1. DIO

Sestre dominikanke, ili kako su u narodu poznate, bile časne obilježile su 12. i 13. studenoga 2022 godine 75 godina svog djelovanja u Subotici i nešto manje u Tavankutu. Brojni vjernici došli su na proslavu kako bi se pozdravili sa sestrama koje su djelovale u ovim mjestima i prisjetili se svoje mladosti ili djetinjstva.

U više od sedam desetljeća dominikanke su puno toga dale za Suboticu, Tavankut, ali i samoj Kongregaciji, jer je iz Bačke do danas poteklo 19 dominikanki. Sestre dominikanke prepoznatljive su po svojoj bijeloj redovničkoj odjeći (habitu), te su upravo radi toga i nazvane bile časne.

Dolazak bilih časnih u Suboticu

Po cijelom svijetu postoje dominikanske zajednice i neke od njih posvećene su kontemplativnom (molitvenom) životu, a neke su usmjerene apostolskom djelovanju koje također imaju za temelj molitvu. Sestre dominikanke u Subotici pripadaju molitveno-apostolskoj kongregaciji, s kućom maticom na otoku Korčuli. Po riječima vrhovne poglavarice Kongregacije sv. Anđela Čuvara s. Jakice Vuco u Kongregaciji trenutno ima 94 sestre. Sestre žive i djeluju pretežito u Hrvatskoj, nekada su bile rasprostranjene i na druge kontinente, a danas izvan Hrvatske su prisutne jedino u Hamburgu u misijama i u Vojvodini – Subotici.

„Od samog početka kuća Matica je na Korčuli. Najveća zajednica je u Zagrebu na Krugama, a osim toga su sestre prisutne u Vela Luci, u Splitu (dva samostana), u Šibeniku, Pregradi, Virju, a sestre djeluju i u kući kod braće dominkanaca također u Zagrebu“, kaže s. Jakica i dodaje da ima sestara koje rade u školi, na fakultetima, u medijima, te su prisutne na druge način među laicima.

Kongregacija vuče svoje korijene još od osnutka Reda iz XIII. stoljeća. Red je 1905. godine obnovio hrvatski dominikanac o. Anđeo Marija Miškov. Sestara je nekada bilo puno više, a među njima su bile i sestre iz Bačke koje su osjetile redovnički poziv. No, među njima je bila i ona koja je najviše željela bile časne dovesti u Bačku, prva Bunjevka Hrvatica koje je otišla u dominikanke – Veronika Vidaković.

Kongregacija, kao i veliki odgojni zavod i škola su se razvijale, te su o tome pisale novine i vjerski časopisi. Kako stoji u osvrtu s. Marije Josipe Vidaković o osnutku zajednice u Subotici, piše kako je jedan takav časopis Glasnik Gospine krunice dospio u ruke mlade gimnazijalke Veronike Vidaković. U njoj se javila želja postati bila časna. U rujnu 1926. godine otišla je na Korčulu, te nakon postulature ušla u novicijat. Već od naredne godine poznata je pod imenom s. Mala Tereza. U osvrtu stoji i kako se s. Mala Tereza formira u duhu istine i geslu mlade dominikanske Kongregacije: BOGU, REDU I NARODU.

Taj duh željela je ponijeti i u svoj rodni grad. Sestre su godinama molile na tu nakanu i nakon 20 godina, 1947., upućuju molbu tadašnjem upravitelju biskupu Lajči Budanoviću, smiju li u njegovoj biskupiji osnovati svoju zajednicu. Biskup je tražio jamstvo da će se sestre moći samostalno uzdržavati i da neće morati prositi, a one su jasno znale što žele, te kako stoji u zapisu: „Naša je garancija bila: nepokolebljivo pouzdanje u Božju providnost i spremnost na svaki rad“. Iste godine, 7. veljače, biskup potpisuje odobrenje molbe, a želja postaje stvarnost. Sestre u Suboticu dolaze 11. svibnja 1947. godine.

Osim starješice Ignacije Bojanić, odlučeno je da u Suboticu s njom pođu još četiri dominikanke: s. Mala Tereza Vidaković kao njezina zamjenica te sestre Imakulata Klobučar, Serafina Vladušić i Kazimira Patrewucha. Dovela ih je časna majka Anđela Milinković. Uz radosni odjek crkvenih zvona po njih je došao župnik sv. Jurja, vlč. Pavao Bešlić, u pratnji vjernika koji su nosili procesioni križ i crkvene barjake, a svetu misu je predvodio biskup Lajčo Budanović. Nekoliko mjeseci nakon utemeljenja zajednice, stigla je i s. Marija Josipa.

Muke oko kuće

Časne su se nastanile „U sjeni vitkog tornja crkve sv. Jurja, jednostavna nabijanica, s tri prozora, jedna soba, kuhinjica i nuz-prostorije – blizina crkve, tišina okolice i krajnja jednostavnost – ništa im više od toga nije bilo potrebno“, stoji u spisima. Bila je to roditeljska kuća vlč. Ante Kopunovića.

Sestre su se izdržavale od nagrade za svoj rad oko pletenja džempera, pranja i glačanja crkvenog rublja, čuvanja radničke djece i privatnog poučavanja djece iz školskih predmeta, stranih jezika i glazbe (glasovira). U malom je stanu bilo živo kao u košnici. Premda u krajnjem siromaštvu, sestre su zračile vedrinom. Narod ih je brzo zavolio i s povjerenjem slao k njima svoju djecu na poučavanje i čuvanje.

Međutim, kako piše s. M. Josipa Vidaković, kada su se sestre već lijepo uklopile u rad, počeli su nicati problemi oko vlasništva kuće. Vlč. Ante Kopunović nije ostavio nikakvu pismenu izjavu da sestrama daruje svoju kuću. Sestre su, naime, dobile samo jedan dio te kuće, a u drugom su dijelu živjeli njegovi roditelji: otac Nikola i majka Kata, te njezina sestra Marija Romić. Kad se otac razbolio, sestre su ga njegovale i bile mu pri ruci u njegovim posljednjim danima. Drugu se godinu teško razboljela i njegova majka, pa su se sestre i za nju brinule i dostojno je sahranile. Tako su se sestre na neki način odužile vlč. Anti što im je dao svoju kuću. Ali nakon njihove smrti vlasnik je kuće postala Marga Romić, sestra pokojne majke vlč. Ante, a ona je pak dala vlasništvo prenijeti na svoju kćerku Marču. Pred sestrama je, kako stoji u osvrtu, bilo dva puta: napustiti kuću ili ju otkupiti. Znale su da bi to bio kraj njihova djelovanja u Subotici. Već iovako siromašne trebale su platiti 600.000 dinara za kuću, a novce nisu imale. Župnik Bešlić je želio da sestre ostanu i molio je biskupa Budanovića za pomoć, koji je odobrio crkvenoj općini sv. Jurja da plati za kuću 500.000. No, vlasnica nije popuštala. Situaciju je spasio kapelan vlč. Marko Kopunović koji je dao razliku i tako je kuća napokon kupljena za 570.000 dinara. Sestre su dugi niz godina svojom skromnom zaradom vraćale novac crkvenoj općini i na kraju su ga u potpunosti isplatile.

S. Marija Josipa piše kako se 1983. godina na Vrhovnom zboru rješavalo i pitanje gradnje samostana u Subotici. Među sestrama iz Kanade je bila i s. Ignacija Bojanić, koja je dobro poznavala prilike stare kuće u Subotici i zato je u svojoj širokogrudnosti ponudila da će sestre iz Kanade snositi glavninu troškova. Radove je trebala voditi s. Blaženka Apan, ali zbog izvjesnih razloga zahvalila je na vodstvu, a njenu ulogu je preuzela s. Borislava Malagurski. Tako je 1986. godine izgrađen novi samostan.

Sestre su u Subotici živjele i djelovale, a i danas su tu u vjerničkoj zajednici koju čine Hrvati i Mađari, one vode crkveno pjevanje na oba jezika, vrše katehezu i sakristansku službu, vode molitvenu zajednicu župe, te vrše karitativnu djelatnost dvorbe starih i bolesnih.

2. DIO

Jedan od najistaknutijih članova hrvatske dominikanske provincije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio je o. Anđeo Marija Miškov, pučki misionar i propovjednik koji je 1905. godine utemeljio Kongregaciju svetih Anđela Čuvara.

Osnutak Kongregacije pružao je pravne okvire za daljnji tijek reformi. Broj sestara počeo se povećavati zahvaljujući reformama koje je o. Miškov započeo. Angažirao se oko otvaranja vrtića i škola za odgoj djece i mladeži u kršćansko-hrvatskom duhu. Geslo Bogu, Redu i Narodu uklesano na pročelju Zavoda sestara na Korčuli najbolje svjedoči o tome kakvu je reformu sestara Miškov želio.

Ustrajnost koja traje 75 godina

Otac Miškov, kao član Reda propovjednika, održao je dva ciklusa pučkih misija i u Bačkoj, i to: u Lemešu, Čonoplji, Bajmaku, Sonti, Vajskoj, Subotici, Žablju, Titelu i Plavnoj. O tome svjedoči uvodni dio propovijedi koju je o. Miškov održao u Subotici 1909. godine prigodom obilježavanja 700. godišnjice od osnutka franjevačkoga reda.

Prva kandidatica koja je otišla iz Bačke, kao prva dominikanka, bila je Veronika Vidaković, koja je u rujnu 1926. godine u pratnji svog djeda otišla na Korčulu. Već sljedeće godine poznata je pod imenom s. Mala Tereza Vidaković. Kao prva bačka dominikanka, s. Mala Tereza Vidaković neprestano se nadala da će njezina redovnička zajednica otvoriti samostan u zavičaju joj i za to je puno posredovala kod ordinarija Lajče Budanovića i klera.

Ubrzo je njenim stopama krenula i njena sestra Julijana, odnosno kasnije s. Marija Josipa Vidaković, koja je rođena 30. prosinca 1912. godine, a koja je puno toga o životu i radu sestara i zapisala.

Vrhovno vijeće s. Mariju Josipu imenovalo je 1949. i 1952. godine starješicom samostana u Subotici. U svojim zapisima s. Marija Josipa govori kako su sestre živjele u siromaštvu, ali s pouzdanjem u Božju providnost i spremnosti na rad. „Mi se nalazimo u tvorničkoj četvrti, okružene siromašnim vjernicima. Kao hrvatske sestre trebale smo mnogo pregarati dok su se polako okupili oko nas vjernici i mađarske nacije. Sada vjernici ljubitelji crkvenog pjevanja bez razlike na jezik okupljaju se oko orgulja na kojima svira s. Mala Tereza. Polako pod utjecajem dobrote Božje nestaje vjekovne nategnutosti barem u crkvi. Želja naših crkvenih poglavara je vrlo velika. U ovoj siromašnoj radničkoj četvrti mi bismo imale vjernicima biti pravo utočište, a svećenicima pomoćnice u pastoralnom radu.“

Premda su prihodi subotičke zajednice bili jako mali, s. Marija Josipa kaže da se Providnost Božja brine za sestre i šalje im onoliko koliko im treba. Unatoč brojnim problemima, sestre nisu ni pomišljale na zatvaranje subotičke filijale. Razloge i motive za to otkriva s. Marija Josipa: „Jedino velika ljubav prema našem bijelom habitu čini nas jakima i ustrajnima. Ljubav prema Kongregaciji i dušama ne dozvoljava nam da kukavički pobjegnemo s ovako teške filijale. Naš bijeli habit mora među našim djevojkama naći simpatizera i oduševljenja“.

Sestre dominikanke iz Bačke

Očekivanja s. Marije Josipe da će se među bačkim djevojkama naći onih koje će se oduševiti dominikanskim idealima ubrzo su se obistinila. Već u studenome 1947., dakle nekoliko mjeseci nakon dolaska sestara u Suboticu, Marija Bojanović (s. Benvenuta) otišla je u Korčulu kako bi postala dominikanka. Nakon nje, u doba dok je u Subotici djelovala s. Marija Josipa, 1953. u samostan dolazi Marija Temunović (s. Leopoldina), potom 1954. Anica Gabrić (s. Nada), Vita Malagurski (s. Borislava) i Marija Aladžić (s. Sofija), a 1956. Skolastika Cindrić (s. Imelda) i Jelena Loch (s. Dominika). Njima se do 1984., ne računajući one koje su napustile Kongregaciju, pridružilo još osam bačkih djevojaka. Neke od njih izričito spominju utjecaj sestara Male Tereze i Marije Josipe na njihov dolazak u samostan.

Do današnjeg dana, u proteklih 75 godina iz Bačke je u Kongregaciju Svetih Anđela čuvara otišlo 19 sestara, a to su prva sestra dominikanka – s. Mala Tereza Vidaković (Subotica), s. Marija Josipa Vidaković (Subotica), s. Kornelija Geci (Mala Subotica), s. Benvenuta Bojanović (Subotica), s. Leopoldina Temunović (Pavlovac), s. Dominika Loch (Begejci), s. Nada Gabrić (Tavankut), s. Borislava Malagurski (Bikovo), s. Alfonza Ostrogonac (Tavankut), s. Sofija Aladžić (Subotica), s. Amata Prćić (Tavankut), s. Brigita Stantić (Tavankut), s. Imelda Cindrić (Subotica), s. Gema Prćić (Tavankut), s. Mala Tereza Mačković (Čikerija), s. Kalista Stantić (Đurđin), s. Nada Ivanković (Žednik), s. Blaženka Rudić (Bikovo) i s. Marta Turi (Palić).

Djelovanje u Tavankutu

Kraj prvoga desetljeća prisutnosti sestara u Bačkoj obilježila je i prilika da prošire svoju djelatnost izvan Subotice na obližnji Tavankut. Tamošnji župnik Ivan Lebović obratio se sestrama Maloj Terezi i Mariji Josipi Vidaković s molbom da preuzmu ređenje župne crkve.

S. Mala Tereza prenijela je časnoj majci Anđeli Milinković župnikovu želju da se u Tavankut pošalju tri sestre za vođenje crkvenoga pjevanja, kateheze i uređenja crkve. Časna majka s Vrhovnim vijećem Kongregacije prihvatila je ponudu i donijela odluku o otvaranju filijale u Tavankutu. No, čini se da do toga ne bi došlo da nije s. Marija Josipa Vidaković detaljno izvijestila časnu majku o svemu i ponudila se da osobno pođe u Tavankut. Nakon što je 30. srpnja 1958. svoj pristanak dao biskup Matiša Zvekanović, s. Marija Josipa napustila je Suboticu (1. kolovoza) i preselila u novootvorenu filijalu Gospe Lurdske u Tavankutu.

Sestre su radile katehezu u Donjem i Gornjem Tavankutu, priređivale predstave s djecom i mladima, čuvale i njegovale običaje bunjevačkih Hrvata, a to najbolje svjedoče sada već odrasli ljudi, koji su proslavu 75. obljetnice iskoristili kako bi se susreli sa sestrama i zahvalili na njihovoj brizi tijekom njihovog odrastanja.

Novu samostansku kuću u Tavankutu sestre su podigle početkom 70-ih godina. Bog je pozvao iz Tavankuta šest sestara dominikanki, što je dovoljan dokaz da su svojim radom i djelovanjem, pa i bijelim habitima, kako govori s. Marija Josipa, imale utjecaja na djevojke toga vremena.

Sestre su živjele i djelovale u Tavankutu 40 godina. Zbog ratnih neprilika, te manjka osoblja, rad u ovoj župi je utihnuo. Sada su sestre dominikanke jedino prisutne u župi sv. Jurja u Subotici, te se nadaju da će baš kao i nekad svojim primjerom, životom i bijelim habitom za ovo predanje Bogu, redu i narodu oduševiti i današnje djevojke.

Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov)