U kapeli Crne Gospe franjevačke crkve u Subotici u petak, 24. ožujka 2017. godine, s početkom u 18,15 sati (nakon sv. mise u 17,30 sati) Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u suradnji s Franjevačkim samostanom u Subotici priređuje XLVI. Znanstveni kolokvij.
Kolokvij se organizira u povodu 300. obljetnice rođenja fra Emerika Pavića (1716. – 1789.), svestranog književnog i znanstvenog stvaratelja, središnje osobe budimskog kulturnog kruga XVIII. stoljeća a u okviru obilježavanja 300. godišnjice rezidencije franjevaca u Subotici. Nakon pročitanoga predavanja o Pavićevu životu i djelovanju, što ga je napisao Franjo Emanuel Hoško, bit će predstavljene dvije digitalizirane Pavićeve knjige na narodnom jeziku iz fundusa Knjižnice Franjevačkog samostana u Subotici, postavljene na internetskoj stranici ZKVH-a. O važnosti digitalizacije knjiške baštine govorit će doc. dr. sc. Tihomir Živić, a o aktivnostima ZKVH-a na tome planu Tomislav Žigmanov, moderator večeri. Ovim znanstvenim kolokvijem ujedno se najavljuje program obilježavanja 300. obljetnice osnutka franjevačke rezidencije u Subotici (1717. – 2017.).
Emerik Pavić (Budim, 5. siječnja 1716. – Budim, 15. travnja 1780.), franjevac, član franjevačke pokrajinske zajednice Bosne Srebrene (1734.-1757.) i Provincije sv. Ivana Kapistranskoga (1757. – do smrti). Predavao je filozofiju u Baji (1743.-46.), da bi se odmah poslije rada u toj visokoj školi vratio u Budim i u rodnom gradu ostao sve do smrti, i to najprije kao profesor teologije na Generalnom učilištu (1750.-61.) i dva desetljeća dekan tog učilišta. Po obrazovanju i kulturi je bio enciklopedist: pisao je hrvatski i latinski, u stihu i
prozi. Njegova bogata bibliografija, kako objavljena djela tako i spisi u rukopisu, svjedoče da je bio vrstan teološki znalac, bibličar, homiletski i katehetički pisac, filolog, gramatičar i povjesničar, a preveo je i medicinski spis s latinskoga na hrvatski jezik. Pripadao je hrvatskom kulturnom krugu u XVIII. stoljeću u Budimu koji je nastao djelovanjem visokih škola hrvatskih franjevaca u Budimu. Djelovanje tog kruga ima izrazit etnocentrički značaj, jer se njegovo djelovanje odvija u etničkoj dijaspori, daleko od hrvatskog etničkog područja, ali je upravljeno cijelom hrvatskom narodu. Pripadnici tog osobitog kulturnog kruga djeluju od samog početka XVIII. stoljeća pa do druge polovice XIX. Pavić je širinom svog kulturnog zanimanja i brojem svojih spisa najplodniji njegov pripadnik u XVIII. stoljeću. Njegova djela pokazuju da je vjeran naslijeđenoj kulturnoj tradiciji svojih prethodnika, ali da je upravo on i nadahnitelj svojih sljednika, osobito prevoditelja Svetoga pisma Matije Petra Katančića. Pavić je svoja hrvatska djela pisao na štokavskoj ikavici i namijenio ih je svima koji su je njegovali, ali je opravdano tvrditi da ih je prvenstveno namijenio Hrvatima u mađarskoj dijaspori, stanovnicima Podunavlja i Potisja, Bačke i Baranje i Banata. Pavić je začetnik i katoličkog prosvjetiteljstva u hrvatskoj književnosti. Razumljivo je da se upravo on s njime prvi sreo, jer je Budim blizu srednjoeuropskim kulturnim i političkim središtima i zato je blizu kulturnim mijenama u društvu i u Crkvi u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Obnovno katoličanstvo ili katoličko prosvjetiteljstvo je po sadržaju još uvijek bilo u okviru katoličke obnove poslije Tridentskog sabora pa naglašava zaboravljene programe i ideje tog sabora jer ih je previdio katolički barok. Sadržajem ta Pavićeva djela odudaraju od tradicionalne literature katoličke književnosti i zato je u nekim Pavićevim djelima zamjetljiva njegova zainteresiranost za obnovno katoličanstvo. Ta Pavićeva djela predstavljaju značajan idejni i sadržajni iskorak iz matice katoličke barokne književnosti, pa ih se može prepoznati i u programu obnovnog katoličanstva koji je sastavnica jozefinizma.
