Do kraja Drugog svjetskog rata u Riđici i Stanišiću većinsko stanovništvo bili su Nijemci. Nakon njihovog odvođenja u logore, sela su ostala skoro prazna, a u napuštene kuće useljeni su kolonisti. Prema prvom planu kolonizacije Vojvodinu je trebalo naseliti i 5.500 hrvatskih obitelji s oko 33.000 članova. Najviše hrvatskih obitelji naseljeno je u Stanišić i Riđicu.

Obiteljske priče

Majka Marinka Primorca iz Stanišića došla je tijekom kolonizacija 1946. iz Vrgorca, točnije sela Zaovane kraj Vrgorca, sa sestrom i majkom. 

„Kolonizirane su u Stanišić, a u Stanišiću se i upoznala s mojim ocem koji je došao u berbu kukuruza. Vratili su se samo kratko u stari zavičaj radi vjenčanja 1951. godine. Iz priča znam da se odmah poslije dolaska baba željela vratiti, ali su kćeri bile protiv toga, pa su ostale. Kada su pravili popise za kolonizaciju zvali su ih da idu jer tamo gdje se trebaju naseliti ima puno zemlje i bit će hrane. Nisu one ništa posebno donijele iz Vrgorca, ne sjećam se da je u kući bilo nošnje ili nečega drugog što bi ih podsjećalo na zavičaj“, priča Primorac. 

Kaže, nije 90-ih bilo lako biti Hrvat u Stanišiću, ali nikada nije razmišljao da ode. Brata je rat zatekao u Dalmaciji i on je ostao u Šibeniku gdje i danas živi. 

I Ivan Perić sjeća se 90-ih godina u Stanišiću, ali kaže nije nikada pomišljao na odlazak. 

„Moj otac Jerko došao je u Stanišić iz okolice Sinja, selo Hercegovci. U obitelji je bilo devetero djece, ali nisu došli svi, već njih petero. Običaj je bio da najmlađe dijete ostane s roditeljima, pa je tu zadaću imao i moj otac. Nije bio najmlađi, ali je najmlađi brat otišao u vojnu školu, pa je skrb o roditeljima pala na njega. Svi ostali – moji stričevi i tetke su se vratili u sinjski kraj“, kaže Perić. 

Nije se, priča dalje, novim doseljenicima bilo lako navići na novi kraj. U Stanišiću je bilo električne struje, kuće su bile uređene, ali vremenom su se naviknuli. 

„Veze sa starim krajem nikada nismo prekidali. I ja sam posjećivao to naše selo iz kog potječemo i još osjećam miris tog kamena. Dolazili su i oni kod nas i te veze nikada nismo pokidali. U Stanišiću je za nas Hrvate najteža bila 1995. godina. Bacali su tada i bombe na kuće Hrvata. Imao sam tada troje djece od pet, sedam i devet godina, ali nisam razmišljao o odlasku. Mogao sam otići, imao sam gdje i kod koga otići, ali nisam htio dozvoliti da me neka, da kažem seoska bagra, istjera odavde gdje sam rođen, gdje smo i moj otac i ja radili. Nisam to mogao prihvatiti“, kaže sugovornik. 

Iako je rođen u Stanišiću, on smatra da je greška njegove obitelji bila što su se uopće i doselili u Vojvodinu. 

„Bolje da su poslije Drugog svjetskog rata ostali u Dalmaciji. Ne znam ja što je bio smisao te seobe. Trebam li se ja sada poslije 40-50 godina opet seliti? Pa to nema nikakvog smisla“, priča Perić. Njegova djeca danas žive u Subotici i Novom Sadu. Ne pomišljaju da se vrate u stari zavičaj, ali obiteljske veze ne prekidaju, čak su zahvaljujući društvenim mrežama pronašli i davno »izgubljene« rođake. 

Vanja Klinac rođena je u Pločama, a u Stanišić ju je dovela ljubav prema jednom Stanišićancu čija obitelj također podrijetlo vodi iz Ploča. Moj svekar se čak želio vratiti, jer nije mogao podnijeti život ovdje. U Stanišiću su dobili zemlju, pol kuće. Nije za njih ovdje bio normalan život, ali su se borili i radili i još pomagali ostatak obitelji koja je ostala u Pločama. Trajalo je to godinama, dok nije dobio svoju djecu“, priča Vanja Klinac. 

Kaže, do kraja su ostali oni pravi, genetski Dalmatinci i do kraja života ostali su vjerni svojoj dalmatinskoj ikavici. 

„Moja svekrva je do kraja života na ognjištu pekla kruv, onaj dalmatinski, iz Dalmacije im je redovito stizalo i vino“, kaže Vanja.

Ovo su priče malobrojnih Hrvata koji su ostali živjeti u Stanišiću. Danas ih je tek dvjestotinjak, a tijekom kolonizacije doseljeno ih je oko dvije i pol tisuće. Na taj dolazak tijekom Savezne kolonizacije svake godine prisjeća se HKD-a Vladimir Nazor, koje je ove godine obilježilo 72. obljetnicu kolonizacije.  

Stanišić

Predsjednik Nazora Ivan Karan podsjetio je, pozivajući se na istraživanje dr. sc. Maria Bare, da je tijekom kolonizacije u Vojvodinu doseljeno oko 5.000 Hrvata. 

„Prvi kolonizirani Hrvati u Bačku su stigli 6. prosinca 1945. godine. Bio je to transport od 150 obitelji s područja Šibenika, Obrovca, Sinja i Knina. Bili su upućeni u Riđicu, ali im se svidio Stanišić za koji su čuli da je veći i bogatiji od Riđice. Zato nisu htjeli dalje i zauzeli su kuće u zapadnom dijelu sela koji je najbliži željezničkoj postaji. Međutim, plan kolonizacije nije se mogao mijenjati i poslije šet mjeseci prijepora s vlašću ipak su morali odseliti u Riđicu. Drugi transport, odnosno prvi koji se naselio u Stanišiću bio je transport s 230 obitelji s oko 1.500 članova, s područja kotara Sinj i Split došao je u Stanišić 19. prosinca 1945. godine. Treći transport, pretežito iz kotara Knin, naseljen je u siječnju 1946. godine. Te godine došao je i četvrti transport s oko 160 obitelji iz raznih krajeva Dalmacije. U siječnju te 1946. godine stigli su i kolonisti sa šibenskog područja. U petom transportu, tijekom ožujka 1946. godine uglavnom su bili Hrvati iz kotara Metković. Posljednji transport sa 150 obitelji stigao je u Stanišić u jesen 1946. Naseljenici su bili iz raznih krajeva. Oko 60 obitelji zadržalo se u Stanišiću, a ostali su se odselili u Sivac. Bilo je nakon toga manjih obiteljskih doseljavanja. Ukupno je doseljeno 1.029 obitelji s 5.434 člana“, kazao je Karan.

Prvih dvadesetak dana kolonisti su provodili u zajedničkim prostorijama, hranu su dobivali iz centralne kuhinje mjesnog narodnog odbora. Poslije toga raseljavani su u kuće koje su dobivali. Uz kuće, dobili su i zemlju, ukupno 11.500 jutara. Dobivalo se od šest do osam jutara, ili čak između 10 i 12 u ovisnosti od brojnosti obitelji i posebnih zasluga nekih od članova. 

„Najgore kuće dobivale su hrvatske obitelji i većina tih kuća srušila se poslije desetak godina“, kaže Karan.

Riđica

Riđica je kolonizirana kolonistima uglavnom iz sjeverne Dalmacije, a novi doseljenici stigli su u tri transporta. Hrvatske obitelji bile su podrijetlom sa zadarskog i šibenskog područja i pripadajućih otoka. Prvi transport, s 220 obitelji, u Riđicu je stigao 7. prosinca 1945. godine iz kotara Benkovac i Zadar. Drugi transport s područja kotara Šibenik i Knin, s 200 obitelji, stigao je 12. ožujka 1946. godine i posljednji, treći, s 80 obitelji iz Benkovca i Zadra došao je u ožujku. 

„Prema prvom poslijeratnom popisu, koji je rađen 1948. godine, u Stanišiću je popisano 2.480 Hrvata, od ukupno 7.740 stanovnika. U Riđici 470 od ukupno 4.160“, kazao je Karan. 

Prvih godina poslije kolonizacije u stari kraj vratio se veliki broj obitelji iz okolice Metkovića i s otoka, a razlog je bio teško privikavanje na život u ravnici. Tijekom godina selili su se Hrvati u veća i razvijenija mjesta, a napose tijekom rata  90-ih. Danas ih je u Stanišiću i Riđici ostao mali broj, žive još u Somboru, Novom Sadu, Subotici. 

„Važno je podsjećati se toga, razgovarati. Kada je u pitanju povijest, nije dovoljno samo zabilježiti. Kolega Bara je to izvrsno uradio. Sljedeći korak bi bilo sakupljanje fotografija i drugih materijalnih tragova, živa iskustva o samom dolasku i integraciji na novi prostor. I na koncu, na koji  način dalje razvijati to memoriranje? Da li spomen pločom ili nekim memorijalnim spomenikom? Kada to uraditi, gdje to uraditi? Ne samo kada je u pitanju dolazak, već i ono što je veći izazov, a to su protjerivanja 90-ih godina. Trebalo bi napraviti popis značajnih Hrvata koji su u oblastima u kojima su djelovali ostavilii značajne prinose. Istražiti grobove, pratiti obiteljske povijesti“, kazao je ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov, koji je prisustvovao obilježavanju kolonizacije.

Obilježavanju obljetnice kolonizacije Hrvata prisustvovali su i Ivan Tepeš i Snježana Jurišić, zamjenik ravnatelja i rukovoditeljica Odjela za kulturu Hrvatske matice iseljenika.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)