u ribogojilištu osvojila je Grand Prix za najbolji film festivala Dani hrvatskog filma 1998. godine, nagradu Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji dokumentarni film i brojne druge nagrade. Temeljna namjera filma Plašitelj kormorana nije analiza gospodarskog problema, niti nuđenje rješenja. Ovaj film jednostavno želi ispričati priču o jednom zanimanju koje je neobično ne samo stoga što je rijetkost, nego zato što je samo u sebi zaokruženo, gotovo samodostatno. Ono je zapravo „život u malom“, mikrosvemir na izdahu. Čuvati ribnjak, plašiti, dakle, kormorane, za ove ljude nije samo obavljanje posla, nego svojevrsna opsesija koja ne završava s krajem radnog vremena. Razlog takvog odnosa možda je dokučiv ako si administrativni, suhoparni opis njihovog radnog zadatka prevedemo na ljudskiji jezik. Tako je, čini se, moguće sagledati kako je u ovom slučaju na djelu egzistencijalna borba u najelementarnijem obliku. Kormorani, jasno, ne rade nikakav posao, nemaju nikakvih zadnjih namjera, oni nastoje preživjeti. I njihova, recimo tako, krivnja, isključivo je ljudska kategorija. S druge strane, čuvarima je njihov posao čimbenik egzistencijalne sigurnosti. Upravo to je ključ odnosa kormorana i njihovih plašitelja. Možda i neosviješteno, ali čuvari znaju da imaju osiguran posao, dakle i egzistencijalnu sigurnost, sve dok ima kormorana. Na taj način stvorena je zanimljiva ovisnost koju želi prikazati ovaj film.