Uz Monoštor su vezani šuma, voda, riba. A tamo gdje ima vode i ribe ima i ribiča, a njima je za izlazak na vodu potrebna ribarska oprema za hvatanje i čuvanje ribe. Znali su mreže plesti i sami ribiči, a mi smo u Monoštoru pronašli majstora koji to radi i danas i jedan je od posljednjih koji u svojim prstima još uvijek ima taj zanat.

Josip Joca Čuzi po formalnom obrazovanju je metalofarbar, ali je posao za koji se obrazovao radio smo tri godine. Život ga je odnio na neku drugu stranu i okrenuo jednom posve drugačijem poslu. Ali kaže da sada može ponovo birati, opet bi odabrao isti put. I umjesto onoga što je naučio u školi Josipov život odredilo je ono što je naučio van škole, od strina Marije, kako su je u selu svi zvali. Uz nju je ispleo prvi čvor na ribarskoj mreži. To radi i poslije 30 godina.

Dječja radoznalost

Sve je počelo kao obična dječja radoznalost. Dvanaestogodišnjem dječaku činilo se zanimljivim baratati iglom i kudjeljnim koncem. „Trebala su mi dva dana da naučim napraviti taj prvi čvor. Dodavanje i skidanje okaca sam sam naučio“, kaže Josip. To što je prvi čvor na ribarskoj mreži ispleo uz poduku jedne žene, kaže Josip, nije ništa čudno, jer žene su bile te koje su u slobodno vrijeme pomažući ribarima iz obitelji plele i krpale mreže i ostale ribarske alate.

Dalju poduku Josip je dobio od Ivana Magulja, i to zahvaljujući slučajnom susretu na vodi. „Isprobavao sam na Dunavcu svoj prvi brozgovac (čerenac). Tu se zatekao jedan već iskusni pletač mreža Ivan Magulj koji me je pitao odakle mi brozgovac. Kada je čuo da sam ga sam opleo i da još uvijek učim, ponudio se da me podučava. Naravno, nije me trebalo dva puta pitati“, priča Josip.

Sljedeće što je opleo bile su jednostavnije stvari iz ribarskog alata, a to su meredov i čuvarka. S petnaest godina već je toliko usavršio vještinu pletenja pa je počeo plesti i različite mreže (met, samolovka, setka, alov…) i drugi ribarski pribor kao što su vrške, pendalov. I danas ističe vještinu i znanje majstor Ivana, koji je to znao prenijeti i drugima, a Josip je upijao sve što mu je majstor Ivan pokazao. Prvo što se mora naučiti jest pravljenje čvora. To je osnov, od toga se kreće. Zatim se uči ravno pletenje, pa platenje u krug, oduzimanje, dodavanje. Kaže Josip da je to lijep zanat i nije ga teško naučiti, a preduvjet je volja.

Uz konac, osnovni alat su igle i pločice pravokutnog oblika, ali različitih dimenzija. To su zapravo kalupi koji omogućuju da svako okce na mreži bude iste veličine.

Vrška za soma stokilaša

Bio je tada jedan od rijetkih, kaže ako ne i jedini, koji je pleo mreže u zatvorenom prostoru, a ne na dvorištu kako se to obično radilo. Kako bi bio siguran u kvalitetu onoga što napravi, prvo je radio za sebe, a tek kada bi usavršio rad pravio je za prodaju. Iako ribarske mreže i drugi pribor pravi tri desetljeća, nikada to nije registrirao kao posao pa je to ostao njegov hobi koji mu je donosio i neku zaradu. Od toga živi i danas. I poslovi koje je radio bili su vezani uz vodu i robu, pa je radio kao pomoćnik profesionalnog ribara.

„Nekada su se mreže i drugi pribor za izlov i čuvanje ribe pleli od kudjelje. Danas se za to koriste posebni konci različite debljine. Pravio sam mreže od deset pa do pedeset metara, s dubinom i do osam metara. Kakve će mreže biti, ovisi od terena na kojima se koriste. Sada se kod pletenja mreža kao dodaci koji olakšavaju poslove ribarima koriste olovna užad i drugi dodatci u ovisnosti od vrsta i namjene alata. Imao sam narudžbu za meredov čiji je dubina bila 70, a širina 80 centimetara. Takav meredov koristi se u ribnjacima, a u njega stane 20-30 kilograma ribe. Pravio sam i vrške u koje se kao od šale mogao uhvatiti som od 100 kilograna, a to znači da je vrška bila tolika da je čovjek komotno mogao uspravno stajati u njoj“, priča monoštorski stručnjak za ribarske mreže.

Stalni kontakt s mrežama i drugim ribarskim alatom potaknuo ga je da nauči i prepariranje ribe. Ribiči najviše traže prepariranje svojih ulova, napose ako su u pitanju kapitalni primjerci štuke, smuđa ili soma. „Preparirao sam glavu soma koji je bio težak 21 kilogram što je ujedno i najveći primjerak koji sam radio. Dodao bih tu i prepariranje glave štuke od 14 kilograma“, kaže Josip.

Danas je posla vezanog za mreže koje se koriste za lov ribe osjetno manje i jedino se traže pleteni meredovi i čuvarke, te minijatura ribarskih pribora koji mogu služiti kao ukras. Ali se zato pojavilo novo tržište, pa Josip plete i odbojkaške i košarkaške mreže, ležaljke ili najbolje rečeno: sve što se naruči.

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. Š.)