Sudbina križeva krajputaša, tihih svjedoka pobožnosti i života zajednice, kroz vrijeme može biti različita – neke i dalje brižno održavaju oni koji su ih podigli ili njihovi potomci, dok o drugima brigu preuzimaju ljudi koji s njima nemaju vlasničku vezu, ali osjećaju moralnu i duhovnu odgovornost prema tom znaku. Jedan od njih je Körtvélyesi križ na starom Bajskom putu nadomak Subotice, podignut 1895., kojeg su prvo zajednički održavali mještani, da bi od ‘90-ih godina brigu o njemu preuzela obitelj Dulić s obližnjeg salaša.
Križ kao moralno naslijeđe
István Körtvélyesi i njegova supruga Erzsébet Vincze, koji su se s Ludoša preselili na Kelebiju, podigli su 1895. godine kameni križ na svom imanju na sjevernoj strani Bajskog puta. Na njihovom je gospodarstvu kasnije djelovala Zemljoradnička zadruga 1. maj. Na bijeloj mramornoj ploči postavljenoj na južnoj strani križa od prirodnog kamena okrenutoj prema putu može se pročitati sljedeći tekst u prijevodu na hrvatski: U SLAVU SPASITELJA LJUDSKOG RODA OVAJ SIMBOL SVOG OTKUPLJENJA PODIGLI SU KÖRTVÉLYESI ISTVÁN I VINCZE ERZSÉBET, SUPRUŽNICI, 1985. GODINE, stoji u knjizi subotičkog liječnika Dezsőa Csúszóa Könyörgésünk színhelyei – közkeresztek a szabadkai határban (Mjesta naših molitvi – križevi krajputaši na području Subotice). Kako se dalje navodi, nakon 1945. godine, ostrašćene pristalice novog društvenog poretka vandalski su ga oštetile: srušili su nisku drvenu ogradu, oštetili krajeve križa i odvalili s njega pripadajuće dijelove, koje su tamošnji katolički vjernici u tajnosti odnijeli na obližnji salaš i sakrili ih na tavanu. Zbog neodržavanja, križ je počeo propadati, ali su ga o stogodišnjici podizanja, devedesetih godina, mještani potpuno obnovili. Spomenuti se križ nalazi u blizini Dulićevog salaša, danas u vlasništvu Dejana Dulića i njegove supruge Milanke, na raskrižju, na brežuljku iza kojeg je svojedobno radila spomenuta zadruga. „Po pričama, ovdje na Kelebiji su živjeli neki bogati Mađari, i oni su podigli križ na svojoj zemlji. Poslije su se navodno preselili u Nosu, prodali zemlju, a križ je dosta dugo bio neodržavan, takoreći dok se moja mama Dragica nije doselila ovdje početkom ‘90-ih godina na salaš koji je naslijedila od svog oca Josipa. Na ovom je salašu inače 20 godina živjela i Cilika Dulić Kasiba, koja je moja baba-teta. Onda je mama počela i križ održavati, a do tada su to uglavnom činili ovdašnji mještani kojih je u to vrijeme bilo puno više. Na prostoru iza križa bila je Zemljoradnička zadruga 1. maj i autobus je redovito dovozio radnike. Ja sam se tu doselio negdje ‘95. Kao dijete sam se pentrao po tavanima i na tavanu iznad svinjca ugledam ispod crijepa, tada sam mislio, neku gvožđuriju. Izvučem i vidim još takva dva parčeta. Sastavio sam ih, kad ono – Isus. Tad sam viknuo ‘Mama, Isus je na tavanu!’, a ona ‘Šta pričaš, kakav Isus?!’. To su navodno sredinom ‘40-ih nacisti izlomili, skroz su srušili jedan gdje je bila škola, a na ovom su izlomili Isusa na tri dijela. Pokojni stric Mirko Dulić, koji je živio tu, našao ga je svojedobno izlomljenog i donio ga tu na tavan. Križ je ostao, s tim da je donji dio posljednjih godina bio baš oronuo, falilo je i dosta komada. Te dijelove Isusa je tada moj očuh koji je radio u Bratstvu odnio tamo na pjeskarenje i budući da je to liv, zavarili su ga, mama ga je potom ofarbala, nakon čega je vraćen na križ. Od tada ga redovito održavamo, mama ga je krečila, ja sam kosio oko njega. Inače je bio bez Gospe, ne zna se gdje je nestala i onda prošle godine, kad smo odlučili obnoviti križ, preko preč. Josipa Štefkovića nabavili smo Gospu iz jedne livnice i postavili je na svoje mjesto. Ovaj križ smatram jednom vrstom naslijeđa i dok smo tu vodit ćemo brigu o njemu, a imamo dva sina koji će, vjerujemo, nastaviti s tim“, prepričava nam sudbinu križa Dejan Dulić.
Obnova na 130. godišnjicu od podizanja
Kako navodi Dejanova supruga Milanka, u znak ljubavi i poštovanja prema majci, odnosno svekrvi Dragici te svim precima i ljudima koji su tamo živjeli, supružnici su odlučili obnoviti križ prošle godine, na 130. godišnjicu od njegova podizanja. „Živimo ovdje već nekoliko godina, a Dejanova mama, od pretprošle godine nažalost pokojna, govorila nam je kako se neće ljutiti ako jednom odlučimo prodati salaš i zemlju, ali križ da ne zaboravimo. Ona je svakoga dana odlazila do njega i molila se. Ploča je bila dosta trošna, slova su se jedva nazirala, pa ju je Dejan skinuo, očistio, obnovili smo slova. Koliko smo mogli, ne s mnogo novca, ali s puno ljubavi smo to uradili. Tako da smo prošle godine u srpnju pozvali nama dragih oko 60 ljudi – rođaka i prijatelja, i našeg župnika Vinka Cvijina koji je blagoslovio križ, bio je i velečasni Franjo Ivanković. Napravili smo jedno lijepo druženje ovdje kod nas na salašu i bilo je zaista emotivno. Pokušali smo naći neke rođake tih ljudi koji su podigli križ, ali nažalost nismo uspjeli. Tada smo na križ dolje stavili novu mramornu ploču na koju je ispisano – KRIŽ OBNOVILA OBITELJ DULIĆ DEJANA 2025 GOD.“, kaže Milanka Dulić. Svoja sjećanja o salašu na kojem je živjela 20 godina te o navedenom križu s nama je podijelila i Cilika Dulić Kasiba: „Taj salaš s pet lanaca zemlje smo kupili 1947. kad sam imala 15 godina. To je bio stari salaš koji smo srušili, pa je bila moba i napravili smo novi. Tamo sam živila 20 godina, tj. dok se nisam udala, al i posli sam išla i sve te sobe sam mazala i plafon sam šarala dugo dok je majka bila živa. Održavali smo taj križ, oko njeg su bile lece koje sam uvik mazala bilim krečom, i taj križ sam trla i prala. Onda su bili komunisti koji su skinili s njega Gospu, bacili je na njivu i navodno ju je niki čovik našo i odno u crkvu. Moja nana je volila molit pa uoči Uskrsa pokupi nas dicu i išli smo molit pod križove. Jedan je bio di je salaš, u ataru na gredi. Bio je drven, a posli ga kogod izlomio. Drugi je bio malo dalje, onda ovaj križ i jedan je bio kod škule. Do ti križova išli smo na Veliki petak i na Veliku subotu prija neg što će izać sunce“.
Izvor: Hrvatska riječ (I. P. S.)
