Prije 150 godina rođen je biskup Lajčo Budanović

Na današnji dan (27. III. 2023.) prije 150 godina rođen je biskup Lajčo (Ljudevit) Budanović. Program obliježavanja ovog jubileja započeo je 26. ožujka 2023. svetom misom u katedrali-bazilici sv. Terezije Avilske u Subotici, a nastavlja se svečanom akademijom 27. ožujka 2023., u 19 sati u Velikoj vijećnici Gradske kuće u Subotici.

Lajčo (Ljudevit) Budanovič rođen je u Bajmaku 27. III. 1873., a preminuo je 16. III. 1958. godine u Subotici. Sin je Albe, zemljoposjednika, i Đule, rođ. Dulić te unuk Đene Dulića, prvog predsjednika Pučke kasine. Osnovnu školu pohađao je u Bajmaku, a gimnaziju u Subotici i Kalači. Teologiju je završio u Kalači, nakon čega je 24. VI. 1897. zaređen za svećenika. Službovao je u Santovu, Kaćmaru, Subotici, Novom Sadu, Somboru, Beregu i Baji, a župnikom središnje subotičke župe sv. Terezije imenovan je 12. I. 1920. Nakon što je Trianonskim mirovnim ugovorom veći dio Bačke pripao Kraljevini SHS, Budanović je 10. II. 1923. postao administratorom Bačke apostolske administrature, nove crkvene pokrajine izravno podvrgnute Vatikanu i osnovane u dijelu Kalačkobačke nadbiskupije što se našao u novoj južnoslavenskoj državi. Za naslovnog biskupa cizamskoga imenovan je 28. II. 1927., a biskupsko posvećenje primio je 1. V. 1927. u Subotici u crkvi sv. Terezije Avilske.

U djelovanju Lajče Budanovića mogu se razlikovati dva razdoblja: svećeničko 1897. – 1923. i administratorsko-biskupsko 1923. – 58. U prvom razdoblju bavio se ponajprije pastoralno-duhovnim radom. Godine 1902. sastavio je prvi veliki molitvenik Velika slava Božja, koji će u kratko vrijeme doživjeti nekoliko izdanja, a poslije će izdati i veći broj drugih molitvenika te nabožnih knjižica za potrebe puka. U Novom Sadu skrbio je za siromašne radnike, u Baji je osnovao Bajsku kršćansku čitaonicu, a u Beregu čitaonicu i udrugu Kultura. U svim mjestima u kojima je službovao poticao je vjernike da školuju djecu i materijalno im pomagao.

Odgojitelj svećenika

Nakon što je imenovan administratorom 1923., prva mu je briga bila postaviti temelje za odgoj svećenika. Već 1924. otvorio je mala sjemeništa u Baču i Senti, a njihovi su pitomci završne ispite polagali i u državnoj školi. Sjemeništa međutim nisu djelovala dugo te je Budanović svećeničke kandidate poslije slao u isusovačku klasičnu gimnaziju u Travniku. U zgradama svoje zaklade u Subotici utemeljio je 1938. malo sjemenište Paulinum, zapravo svojevrsni internat gdje su živjeli svećenički kandidati koji su pohađali državnu gimnaziju. Sjemenište je s vremenom trebalo prerasti u klasičnu gimnaziju, no tim je planovima na put stao rat 1941.

Graditelj crkava

Budanović se brinuo i za crkvenu infrastrukturu te je kupovao zemljišne čestice i gradio nove crkve i župne urede. U Subotici je predvidio širenje grada te je podigao crkvene zgrade na izlazima iz grada prema Paliću i Kelebiji. U njima je, kao i u kapeli u Dudovoj šumi, što ju je dobio od Marije Vojnić-Tošinice, osnovao filijale, koje će nedugo poslije postati samostalnim župama. Nove crkve podigao je i u Maloj Bosni, Kelebiji, Đurđinu, Bačkom Petrovcu, Feketiću, Hajdukovu, Bačkim Vinogradima, Apatinu i drugdje, a na zapadnom rubu Subotice počeo je gradnju crkve Isusova uskrsnuća, koja je trebala postati katedralom. Zbog rata crkva nikad nije dovršena, a Budanović nije uspio ni u planiranom osnivanju bogoslovije. Kao administrator u međuraću je podupirao djelovanje redovničkih zajednica, osobito ženskih, a nakon Drugoga svjetskog rata u Suboticu je doveo dominikance.

Kulturni radnik

U želji da osnuje katoličko-hrvatski dom kako bi se pod jednim krovom našle sve hrvatske katoličke udruge radi uspješnijeg upravljanja i koordiniranijeg djelovanja, počeo je kupovati pojedinačne zgrade u središtu Subotice. Godine 1924. kupio je zgradu u Harambašićevoj ul. br. 7, a iduće godine i susjednu zgradu na br. 5. Vlastitim novcem 1933. kupio je zgradu Bunjevačke prosvjetne matice u ulici Paje Kujundžića te je ondje osnovao Subotičku maticu, koja je trebala postati središnjom kulturnom institucijom bunjevačkih Hrvata. Od crkvenih općina katolika Slavena osniva Humano-prosvjetni odbor, koji će biti u vezi s ostalim udrugama unutar Katoličke Crkve i s onima izvan nje. Odlukom Senata crkvenih općina u Subotici od 20. VII. 1933., koju je kao biskup i potvrdio, osniva i Zakladu biskupa Budanovića, čiji je konačni oblik i sadržaj bio određen Osnovnim listom iz 1941. i oporukom iz 1942. Imovinu Zaklade činile su zgrade kupljene 1937., zgrade u ulici Matije Gupca br. 8 i 10, 54 jutra zemlje u Bajmaku i 53 jutra u Lemešu. Svu tu imovinu stavio je pod upravu Subotičke matice.

Poznavatelj crkvenoga prava

Budanović je intenzivno radio i na uređenju crkvene pokrajine kojoj je bio na čelu. Osnivao je crkvene općine koje su imale status pravnih osoba, a 1923. tiskao je pravilnik i poslovnik crkvenih općina te ustanovio njihov senat. Nakon toga pravno je i administrativno uredio Bačku apostolsku administraturu. S pomoću nekoliko crkveno-pravnih akata pripremio je biskupijsku sinodu 1936., a njezin je rad sažet u Bačkom zakoniku (Codex Bačiensis). Premda je Zakonik bio rezultat rada većeg broja pojedinaca, glavni mu je autor nesumnjivo Lajčo Budanović.

Budanović je bio dobar poznavatelj crkvenoga i civilnog prava te je svoje ustanove nekoliko puta branio pred crkvenim i svjetovnim sudovima. Prvu je parnicu pokrenuo protiv općinstva grada Subotice 1922. tražeći da općina ispuni obveze koje je, kao patron, imala prema župi sv. Terezije, u kojoj je on tada bio župnik. Parnica je trajala sve do 1927., a Budanović je cijeli proces opisao u knjizi Lukno ili kongrua.

Njegov rad i planove prekinuo je Drugi svjetski rat. Nuncijatura u Budimpešti razriješila ga je naime nakon ulaska madžarske vojske u Bačku službe apostolskog administratora, a novim je administratorom 26. V. 1941. imenovan kalački nadbiskup grof Julije Zichy. Budanović je već 1. VI. 1941. interniran u dominikanski samostan u Budimpešti, a nešto poslije premješten je u franjevački samostan u Matraverbelyu u Karpatima. Ondje je ostao do sredine 1943., kada se vratio u Suboticu. Potkraj rata, u prosincu 1944., imenovan je „generalnim vikarom za onaj dio nadbiskupije kojim se upravljalo kao administraturom“, a službu apostolskog administratora Bačke ponovno je preuzeo 13. VI. 1946. prema odluci nuncijature u Beogradu. Komunističke vlasti Crkvi su međutim oduzele gotovo svu imovinu, crkvene i nacionalne udruge bile su zabranjivane, a svećenici i istaknutiji kršćanski laici zatvarani i proganjani. I sam je Budanović bio fizički zlostavljan 1952., kada mu je onemogućeno krizmanje u Somboru nakon što je nasilno izvučen iz župnog stana i preko noći vraćen u Suboticu.

Književnik i podupiratelj književnih nastojanja svojih sunarodnika

Bavio se i književnim radom, a priloge je objavljivao u onodobnoj periodici. Prvi uradak objavio je u Subotičkim novinama još 1894., a poslije je pisao najviše za Neven i Subotičku Danicu. Osim djela vjerskoga i nabožnog karaktera, povremeno je objavljivao poučne novele, uglavnom rodoljubne i ćudoredne naravi, putopise, crtice iz bunjevačke povijesti i kraće povijesne rasprave. Objavio je međutim i nekoliko članaka o pravopisu, rodoljubnih pjesama te prijevoda. Služio se pritom pseudonimima Veco Labudić, V. Labudić, V. L., Lovro Ratanski, Lošo R., L. Ratanski, Ano-Nimka i Ano-Nimko. Na nakladničkom je planu važno i djelovanje Katoličkoga književnog društva Alfa, koje je Budanović osnovao u Subotici 1923. Moralno i materijalno podupirao je usto Subotičke novine, Subotičku Danicu i Klasje naših ravni te hrvatske katoličke udruge u Subotici.

Lajčo Budanović glavni dio svojih aktivnosti posvetio je potrebama Crkve, pri čemu je podjednako služio vjernicima Madžarima, Nijemcima i Hrvatima. Dobro je govorio sva tri jezika i u pastoralnom radu među njima nije pravio razlike, no kao pravi rodoljub i sljedbenik Ivana Antunovića, za svoj je narod napravio iznimno mnogo. Usprkos tomu, njegovo mjesto u povijesti bačkih Hrvata i Katoličke Crkve u Bačkoj do danas nije primjereno vrednovano.