Josip Vuković Đido je rođen 14. veljače 1890. u Tavankutu, u obitelji Vuković-Futoš, koja je imala značajnu ulogu u podizanju crkve u Kumbaji (1870.). Završio je sedam razreda gimnazije. Oženio je Mariju Grgić, bogatu udovicu iz Bikića i nastanio se u ovom mjestu. Međutim, sudjelovao je u društvenom životu Subotice kroz Neven, gdje je objavljivao svoje tekstove. Kritizirao je agitatore mađarizacije među Bunjevcima, među kojima su bili tavankutski župnik Grgo Romić i subotički gradonačelnik Károly Bíró. Prvi svjetski rat ga je odveo, kao i mnoge bunjevačke rodoljube, iz rodnog kraja. Sudjelovao je na talijanskoj fronti. No, ni ovdje njegovo pero nije zamrlo. Pisao je pjesme, koje je objavio poslije rata u Nevenu. Jedna od tih pjesama Zašto šutiš meštre posvećena je bereškom župniku Lajči Budanoviću.
Josip Vuković Đido je jedna od najznačajnijih političkih ličnosti bačkih Hrvata-Bunjevaca međuratnog razdoblja. Spadao je u posjednike, ali je bio plemenit i razborit. Od svoje mladosti bio je društveno i politički aktivan. U javnosti se pojavio još prije Prvoga svjetskog rata kada je u listu Neven kritizirao zbog mađarizacije tavankutskog župnika Grgu Romića i subotičkog gradonačelnika Károlya Bíróa. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu na talijanskoj fronti. Imao je vidnu ulogu i poslije rata u stvaranju novih granica. Bio je član deputacije Bunjevaca Bajskog trokuta koja je otputovala u Pariz na mirovnu konferenciju 22. rujna 1919. Dvadesetih godina 20. stoljeća sudjelovao je u političkom životu Subotice kao član Bunjevačko-šokačke stranke i Hrvatske seljačke stranke.
Međutim, Đidin uspon počinje uoči svibanjskih izbora 1935., kada je kao kandidat Udružene oporbe (Hrvatska seljačka stranka /HSS/ i Samostalna demokratska stranka /SDS/) agitirao po subotičkim i somborskim selima. U to vrijeme subotička organizacija HSS-a još nije bila formalno obnovljena, ali je Đido već tada bio njen lider. Kao rezultat predizbornih napora, pobijedio je na spomenutim izborima vladinog kandidata. Iako nije uspio ponoviti uspjeh na prosinačkim izborima 1938., ostao je značajna figura među bačkim Bunjevcima. Poslije uspostavljanja Banovine Hrvatske, izabran je za njezinog senatora. Njegovi suradnici nastavili su jačati HSS u Subotici i Somboru. Općinski izbori 1940. su pokazali snagu HSS-a u sjevernoj Bačkoj i Baranji. Međutim, mađarska okupacija je spriječila daljnji razvoj situacije. Đido je ratne dane proveo u emigraciji u Hrvatskoj, gdje je zbog svojih stavova bio zatvaran. Poslije Drugoga svjetskog rata bio je također zatvaran, ali je na intervenciju Hrvata komunista oslobođen svih optužbi. Ostatak života proveo je živeći povučeno.
Bajski trokut
U godinama poslije Prvoga svjetskog rata, Đido je imao značajnu ulogu u društvenom i političkom organiziranju bačkih Bunjevaca u svom kraju. Kao bunjevački rodoljub sudjelovao je u gibanjima za promjenu vlasti u Subotici i Bajskom Trokutu. Bio je član deputacije Bunjevaca Bajskog trokuta koja je otputovala 22. rujna 1919. na mirovnu konferenciju u Parizu. Nažalost, deputacija nije polučila uspjeh i tako su Bunjevci Bajskog trokuta ostali iza granice, u Mađarskoj. Đido je također bio svjedokom i kritičarom loše uprave u oslobođenim/okupiranim krajevima. Neven je objavljivao njegove članke o korupciji i nemaru srpskih činovnika.
U jednom članku 1920. godine Đido je tražio da se mađarska sela u Potisju (Ada, Mol itd.), zamijene za bunjevačka sela u Bajskom trokutu. Državno odvjetništvo (tužiteljstvo) je zbog toga podiglo protiv njega optužbu za zločin veleizdaje. Đido je, međutim, na novosadskom sudbenom stolu 7. lipnja 1921. oslobođen optužbe.
Dvadesetih godina 20. stoljeća Đido je sudjelovao u političkom životu u Subotici kao istaknuti član Bunjevačko-šokačke stranke /BŠS/, koja je osnovana u jesen 1920., uoči izbora. Tada je BŠS dobila čak četiri mandata: tri u subotičkom, a jedan u somborskom izbornom okrugu. Đido je zaslužan za ovaj uspjeh, jer je u svom kraju, Tavankutu, agitirao u korist BŠS-a. Mjesecima prije toga, on je pisao članke protiv prvaka Demokratske stranke Gavre Đelmiša. Također je sudjelovao na Bunjevačko-šokačkom saboru 10. listopada 1920. u Subotici, na kojem je Bunjevačko-šokačka stranka objavila svoj program. Na tom zboru govorio je „u ime Bunjevaca iz Bajskog trokuta, koji željno očekuju ujedinjenje s Jugoslavijom“ (Neven, 12. listopada 1920.).
Bunjevačko šokačka stranka
Đido je bio član Hrvatskog pjevačkog društva /HPD/ Neven (Subotica). Kada je društvo gostovalo u Zagrebu srpnja 1923., Đido je održao govor. Govorio o zlostavljanju Bunjevaca. Đido je održao govor nad odrom zastupnika BŠS-a Vranje Sudarevića koncem svibnja 1924. Govorio je o njegovim zaslugama na prosvjetnom polju prije i poslije 1918. Iste godine Đido se borio na sudu i preko tiska protiv radikalskog prvaka u Subotici Šimona Rudića, podrijetlom iz Bačalmaša. Sudjelovao je u osnivanju katoličke organizacije za mladež Orao u Subotici. Izabran je za starješinu organizacije.
Koncem 1924., kada je došlo do podjele između liberalnog i klerikalnog krila BŠS-a, Đido je stao uz liberale. Izabrana je nova uprava BŠS-a: predsjednik Mirko Ivković Ivandekić, potpredsjednici Joso Vuković Đido i Nikola Matković. Govorio je na predizbornim skupovima početkom 1925. Bio je kandidat za II. srez (kotar) Subotice i topolski srez na listi BŠS-a, čiji je nositelj bio Ivan Ivković Ivandekić. Njegov zamjenik je bio Dančo Stipić, seljak iz Subotice.
Na izborima 8. veljače 1925. BŠS nije uspjela ostvariti uspjeh. Đido je 20. ožujka u hotelu Zlatno Jagnje otvorio sjednicu Glavnog odbora BŠS-a, umjesto bolesnog predsjednika (Mirka Ivkovića Ivandekića). Na toj sjednici glavni odbor BŠS-a jednoglasno je konstatirao da parlamentarna većina „nema nikakve ni legalne ni moralne podloge ni opravdanja, jer je izabrana nasiljem, bezakonjem, prevarom i falzifikovanjem prave narodne volje“, što je bilo točno.
U Subotici je 5. srpnja 1925. na priredbi u čast bunjevačkim maturantima govorio i Đido. Na proslavi 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva u Subotici 20. rujna 1925. Đido je također govorio na trgu kralja Tomislava.
Fuzija BŠS-a s HSS-om
Već 1926. učinjeni su prvi koraci ka priključenju BŠS-a Hrvatskoj seljačkoj stranci. Početkom 1926. Đido i Mihovil Katanec, potpredsjednik i tajnik BŠS-a bili su u Zagrebu, gdje ih je primio Stjepan Radić, predsjednik HSS-a. Stjepan Radić, predsjednik HSS-a održao je 24. siječnja 1926. svoj prvi zbor u Subotici. Na zboru je govorio i Đido.
Zbog članka Hrvati na okup Državno tužiteljstvo je tužilo Đidu. Okružni sud u Subotici osudio ga je na mjesec dana zatvora uz kaznu od 1000 dinara. Međutim, Apelacija u Novom Sadu 27. srpnja 1926. oslobodila je Đidu optužbe, a Kasacijski sud 29. rujna 1926. potvrdio je presudu Apelacijskog suda. Međutim, Đido je osuđen „zbog izazivanja plemenske mržnje putem tiska“ na šest mjeseci zatvora i 4000 dinara novčane kazne zbog članaka objavljenih u Nevenu prigodom gostovanja muslimanskog društva Gajret u Subotici. No, u tim člancima on nije napadao muslimane, nego koruptivnu vlast u Subotici na čijem je čelu bio gradonačelnik Dragoslav Đorđević.
BŠS 1926. – 1929.
Tijekom 1926. BŠS se spojila s HSS-om. Svečani čin ujedinjenja obavljen je u Somboru 24. svibnja 1926. Predsjednik subotičke organizacije HSS-a postao je Mirko Ivković Ivandekić, a Đido je ušao u vodstvo organizacije.
Početkom 1927., pred lokalne izbore 23. siječnja 1927., organizacija HSS-a u Subotici održala je zborove u okolici Subotice (Ludoš, Tavankut, drugi kvart). Na zborovima je govorio i Đido. U Zagrebu je 22 svibnja 1927. priređena svečana smotra hrvatskih seljačkih pjevačkih zborova. Na toj smotri bili su i predstavnici bunjevačko-šokačkih Hrvata, među kojima i Đido. Posjetili su Hrvatski seljački dom, gdje ih je dočekao Stjepan Radić. Pred rujanske izbore 1927. Đido, sada već kandidat na listi HSS-a u Subotici, pušten je na slobodu. Prema pisanju Subotičkih novina, „to se može zahvaliti Dr. Dušanu Subotiću, ministru pravde i nosiocu vladine radikalne liste za subotički okrug“.
Kotarska organizacija HSS-a u Subotici održala je 18. ožujka 1928. svoju sjednicu. Izabran je novi kotarski odbor, a predsjednik je postao Đido. Godine 1928. Đido se pojavljuje kao predsjednik mjesne organizacije Seljačko-demokratske koalicije /SDK/ u Subotici. Ova koalicija predstavljala je savez Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke. Kao predsjednik mjesne organizacije SDK u Subotici Đido je otvorio veliku skupštinu u Subotici koncem travnja 1928. na kojoj su govorili Stjepan Radić i Svetozar Pribićević (SDS). Na sprovodu hrvatskih zastupnika ubijenih u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. govorio je i Đido.
I poslije šestosiječanjske diktature Đido je nastavio društveni aktivizam. Svetozar Udicki, ravnatelj zaklade Marije Tošinice u Subotici, tužio je Đidu zbog jednog članka u Nevenu (od 4. travnja 1929). Međutim, Đido je oslobođen optužbe, jer je dokazao da Udicki prima čak tri plaće. Početkom studenoga 1929. Đido se prihvatio uredništva nad Nevenom.
Narodni zastupnik
Od 1929. do 1934. nije bilo političkog života u Kraljevini Jugoslaviji. Tek poslije smrti kralja Aleksandra nastali su uvjeti za kraj diktature. Na izborima 5. svibnja 1935. Đido je osvojio mandat kao predstavnik Udružene oporbe za subotički srez. I nakon ovoga uspjeha Đido je održao više sastanaka s prijateljima i pristašama tijekom 1935. Kao narodni zastupnik kritizirao je 1935. i 1936. gradsku vlast na čelu s Ivanom Ivkovićem Ivandekićem, koji je prije 1929. bio i sam HSS-ovac. Đidina ćerka Sara Vuković udala se 15. svibnja 1935. za Ivana Ivandekića, sina gradonačelnika Subotice.
Đido je 8. kolovoza 1936. prisustvovao sv. misi za pokoj duše Stjepana Radića u subotičkoj katedrali. Održao je govor na proslavi 250. godišnjice dolaska Bunjevaca u Suboticu 15 kolovoza 1936. Govorio je na blagoslovu Hrvatskog doma na Šebešiću svibnja 1938. Kolovoza 1938. prisustvovao je posveti zastave HKD Miroljub u Somboru. Bio je kandidat za grad Suboticu na listi SDK. Zamjenik mu je bio Luka Horvat, seljak iz Subotice. Međutim, na izborima 11. prosinca 1938. nije polučio uspjeh.
Banovina Hrvatska
U veljači 1939. proslavio je u krugu svojih prijatelja pedesetu godišnjicu života i tridesetu godišnjicu rada na nacionalno-političkom polju (Hrvatski narod, 9. veljače 1939.). Tijekom 1939. Đido je razvio kampanju protiv gradonačelnika Subotice Marka Jurića. Predao je 24. ožujka 1939. kaznenu prijavu protiv njega zbog zlouporabe novca iz fonda za osiguranje protiv leda. Koncem ožujka, redarstveni referent Prodanović osudio je Đidu na 350 dinara globe ili 7 dana zatvora, „jer je navodno pravio nerede u općinskoj zgradi“ (Hrvatski dnevnik, 30. ožujka 1939.). Đido je sudjelovao na proslavi Zrinjskog i Frankopana 2. svibnja 1939. u Subotici. Sudjelovao je u proslavama dana braće Radić u okolici Subotice lipnja 1939. Također je sudjelovao na proslavi rođendana Vladka Mačeka, predsjednika HSS-a u Subotici i okolici. U to vrijeme se spominje i kao član uprave sportskog društva Bačka. Josip Vuković otputovao je 29. kolovoza 1939. u Zagreb, gdje je prisustvovao sjednici hrvatskog narodnog zastupstva. U to vrijeme osnovana je Banovina Hrvatska, a Đido je tražio da Subotica i Sombor pripadnu novoj banovini.
Đido je 9. rujna 1939. u ime bunjevačkih Hrvata sportaša održao govor dobrodošlice igračima nogometnog kluba Građanski, koji su igrali protiv Bačke. Tijekom rujna i listopada 1939. Đido je tražio da vlast u gradskim samoupravama u Subotici i Somboru kao i u bunjevačkim općinama pripadne HSS-u. Zajedno sa svojim pristašama boravio je u Beogradu. Međutim, nisu imali uspjeha. U Subotici je 10 studenoga 1939. održana proslava 21. godišnjice isticanja hrvatske zastave u Subotici, na kojoj je Đido održao govor, „u kome je izložio cilj Bunjevaca Hrvata, kako treba da uđu u sastav Banovine Hrvatske“ (Subotičke novine, 17. studenoga 1939.).
Hrvatski senator
Na vijest da je Đido kandidiran za senatora Banovine Hrvatske Tavankućani su početkom studenoga 1939. priredili svečani doček. Izbori za Senat održani su 12. studenoga 1939. i Đido je izabran za senatora za banovinu Hrvatsku. U Subotici mu je priređen tim povodom svečani doček. Kao senator Đido se zalagao za interese siromašnih ljudi. Početkom 1940., Jugoslavenska radikalna zajednica /JRZ/ je bila podijeljena na frakcije. S druge strane, HSS je bilježio popularnost. Po pisanju Hrvatskog dnevnika, jedan mađarski novinar je pisao da je narod Subotice uz hrvatskog senatora Đidu Vukovića. Đido je bio jedan od članova odbora za priređivanje Narodnog sabora bačkih i baranjskih Hrvata u Subotici, koji se trebao održati 9. i 10. ožujka 1940. u Subotici. Članovi su još bili Blaško Rajić i Mihovil Katanec.
Đido je 2. ožujka 1940. s članovima Društva bačkih Hrvata (udruge iz Zagreba) svečano dočekan u Varaždinu. Tada je održao govor. Također je sudjelovao i govorio na danu bačkih i baranjskih Hrvata u Zagrebu 13. i 14. travnja 1940. Na općinskim izborima lipnja 1940. HSS je polučio veliki uspjeh u Bačkoj i Baranji. HSS je dobio većinu u sedam općina, JRZ u 2, a Nijemci u 1. U Bačkoj, HSS je dobio većinu u Beregu, Bajmaku, Lemešu i Sonti.
Tijekom rujna 1940. Đido je obišao cijelu Dalmaciju. Prisustvovao je komemoraciji za Aleksu Kokića u Suboticu 7. listopada. Prosinca 1940. pod vodstvom senatora Đide Vukovića i njegovog zamjenika Jerka Zlatarića deputacija hrvatskih mjesta Bačke i Baranje posjetila je Vladka Mačeka, potpredsjednika vlade, u Beogradu. Deputacija je tražila da vlada jednom deklaracijom prizna hrvatstvo Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini te prema tome njihovu pripadnost hrvatskom narodu, pa bi se time u buduće izbjegle u ovim krajevima i po državne interese štetne prepirke o narodnoj pripadnosti Bunjevaca i Šokaca (Obzor, 7. prosinca 1940). Koncem prosinca Đido je dao ostavku na mjestu predsjednika kotarske organizacije HSS-a za grad Suboticu.
Drugi svjetski rat
Zbog svoje uloge u događajima 1918./19. Đido je otišao u emigraciju u Hrvatsku, kada je mađarska vojska ušla u Bačku. Njegova uloga u Pavelićevoj Hrvatskoj je bila minorna. Zbog kritiziranja politike Ante Pavelića prema Mađarskoj bio je zatvaran. Poslije Drugoga svjetskog rata je također zatvaran i prijetila mu je smrtna kazna. Međutim, njegov život je spašen intervencijom Hrvata komunista, koji su pozitivno ocijenili njegovu međuratnu socijalnu politiku. Ostatak života Đido je proveo izvan društvenih događanja. Umro je 4. ožujka 1950. Sahranjen je na Bajskom groblju.
Izvor: ZKVH (Vladimir Nimčević)
