Pokretanje inicijative za izmjenu Statuta Grada Subotice, kako bi se u službenu uporabu uveo „bunjevački jezik", a koja je usvojena na sjednici 4. ožujka 2021. godine otvorilo je staro pitanje – može li bunjevački govor biti jezik? I dok hrvatski jezikoslovci s aspekta struke ističu da bunjevački nikako nije jezik već jedan od govora hrvatskog standardnog jezika stručna srbijanska javnost ostala je nijema. Ukoliko se, naravno, izuzmu istupi nekih srbijanskih jezikoslovaca koji ovih dana čak daju izjave za medije da hrvatski jezik zapravo i ne postoji već hrvatski standardni jezik svrstavaju u srpski književni jezik ijekavskog tipa, s latiničnim pismom. Posljedica takvih istupa s naslovnica pojedinih medija su neprimjereni komentari na račun Hrvata u Srbiji, a vodstvu hrvatske zajednice se čak preporuča da svoja prava traže s druge strane Dunava.Zašto bunjevački ne može biti jezik i je li uvođenje bunjevačkog u ravan jezika presedan, neka su od pitanja koja smo postavili ravnatelju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željku Joziću.

Obični čitatelji, koji se ne bave jezikom, često brkaju pojmove govor i jezik. Stoga, na početku, molim Vas pojasnite što je jezik, a što govor?

Jezik je normirani sustav koji služi za međuljudsko sporazumijevanje. Osnova svakoga jezika jest njegova usustavljenost, normiranost, odnosno standardiziranost, što su sve značajke nužne za njegovu nadregionalnost. Govor je daleko uži pojam, a osnovna mu je značajka regionalna ili društvena ograničenost te potpuna odsutnost bilo kakvoga normiranja i standardiziranja.

Svjedoci smo pokušaja uvođenja „bunjevačkog jezika" kao službenog na teritoriju Grada Subotice. S aspekta struke zašto bunjevački nije i ne može biti jezik?

Bunjevački govor kao novoštokavski ikavski govor dio je hrvatske nacionalne jezične baštine. Bilo kakvi pokušaji da se umjetno taj (ili bilo koji drugi) govor „pretvori" u jezik u jezikoslovnom smislu potpuno su promašeni. Riječ je o jednome organskom idiomu koji se očuvao tijekom stoljeća te je, minimalno se prilagođujući novoj jezičnoj sredini nakon doseljenja, ostao do danas trajan spomenik jezičnoga bogatstva koje vuče podrijetlo iz područja zapadne Hercegovine i dalmatinskoga zaleđa.

Imate li saznanja kako na bunjevački gledaju jezikoslovci iz Srbije? Dijele li stručna mišljenja s jezikoslovcima iz Hrvatske?

Nisu mi poznati stavovi srpskih jezikoslovaca o toj najnovijoj pretvorbi govora u jezik, ali su mi jako dobro poznati stavovi vodećih srpskih dijalektologa 20. stoljeća, među kojima je najveći Pavle Ivić, koji nikad i nigdje nisu imali nikakve dvojbe o statusu bunjevačkoga govora. Budući da je jezikoslovlje ili lingvistika znanost, a svoje mišljenje temeljim na jezikoslovnoj znanosti, siguran sam da nema ozbiljnoga srpskog jezikoslovca koji bi se složio s idejom o „bunjevačkome jeziku".

Je li govor kojim govore bunjevački Hrvati u Bačkoj još negdje prisutan, koliko je rasprostranjen u Hrvatskoj i njezinom okruženju?

Poznato je da je i u mađarskome i u vojvođanskome dijelu Bačke vrlo živ bunjevački govor, koji je migracijama pred osmanskim nadiranjem preseljen iz prapostojbine, a to je područje zapadno od Neretve pa sve do Cetine. Govornici toga novoštokavskoga ikavskoga dijalekta raselili su se u podvelebitski kraj, zatim u Liku i Gorski kotar, a velik dio pučanstva svoje je naseljavanje Bačke dovršio negdje u drugoj polovici 17. stoljeća. Dakle, tim se govorom (koji se u Bačkoj naziva bunjevačkim) i danas govori u zapadnoj Hercegovini i zaleđu Dalmacije, ali i u krajevima koje sam spomenuo.

Imate li saznanja je li još negdje bilo pokušaja da se taj govor prevede u status jezika? Nama je ovdje poznat pokušaj u Mađarskoj.

Općenito mi nisu poznati takvi pokušaji u vezi s bilo kojim govorom osim ovoga slučaja s bunjevačkim. Očito je da je riječ o političkome intervencionizmu koji s jezikoslovljem nema nikakve veze. Poznat mi je slučaj da je ideja „bunjevačkoga jezika" propala u Mađarskoj, ali je izvjesno da je i tu politika imala svoje prste.

Kada je riječ o standardizaciji jezika, što to podrazumijeva? Kako se stiže do standarda, tko to treba verificirati?

Standardizacija nekoga jezika često je dugotrajan proces, kao što je to primjerice bilo s hrvatskim jezikom. Stoljećima su se jezikoslovci i učeni ljudi trudili i nastojali postići nadregionalnost sustava za međusobno sporazumijevanje. Zato su posezali za reformama i usustavljivanjima leksičkoga blaga, zatim pravopisa i gramatičkoga opisa. Standardnost jezika podrazumijeva autonomnost, normiranost, višefunkcionalnost, ali i, kako su to tumačili praški lingvisti, gipku stabilnost, a to je sposobnost prilagodbe uz temeljnu postojanost. Da bi se jezik mogao smatrati standardiziranim, nužna je i prihvaćenost temeljnih jezičnih normi u jezičnoj zajednici.

Jeste li upoznati sa standardizacijom „bunjevačkog jezika", na koju se u Subotici pozivaju kada daju potporu uvođenja „bunjevačkog jezika" u službenu uporabu i što bi bio Vaš komentar na to?

O tome problemu govorim isključivo kao jezikoslovac, dakle, kao stručnjak koji to promatra iz znanstvene perspektive. Standardiziranje nekoga organskog idioma i njegovo pretvaranje u jezik potpuno je apsurdan čin, jer je bilo kakav oblik standardiziranja i normiranja narodnoga govora poput bunjevačkoga protivan samoj biti organskoga govora. Nitko ne može propisivati kako će tko u dijalektu govoriti. Govore je moguće opisivati, ali ne i propisivati. Govori su zadane forme, zadani sustavi koji su takvi kakvi jesu, a bilo kakav pokušaj propisivanja narodnih govora ravan je ispravljanju nečega što je takvo kakvo jest, što je suprotnost sama po sebi. Ljepota i bogatstvo organskih govora krije se upravo u njihovoj šarolikosti i neuhvatljivosti, neukalupljenosti i slobodi, nenormiranosti i nepostojanju bilo kakvih pravila. I oni upravo takvi savršeno funkcioniraju i pokazuju nam u svojoj biti pravu sliku ljudske slobode i jezične kreativnosti ukorijenjene u stoljeća naše tradicije. Bilo kakav standardizacijski postupak čin je negacije i uništavanja te ljepote i bogatstva.

Koliko je Hrvatska bogata govorima i koliko radi na njihovom očuvanju, zaštiti?

Posebno je važno naglasiti kako se narodno blago, ta kulturna baština, i materijalna i nematerijalna, itekako treba pomno njegovati i štititi. Opće je poznato da je hrvatski jezik izrazito bogat dijalektima raspoređenima u tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Ta dijalektna razvedenost u Hrvatskoj se istražuje i opisuje dulje od stotinu godina, a od osamostaljenja Hrvatske Ministarstvo kulture zaštićuje pojedine govore kao hrvatsko nematerijalno kulturno dobro. Tako su brojni hrvatski govori, poput bednjanskog, dubrovačkoga ili govora kajkavaca ikavaca stavljeni na listu zaštićenih govora, o čemu djeca uče u školama, a u pojedinim mjestima postoji i izborna nastava na konkretnim govorima.

Je li ovaj pokušaj uvođenja bunjevačkoga govora kao jezika nešto što je presedan?

Prema mojim saznanjima – jest. Siguran sam da u takvim nejezikoslovnim pokušajima ne sudjeluju ozbiljni jezikoslovci, jer takvi postupci u znanstvenome smislu nisu održivi ni opravdani.

Što bi Hrvati u Vojvodini sada trebali učiniti da bunjevački govor zaštite, sačuvaju kao dio svoje baštine?

Mislim da su Hrvati u Vojvodini itekako pokazali kako se čuva jezična baština i vlastiti govor, jer su ga uspjeli očuvati u doista teškim okolnostima te i danas njime ponosno govore. Siguran sam da je i ovo samo jedna u nizu teških epizoda i da će vremenom prevladati razum te da će se odustati od te apsurdne ideje. Važno je da su govornici bunjevačkoga govora svjesni svoje dijalektne posebnosti i da kroz svoje običaje, književnost i opisivanje govora čuvaju to vrijedno naslijeđe koje su im namrli njihovi predci.

Hrvatska riječ tiska se na standardnom hrvatskom jeziku, ali u nekim tekstovima koji se tiču tradicijske baštine sugovornicima koji govore bunjevačkom ili šokačkom ikavicom ostavljamo autentičan govor. Je li to pogrešno?

Nikako. To je upravo ono kako treba činiti. Svojeg se govora nitko ne bi trebao sramiti nego se njime ponositi. Standardni jezik se treba učiti, a izvorni govor se upija s majčinim mlijekom. Govor je ono što nas istinski identificira, kao u onoj pjesmi koja kaže „po govoru svak me prepoznaje".

Izvor: Hrvatska riječ (Zlata Vasiljević)