Opće je poznata činjenica da književnost bunjevačkih Hrvata u Vojvodini postoji, što na narodnom jeziku, što na hrvatskom književnom jeziku, više stoljeća. Osim toga, ona je bogata i svakom drugom smislu – i po književnim rodovima i po vrstama, i po tematskim i motivskim sklopovima, i po estetskim i umjetničkim dosezima… Pa ipak, izuzmu li se kratka razdoblja između dvaju svjetskih ratova te ono neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i 70-ih godina XX. stoljeća, do 1990. godine hrvatska književnost u Vojvodini, čiji stožerni dio predstavlja književnost najbrojnijeg subetničkog dijela ovdašnjih Hrvata – Bunjevaca, nije imala niti jedan ozbiljniji strukturalni činitelj.
Preciznije rečeno, sve vrijeme u vojvođanskih Hrvata nisu postojale nakladničke kuće u vlastitome posjedu, kao ni časopis kojeg bi uređivali. Nije bilo kontinuirane socijalizacije mladih literata, a ustrojeno i obrazovano čitateljstvo je bilo nevidljivo. O kritičkoj recepciji te o procesima i institucijama kanonizacija može se sanjati čak i danas. Stoga se ovaj dio hrvatske književnosti znade imenovati kao književnost koja je uvelike zatomljena i kao književnost brojnih diskontinuiteta.
Prva sumjeravanja i antologije
U takvoj situaciji, spomenuti ukaz o kanonizaciji – rad na usustavljivanju i vrednovanju književnoga stvaralaštva vojvođanskih Hrvata – odvijao se izvan sukladnog institucionalnog okvira. Stoga je jasno zašto su prvi koraci u valorizaciji bila djela prijegornoga rada pojedinaca, koji su djelovali izvan institucija. U tomu također valja tražiti razloga zašto se ono javlja relativno kasno – prve ozbiljnije rezultate vrednovanja i sumarnog prikazivanja imamo u vrijeme Hrvatskoga proljeća, dakle tek 70-ih godina XX. stoljeća! Među njima najviše se, nedvojbeno, ističu opusi kulturnog povjesničara dr. sc. Ante Sekulića i profesora književnosti Geze Kikića. Istina, dio pripremnih poslova učinili su prije njih Matija Evetović i Ivan Kujundžić.
I dok je Ante Sekulić svojim djelom Književnost bačkih Hrvata, objavljeno kao posebno izdanje zagrebačkog časopisa Kritika 1970. godine, u kronologijskom slijedu prikazao povijest ove, kako će Kikić reći godinu dana kasnije, „regionalne hrvatske književnosti“, dotle će Geza Kikić sačiniti prvi reprezentativni, to jest antologijski, izbor iz njihove književnosti. Taj je izbor objavio u dvije do danas, po kvaliteti i svrsi, nenadmašene antologije, koje su tiskane prije točno 50 godina.
Ovdje ćemo reći da se antologijom imenuju zbirke odabranih, obično reprezentativnih književnih djela, koje priređuju jedan ili više autora, najčešće prema vrsti književnoga stvaralaštva, razdoblju i sl., a određene su također i nacionalnim, jezičnim ili zemljopisnim okvirima. Iako su u načelu subjektivan izbor priređivača, antologije teže udovoljiti kriterijima preglednosti i kvalitete sadržaja, to jest moraju pratiti utvrđeni estetski normativni okvir.
Kikić – prvi suvremeni antologičar
Valja istaknuti da u književnosti Hrvata u Vojvodini antologije nisu bile objavljivane često, a prve se objavljuju relativno kasno – tek u drugoj polovici XX. stoljeća. Riječ je, kako je napomenuto, o Kikićevim djelima – Antologija poezije bunjevačkih Hrvata i Antologija proze bunjevačkih Hrvata. Obje su objavljene iste godine – 1971., u nakladi Matice hrvatske, u ediciji Odabrana djela bačkih Hrvata, čiji je urednik bio Vlatko Pavletić. U njima je Kikić kritički sumjerio i stručno predstavio najviše domete poetskog i proznog stvaralaštva bunjevačkih Hrvata od samih početaka pa do druge polovice XX. stoljeća.
Njihov je priređivač samozatajni profesor književnosti iz Subotice Geza Kikić. Rođen je u Subotici 15. rujna 1925. godine. Osnovnu i srednju školu pohađa u Subotici, a nakon Drugog svjetskog rata završava studij srpskohrvatskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kao profesor radi u školama u nekoliko mjesta u bivšoj Jugoslaviji, a 1965. se vraća u Suboticu te se posvećuje proučavanju književne povijesti bunjevačkih Hrvata. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća i posljedica koje su uslijedile u Subotici, biva sklonjen iz javnog života, uz zabranu javnoga djelovanja. Slično kao i jedan značajan broj tadašnjih stradalnika, odlučio je trajno napustiti Suboticu! Godine 1976. preselio se u Hrvatsku. Za ostatka života više nije surađivao niti komunicirao s ljudima iz zavičaja. Zašto, ostaje tajnom! Umro je u Dubrovniku 22. ožujka 2002.
Geza Kikić je bio među prvima koji je kritički i stručno iščitao cjelokupnu književnu baštinu bunjevačkih Hrvata – spomenute su antologije posljedica njegovih višegodišnjih književno-znanstvenih istraživanja mjesne hrvatske književne povijesti. Dakle, od one koja je uspostavljena koncem XVII. stoljeća među franjevcima Bosne Srebrene pa do književnosti koja se odvijala pred njegovim očima nakon Drugog svjetskoga rata i koju su producirali angažirani ljevičari. Znajući, pak, da je Geza Kikić sastavio još dva izbora – Antologiju kritike bunjevačkih Hrvata i Antologiju dramskih tekstova bunjevačkih Hrvata – možemo sa sigurnošću ustvrditi da je njegovo „čitanje“ književne baštine Hrvata na istoku hrvatskog etničkog prostora bilo cjelovito. Prava je šteta što posljednje dvije nikada nisu objavljene – premda su predane istome nakladniku za objavu, one do danas nisu tiskane, a o sudbini rukopisa se ništa ne zna.
Antologije poezije i proze
Struktura obiju objavljenih Kikićevih antologija jest sljedeće: na početku je uvodna književno-povijesna studija, zatim slijedi kratki književno-kritički prikaz, uz osnovne bibliografske podatke, zastupljenog autora, a na koncu imamo reprezentativni izbor iz njegova opusa. Tako antologija pjesništva počinje studijom Regionalna književnost bunjevačkih Hrvata, nakon čega slijedi kratak prikaz i izbor iz bunjevačke narodne poezije te pjesništva 34 ovdašnja pjesnika. Pri tomu, autorsko je pjesništvo priređeno u četiri veće cjeline, koje predstavljaju Kikićevu periodizaciju povijesti književnosti bunjevačkih Hrvata.
Nakon bloka narodnih pjesama, zagonetki, poslovica i izreka, Kikić izrazom Kačićevim stazama imenuje najranije razdoblje pjesništva među ovdašnjim Hrvatima, veže se uz XVIII. stoljeće, a predstavljeno je izborom iz pjesništva franjevaca Mirka Pavića i Grgura Peštalića. Kolo bunjevačkih preporoditelja naziv je druge cjeline i odnosi se na autore koji su djelovali koncem XIX. i početkom XX. stoljeća – Blaža Modrošića, Šime Ivića, Stjepana Vujevića, Josipa Jukića Manića, Stjepana Grgića Krunoslava, Ante Evetovića Miroljuba, Nikolu Kujundžića, Stanišu Neorčića, Blaška Rajića i Ivana Petreša Čudomila. Razdoblje između dvaju svjetskih ratova Kikić je nazvao Svjedočanstvo borbe i nadanja, a čini ga pjesništvo Josipa Vukovića Đide, Lazara Stipića, Matije Evetovića, Petra Pekića, Josipa Šokčića, Ljudevita Vujkovića Lamića, Blaška Vojnića Hajduka, Balinta Vujkova, Franje Bašića, Marka Peića i Alekske Kokića. Posljednji dio, Nebom novih maštanja, u vremenskom smislu pokriva pjesništvo bunjevačkih Hrvata nakon II. svjetskog rata, koje je predstavljeno pjesmama Ivana Prćića, Luke Stantića, Jakova Kopilovića, Ante Sekulića, Pavla Bačića, Lazara Merkovića, Jakova Orčića, Ante Zolnaića, Ivana Pančića, Petka Vojnića Purčara i Petra Vukova.
Jednaku strukturu ima i antologija proze: nakon uvodnih studija O kulturno-političkim uvjetima razvoja književnosti bačkih Hrvata i Na povijesnim vrelima hrvatske (bunjevačke) narodne pripovijetke, slijede izbori od dvadesetak bunjevačkih narodnih pripovijedaka te iz stvaralaštva 31 prozaiste. Posljednje je podijeljeno u tri cjeline, koje se također odnose na tri povijesna razdoblja. U dijelu Svijetlim stranicama preporodne književnosti Kikić donosi prikaze iz opusa autora koji su u književnom životu djelovali od 70-ih godina XIX. stoljeća do I. svjetskoga rata – Ivana Antunovića, Blaža Modrošića, Mije Mandića, Bariše Matkovića, Matije Išpanovića, Jesse Kujundžića, Nikole Kujundžića, Stjepana Grgića, Ivana Vujića i Stipana Radoša.
Cjelina Istine i poruke o minulim danima odnosi se na vrijeme između dvaju svjetskih ratova, a zastupljeni su dijelovi iz proze Pavla Bašića Palkovića, Ivana Petreša, Blaška Rajića, Petra Pekića, Ljudevita Vujkovića Lamića, Ive Prćića, Mare Malagurski Đorđević, Marice Vujković, Balinta Vujkova, Alekse Kokića, Ivana Tikvickog i Ivana Kujundžića. Na koncu, Na stazama novih traganja naziv je cjeline s antologijskim izborom iz proznog stvaralaštva bunjevačkih Hrvata nakon II. svjetskog rata sljedećih autora: Marka Peića, Josipa Pašića, Vladislava Kopunovića, Antuna Pejića, Lazara Merkovića, Josipa Klarskog, Pavla Bačića, Petra Šarčevića i Petka Vojnića Purčara.
Antologije književnosti XX. stoljeća
Koncem XX. stoljeća, objavljena je treća antologija iz književnosti bunjevačkih Hrvata – riječ je o tematskom broju časopisa Korabljica : prinosi za povijest književnosti u Hrvata, pod nazivom Lipe riči – iz književnosti bunjevačkih Hrvata (Zagreb, godište II., br. 2, 1994.). Uredio ju je Stjepan Sučić, a sadrži izbor iz suvremenog pjesničkog i proznog stvaralaštva bunjevačkih Hrvata s prilozima 21 književnika iz XX. stoljeća.
Antologija romana Milovana Mikovića i još tri Tomislava Žigmanova
Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini objavljen je u svesci 3-4 za 2008. osječkog časopisa Književna revija. Osim uvodnoga teksta priređivača, urednika nakladničke djelatnosti u NIU Hrvatska riječ Milovana Mikovića, u izboru romana u književnosti vojvođanskih Hrvata zastupljena su djela 26 autora, koja su nastala mahom u Bačkoj i djelomice u Srijemu od 1875. do početka XXI. stoljeća. U antologiji je objavljen i 31 ulomak iz romana pisaca Hrvata iz Vojvodine. Izbor je opremljen biobibliografskom bilješkom o autorima, kao i kronološkom tablicama objavljivanja romana. Godine 2011. objavljene su još dvije antologije u časopisima. Tomislav je Žigmanov sačinio antologijski izbor iz suvremenog pjesništva vojvođanskih Hrvata za antologiju poezije pjesnika nacionalnih manjina i etničkih zajednica Trajnik (Smederevo, 2009.) – u njoj je zastupljeno 20 hrvatskih pjesnika iz Vojvodine s 58 pjesama. U proljeće 2011. u Zagrebu je iz tiska izišao dvobroj 5-6/2010. časopisa Matice hrvatske za književnost umjetnost i kulturu Kolo, u kojemu je Tema broja posvećena suvremenom pjesništvu vojvođanskih Hrvata. Sam izbor, kratki predgovor i prateće bio-bibliografske jedinice sačinio je ravnatelj Zavoda za kulturu Vojvođanskih Hrvata – Tomislav Žigmanov, a zastupljeno 20 hrvatskih pjesnika iz Vojvodine sa 73 pjesme. U trobroju 01-03 za 2011. časopisa ogranka Matice hrvatske iz Siska Riječi objavljen je izbor iz suvremenog književnog stvaralaštva Hrvata u Vojvodini. Riječ je antologijskom izboru u kojem je zastupljeno pjesništvo, zatim prozno stvaralaštvo (roman, kratke priče, drame), te eseji, književna kritika te jedno djelo iz književni povijest, čiji autori pripadaju novom naraštaju hrvatskih književnika u Vojvodini. Izbor je također sačinio Tomislav Žigmanov.
Antologijski izbori u nakladi NIU Hrvatska riječ
Planskim djelovanjem naklada Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ u drugom desetljeću XX. stoljeća učinila je ključni iskorak u razvoju antologičarske prakse u književnosti vojvođanskih Hrvata. Najprije je vlč. Lazar Novaković priredio izbor iz suvremene duhovne lirike Hrvata u Vojvodini Odsjaji Ljubavi (Subotica, 2015.). Uslijedili su zatim izbori kratkih priča Vladana Čuture Suvremena vojvođansko-hrvatska kratka priča i pjesništva na prijelazu tisućljeća Tomislava Žigmanova U beskrajima zemlje i neba (Subotica, 2016.). Na koncu, Katarina Čeliković je priredila antologijski izbor iz suvremene proze za djecu i mlade Hrvata u Vojvodini Avanture za male i velike (Subotica, 2017.)
Tomislav Žigmanov
