Prijeratne hrvatske institucije, koje su obnovljene poslije Drugog svjetskog rata, imale su ulogu davanja legitimiteta novim komunističkim vlastima. Ukinute su onda kada su se komunisti učvrstili na vlasti. Ista sudbina je zadesila i obnovljeni hrvatski tisak, oličen u Slobodnoj Vojvodini, kasnije Hrvatskoj riječi. U prvo vrijeme imao je ulogu afirmatora komunizma. Kada je Hrvatska riječ takoreći nadživjela svoju korisnost, onda je pretvorena u Subotičke novine pod izlikom da taj naziv odgovara novim potrebama.
Slobodna Vojvodina postaje Hrvatsku riječ
Kao što je već napisano u prethodnom broju, Slobodna Vojvodina je poslije manje od tri mjeseca od premještanja u Suboticu preimenovana u Hrvatsku riječ. Prvi broj koji je izišao pod novim naslovom (od 26. kolovoza 1945.), u uvodniku Zašto Hrvatska riječ? objašnjava da je latinično izdanje Slobodne Vojvodine preimenovano zato da bi se izbjeglo njeno poistovjećivanje s ćiriličnim izdanjem Slobodne Vojvodine, od koje je kasnije nastao Dnevnik.
„Radeći dalje na jačanju bratstva i jedinstva, naša ‘Slobodna Vojvodina’ isticala je i posebne potrebe, ekonomske i kulturne, Hrvata u Vojvodini i mobilizirala je još više hrvatske mase za učestvovanje u rješavanju svih zadataka naše mlade narodne vlasti. Ipak, zbog jednakog imena dolazilo je često do zabuna i nerazumjevanja kod čitalaca. Da bi se takvi nesporazumi uklonili i da bi se učinio još jedan korak naprijed u jačanju bratstva i jedinstva na djelu, naš list je promjenio naziv u ‘Hrvatska riječ’. Uvjereni smo da to odgovara takodjer željama većine naših čitalaca.“
Propagandno sredstvo
Kako suvremenik događaja i član redakcije već spomenuti Joso Šokčić piše u svojoj Istoriji subotičke štampe, razlog za davanje hrvatskog pridjevka mediju namijenjenom hrvatskom čitateljstvu u Vojvodini bio je taj da se pokaže da i Hrvati u Vojvodini imaju svoj tisak, kao što Srbi u Hrvatskoj imaju Srpsku riječ. Međutim, postojali su i drugi razlozi za preimenovanje, koji na prvi pogled možda nisu logični današnjem čitatelju, koji se teško opire stereotipu o komunistima kao iznadnacionalnim Jugoslavenima. Naime, kako pokazuju povijesni izvori, komunisti se prvih mjeseci poslije rata, do parlamentarnih izbora 11. studenoga 1945., nisu još osjećali dovoljno jakim, u smislu da uživaju podršku širokih slojeva naroda.
Imajući u vidu povijesno iskustvo sovjetskih komunista, prepoznali su potrebu za propagandom. U službi komunističke propagande nalazili su se ne samo provjereni komunisti, nego i građanski političari, uključujući i članove Hrvatske seljačke stranke. Najznačajniji suradnici komunista iz redova subotičkog ogranka HSS-a bili su posjednik iz Tavankuta i partizanski jatak Lajčo Jaramazović i odvjetnik Mićo Skenderović, koji je prije rata bio desna ruka prvaku bačko-baranjskih Hrvata Josi Đidi Vukoviću u kotaru Subotica. Hrvatska riječ iscrpno izvještava o njihovim aktivnostima ili donosi tekstove pune afirmativnih izjava o komunističkim vlastima.
Protiv „neprijateljskih“ snaga
Kao komunističko glasilo s hrvatskim pridjevkom Hrvatska riječ je davala prostora klevetama i osudama onih pojedinaca koji nisu prihvatili komunističku doktrinu, bili oni iz Subotice ili iz drugih dijelova zemlje. Tako je na primjer Hrvatska riječ pisala protiv subotičkog biskupa Ljudevita Budanovića i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Tako na primjer u broju od 12. prosinca 1952. prenosi prosvjedno pismo Radnog kolektiva Tvornice električnih strojeva Sever iz Subotice ministru inozemnih poslova Vlade FNRJ protiv odluke Vatikana da naimenuje Alojzija Stepinca za kardinala.
Redakcija
U prvo vrijeme Hrvatska riječ je bila dnevnik i urednik joj je bio Dragutin Franković, pedagog iz Zagreba. Kada je on koncem 1946. otišao iz Subotice, urednik je postao društveno-politički radnik Ante Vojnić Purčar. Hrvatska riječ je 6. prosinca 1946. postala tjednik u redakciji Blaška Vojnića Hajduka. On ga je uređivao do jeseni 1948. Jedno vrijeme list je uređivao redakcijski odbor, a od 1. veljače 1949. na čelo lista je stavljen novinar Borbe Vladislav Kopunović, koji je uređivao list do 6. listopada 1950. Sljedeće brojeve je također uređivao redakcijski odbor. Dana 3. studenog 1950. glavni i odgovorni urednik tjednika je postao novinar Josip Kujundžić.
Hrvatska riječ postaje Subotičke novine
Odlukom Socijalističkog saveza radnog naroda Subotice od 3. kolovoza 1956. umjesto Hrvatske riječi izlaze Subotičke novine. Obrazloženje odluke je objavljeno u Hrvatskoj riječi 13. srpnja 1956.
„Nedeljni list ’Hrvatska riječ’ je organ Socijalističkog saveza sreza Subotice i kao takav je list svih građana. List podjednako služi svim našim gradjanima u cilju što boljeg sagledavanja ekonomskih i društveno-političkih problema, objašnjava smernice našeg razvitka uopšte i tretira, u vezi sa ovim, lokalnu problematiku, kako bi se i na taj način mobilisali svi naši gradjani na izvršenje zadataka socijalističke izgradnje.“
Značaj Hrvatske riječi
„List Slobodna Vojvodina i njen nasljednik Hrvatska Riječ vršile su po oslobođenju u prvim godinama stvaranja i preobraženja države i društva, povijesnu misiju. Bilo bi suviše rano da se o ulozi ovog lista, koji i sada izlazi piše povijesna recenzija, ali već sada, dok se ne zaboravi, treba podcrtati da je Hrvatska Riječ pomagala svojim člancima i pravilnim tumačenjem revolucionarnih socijalnih i društvenih reformi kako narodu, tako i narodnim vlastima (...) Takvim shvaćanjem dužnosti Hrvatska Riječ je ispunila veliku misiju i prazninu u kulturnom životu Subotice....“, piše Šokčić.
Zapravo, najbliže istini je da je Hrvatska riječ u prvom redu bila propagandno sredstvo komunističkih vlasti među vojvođanskim Hrvatima i kao takva afirmator novih nepopularnih mjera, koje su uključivale otimanje hrane od hrvatskih proizvođača i žigosanje svih političkih neistomišljenika, kakvi su bili katehet i predratni stvarni urednik Subotičkih novina Ivan Kujundžić i biskup Ljudevit Budanović.
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)
