Dana 30. svibnja 2026. godine obilježava se 125 godina od rođenja poznatog glazbenika iz Berega.

U bereškoj matičnoj knjizi rođenih 30. svibnja 1901. godine upisano je rođenje Ivošev Miklósa (Mika, Nikola), od oca Matije (nadimak Kuzmin) i majke Teréz (Teze) rođ. Mandić. U rodnom mjestu završio je šest razreda osnovne škole na mađarskom jeziku. Za Miku Ivošev značajno razdoblje života bilo je kada je skupa s roditeljima radio na salašu njemačkog gazde Ešlike, gdje se osim njegove obitelji nalazio i ruski zarobljenik. Na tom je salašu tijekom Prvoga svjetskoga rata od ruskoga zarobljenika naučio svirati violinu. Osim glazbenoga imao je i jezični dar – od svojega prvoga glazbenoga učitelja naučio je i ruski jezik, a od vlasnika salaša njemački, dok je zbog školovanja svladao i mađarski jezik.

Nakon što je savladao osnove sviranja, uspio se uključiti u bereški orkestar koji je vodio najprije Mata Balatinac, a kasnije Marin Stipanov – Ćerasko. S njima je svirao tijekom Prvoga svjetskoga rata i odmah nakon njega. Od dirigenta puhačkoga orkestra iz Berega, Nijemca Franje Traksera, naučio je čitati note, što mu je omogućilo daljnje napredovanje. U dvadesetoj godini života osnovao je svoj orkestar – Mikino šokačko tamburaško društvo, koji je vodio do smrti. Članovi orkestra bili su: Matija Ivošev (Mikin brat), Josip i Petar Ilić, Marin Tubić i Pera Kolar. Članove svojega orkestra podučio je notama i glazbenoj pismenosti. Skladbe su izvodili i pjevali na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku. Svirali su i uz nijeme filmove u privatnom kinu u Beregu u kući Marina Aljmašca od 1929. do 1931. godine.

Pratili su nastupe bereške folklorne skupine te svirali na igrankama kod Mike Krizmanića i u kavani Marina Aljmašca. Istovremeno, svirali su na svadbama, prelima, balovima i drugim proslavama.  Uvijek su nastupali u šokačkim narodnim nošnjama, a povremeno su s njima nastupale i pjevačice Maca Peić Arjanova i Marica Kolar. Osim u Beregu i u susjednim selima, u to vrijeme svirali su i u somborskom hotelu Sloboda, na priredbama somborskoga HKD-a Miroljub, preko ljeta u Makarskoj, na Paliću, u Beogradu u restoranu Mostar i drugdje.

Godine 1936. Mika i drugi članovi orkestra živjeli su i nastupali u Zagrebu, družeći se s književnikom Antom Jakšićem, također rođenim u Beregu. Ondje su pratili i nastup Marice Kolar na Radio Zagrebu, koja je izvodila izvorne šokačke narodne pjesme iz Berega. Sa svojim je orkestrom u Zagrebu snimio gramofonsku ploču. Mika se okušao i kao skladatelj te skladao Mikino kolo i Svatovi uranili.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata svirao je manje jer su ga mađarske vlasti sprječavale u tome. Na kraju rata odveden je na prisilni rad u sjevernu Mađarsku i Njemačku. Nakon rata vratio se kući narušena zdravlja. Bio je među osnivačima Hrvatskoga kulturnoga društva u Beregu 1947. godine, a članovi njegova orkestra također su pristupili Društvu. Nastavio je svirati po svadbama, plesovima, proslavama i u kavanama, no ne zadugo, jer su ga težak tjelesni rad u mladosti i za vrijeme zarobljeništva, siromaštvo te noćni rad u zadimljenim kavanama iscrpli. Svoje slobodno vrijeme volio je provoditi odlazeći u lov kao član mjesnog Lovačkog društva. Bio je oženjen i imao je tri sina.

Posljednji put svirao je na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 1959. godine, u Monoštoru u kavani kod Kubure. Pred ponoć mu je pozlilo pa se povukao, ali njegov orkestar nastavio je svirati. Liječio se na internom odjelu somborske bolnice zbog upale pluća. Nakon toga, premješten je u drugu bolnicu na Apatinskom putu, kad mu je dijagnosticiran tumor na mozgu. Preminuo je 6. listopada 1959. godine u 58. godini života i pokopan je na groblju u svom rodnom Beregu.

U povodu njegove smrti Somborske novine objavile su članak s naslovom Pevao je i svirao od Beograda do Zagreba. U znak sjećanja na njega članovi HKPD Silvije Strahimir Kranjčević 1994. godine utemeljili su kulturnu manifestaciju Mikini dani – susret tamburaških orkestara, koja se od tada redovito održava. Tom prigodom Zlatko Gorjanac napisao je i Pismu dobrodošlice koja je pročitana tijekom programa, u kojoj piše:

Naš je Mika violinu sviro, i svakoga u srce je diro.

Svi su znali za te rajske zvuke, što nastaju iz čarobne ruke.

Našeg Miku baš su svuda zvali, i po njemu i za Bereg znali.

Di god da je s violinom bio, u srcu je i Bereg nosio. 

Mještani Berega podigli su mu 1998. godine i spomenik u prirodnoj veličini u centru sela, koji je nažalost srušen 2004. godine. Pjevač i skladatelj Zvonko Bogdan podigao mu je svojevrstan spomenik kada ga je 1980-ih godina spomenuo u svojoj pjesmi Ne mogu se tačno setit leta, u kojoj kaže:

 Kraj Dunava sva su sela mala, Šokica se Bunjevcu dopala 

biće vina, šatri i dvoprega, a sviraće Mika iz Berega 

Mika svira, sve se zaboravi ne znaš da l' je u snu il' na javi.

Priredila: Senka Davčik

Priređeno prema:

S. S. Matić i S. Matić, Cigane moj! (Romi u Vojvodini), ur. V. Lazić, Novi Sad, 1997.

I. Kovač, Mika iz Berega i njegovi dani, Bački Breg, 1999.

I. Kovač i M. Katačić, Hrvatsko kulturno prosvetno društvo Silvije Strahimir Kranjčević u Bačkom Bregu, Bački Breg, 2004.

Izvor fotografija:

Milorad Stojnić, HKPD Silvije Strahimir Kranjčević, Bereg